VATRE SV ELMA

Eno, jasno ih vidim,

brodovi ravnomjerno uplovljavaju u svoju povijest,

onu što se razmeće nedovršenim vremenom,

što i nas već pomalo grabi i rasčlanjuje;

jedra im se napinju i otkrivaju oblik vjetrova,

onih koje su podljednjih stoljeća lovili

na isti  način na koji ribari moje uvale

u svoje mreže hvataju morsku dobrotu;

plove brodovi na način na koji ih navode ludi kalafati

iz čijih ruku krenula su i sva ta mora, svi razlozi

za smanjivanje beskraja, za dobre riječi;

pulene im na pramcu, svjetlosti u salonu,

odjeci dnevnih zapovijedi, mirisi iz brodskih kantina

i blijeda vatra sv. Elma na jarbolu, visoko gore,

gdje se brod dodiruje s nebom i zvijezdama,

gdje se svi sveci udružuju da nas štite od pogibelji;

plove brodovi u svoju povijest, vlažni od toliko

epskih sastojaka neispunjena vremena

plove prema navijek izgubljenom sidrištu;

ti naši stari brodovi, metafore broda i vrijeme

koje je potrebno da se održe na životu

Jakša Fiamengo

 Split

NOĆ NA JEZERU

Noć je. Gore po azuru mjesec pliva
Kao putnik zamišljeni, što se sjeća
Prošle sreće. A jezero tiho sniva
U mirisu opojnoga poljskog cvijeća.

Plovim tiho...Kukuruzi tamo zreli
Šume muklo ko talasi gorske rijeke.
Nigdje nikog. Oblačići oni bijeli
Zapadaju za vrhunac gore neke

Plovim tiho, a čudno mi dršću grudi
I u njim se neki bolni sjećaj budi
na čarobne priče, što ih davno - davno

Pričala mi o jezeru majka stara -
I meni je ko da vidim ljude, polje ravno
I još čujem zveket sablje i handžara.

Antun Branko Šimić

Plitvice

RANA ŽETVA

Kad svaki sebi odabraše srpove,
Pođe družba, noseć ih na ramenu,
Da probudi klasje i travu sanenu:
Da žanje i poveže u snopove

Zrelo žito...Žeteoci dođoše
Na njive rodne i blagoslovene.
Sunce im se iznad šume zelene
Toplo smije, i već davno pođoše

Crne niti noći: golema, bijela
Svjetlost obasja i polja, i sela.
A žita zrela počinju se žeti,

Zlatna i teška, uz pjesmu tihanu
Žetalaca...U času tom svečanu
Nad poljem lebdi miris kruha sveti

Dragutin Tadijanović

Dalmatinska Zagora

U SLAPU ZELENE MJESEČINE

U slapu zelene mjesečine

Ti voliš cvijeće

Ti voliš nebo

Marijo

Moja se duša naginje prema tebi

Ja volim cvijeće

Ja volim nebo

Marijo

Prema tebi moja se duša naginje

Volim te

Zašto sam tužan

Marijo

Nebo je cvijećem osuto

Nebo je puno anđela

Ima li za nas tiho mjestance

Osuto cvijećem

Marijo

Dragutin Tadijanović

Split

STARI UČO

Silna žega. Stvora nema
Ni u polju ni u selu;
Sve se ugnu suncu vrelu;
Da u sjeni negdje dr’jema…
Samo ondje, gle, u školi
Star se učo nešto ljuti:
Bit će, da ga duša boli,
Što mu žega djecu smuti,
I on viče… i on lupa
Štapićem po svome stolu…
Neki skaču preko klupa –
Sad će da prevrnu školu.

Ali ne će. Djeca vole
Kadgod šum od mira tija –
Danas zadnji dan je škole,
Tek što zvono ne odbija!
A učo se k tomu sjeti:
Kako žurno vr’jeme leti…
Danas da i sam dosluži –
Čemu da se ljuti, tuži!
I ko sunce kada pline
Po dubokih preko brazda,
Misô mu na licu sine:
Od sutra sam tek svoj gazda!…
I koštanim pljesne dlanim,
Da je drven strop zajeco –
Ajte – reče – da vam, djeco,
O prošastim pričam danim!

I presta se rogoborit,
Djeca sjede kao kipi;
A učo je stao zborit,
Kô da blaga kiša sipi:

Četrdeset dugih ljeta
Danas, djeco, baš doslužih –
Na života mog’ će ruži
Prvo gondže sad da cvjeta…
Tim ne kanim dašto r’jeti,
Da su đaci trh mi bili;
Od mnogih su pače milih
Tri mi uv’jek na pameti.

Prvi svome tih na mjestu
V’jek je nešto smišljo, crto;
U drugova igru često
Nije uprav nikad srto.
Iškolan se posl’je dao
Na pothvate svake ruke…
Imo borbe, truda, muke –
Al mu posô divno cvao.

I gavanom on je posto
Bogatijem među ljudim –
Ja sam ubog učo osto,
Da se njeg’vom blagu čudim…
Drugi bio srebro živo,
Bez tučnje mu dan ne prođe;
O bitkam je trajno snivo
Poput kakvog vojskovođe.
I o’šo je u vojnike,
Po ratištim svim se bio:
Sred topova strašne rike
Lovor mu se v’jenac vio.
Ðeneralom on je posto,
Ponajvećim medju živim –
Ja sam priprost učo osto,
Da se njeg’voj slavi divim…

Treći bio sela dika
I po srcu i po duhu,
Igro tek se svećenika
I o misnom snivo ruhu.
Posl’je se je marno spremo,
Svetoj tek da služi vjeri;
Dani su mu tekli n’jemo,
Ali čisti kao l’jeri.
I biskupom on je posto
Djetinskijem prema sanjam –
Ja sam skroman učo osto,
Da se njeg’voj časti klanjam…

Tako ću se, djeco draga,
Sve bez časti, slave, blaga,
Sada zav’jek rastat s vami…
Bog zna, hoće l’ tko i znati:
Kada ću se spuštat stati
U dubine grobnoj jami?!…

Ali što je iznenada
Učo susto… i probljedn’o?…
Zar što jeknu zvono sada?
Il ga spomen dirnu ledno?
Sad se, gledaj, diže… sjeda…
Sada na stol glavu spušta –
Ko da mu se otić’ ne da.
Bez priznanja barem sušta!
Djeca suzna oka šute,
Ko da nešto zloga slute;
A na vrata zirne sluga
Iznenađen s mira duga.
I pristupi k uči n’jemo –
Nije l’ s žege star zadr’jemo…
Za grudma mu plaho segne…
U njegvim ga nešto stegne…
Ajte samo mirno kući –
Reče dršćuć djeci muklo –
I kažite, da je uči

Dobro srce za vas puklo!

Đuro Arnold

Daruvar

POTRAŽI ME

Kad čuješ kako kriješte vrane
S one lude, sa sjeverne strane,
Kad vidiš kako ljubav potiho kaplje
Sa one suhe, slomljene borove grane,
Kad čuješ kako nešto u noći uzdiše i ječi
Kako ljubavi žica ko bolesno srce kuca,
Kad vidiš kako se je zatamnilo nebo
Dok ljubav naša počinje sve više da puca,
Kad čuješ kako – ko u dubòku puću
Tišinom tupo odjekuje tvoje ime,
Ne budi lijena, ne časi ni časa –
Potraži me, potraži me!
Zemniče, ti niknu iz zuba ljuta zmaja
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.

Vladimir Nazor

Makarska

BOG I GRADSKO POPODNE

                    Gustavu Krklecu

Cijelo popodne mladić u kavani
misli o Bogu
Konobar vječno kruži oko stolova
Piccolo – šepav – nudi cigarete
i kadšto rukom ladi užareno uho
Lica su siva dosadna i prazna

Unose smijeh dvije žene plavih obraza
(Valjda su dame iz varietea)
i nakon što grimasom prezru sve
sjednu
i zovnu: Cigarete, Cherry Cobler

Na stropu faun rutav frulu svira
i mami k sebi gole tuste nimfe
Dim se od duhana diže sve više u sfere
Kavana lebdi šareno fantastična i šumi i sanja

Za prozorima već i suton stoji
Kavana vlak je, putuje i skoro u noć će da stigne
(Noć je stanica “s onu stranu”)
Svjetla svjetla
Igrači šaha bude se iza sna
Mladića stid je mučnog znoja
On ustaje koraca blijed ko somnambul
Za leđima mu netko kriči: platiti!

Na ulici je vječna trka
Suton svjetla zvonca ljudi
Mladić stoji, misli
Mladiću mozak pršti u bezbroj komadića

Ulica leti i gdje zavine
noć je
konac.

Antun Branko Šimić

Zagreb

POZDRAV DUBROVNIKU

Uz čudnu bojaz noga amo stupa,
I plahim krokom tvrdo tlo si ište,
A oko gleda širom sjajnog skupa,
Ko da je našlo drevno svetilište.
Sve pita duša: “Kamo l’ zađoh živa?
Međ kakov puk? U kakov čudan kraj?”
Al’ burno joj se srce odaziva:
Ta Dubrovnik je to, slovinski raj!

Da, Dubrovnik, taj biser sinjeg mora,
Gdje sokolovi saviše si gnijezda;
Sred mrke noći sjajna Sinaj-gora,
Sred mutnog neba prehodnica zvijezda;
Pod slavnim stijegom svetoga gdje Vlaha
Ponosito se ljuljô bogat brod,
Gdje ispod trusa, urnebesa, praha
Kô fenič-ptica uzdigô se rod.

Nad ovim hramom slavne lebde sjene:
Jeđupkinja, Pavlimir, Captislava;
Tu čuješ uzdah plačne Mandaljene,
Tu velepjesan kralja Vladislava.
Hrvaština tu prvom pjesmom cvala,
I divan miris sipô širom cvijet;
Tu velikane rodi zemlja mala,
I veličini divio se svijet.

A sad, gdje narod slavi Kralja, Kneza,
Po dugoj šutnji poslije ljeta trista,
I opet Taliji se riječ razveza,
I opeta se javlja vila ista,
Da hrvatskim vam zbori opet slovom,
Kô što ju čuo nekad knežev dvor,
Da starim plamom, prilikom vam novom,
Davnine sjeća dični slavni zbor!

Oj Dubrovčani, družbo plemenita,
Na brzih krilih laki brod nas doni,
Iz Hrvatske, od silnog Velebita,
U vaše dvore srce nas dogoni,
Da s vašim slavljem srce radost dijeli,
Da s vama klikne: “Živi Kralj i Knez!”
Da, po nas narod pozdravlja vas cijeli:
Oj živio nam vječni, bratski vez!

Oj Dubrovniče, sveto rodu mjesto,
Zelenio se sretan, slavan vijekom;
I nikad svijetom dičan glas ti presto!
Oj hrani djecu zdravim svojim mlijekom,
Prednjači rodu! – klikuje ti vila, –
Međ zvijezdami ti prva zvijezda sjaj!
Iz tvoje slave niknu naša sila,
Oj Dubrovniče, cvjetaj, rasti, traj!

August Šenoa

Dubrovnik

PJEV HRVATSKIH ĐAKA

Na noge, braćo! hora je sada,
Sjajan i slavan svanuo hram,
Dvorane zlatne vilina grada
Dobri si narod podigô sam;
Svjetlilo svanu
Boljemu danu,
Vijek nam se sretan sretnima rodi,
Na noge, braćo! Sada je čas,
Na noge, braćo! “Svijetlom k slobodi” –
Ori se gromom naroda glas.

Na svetom grobu naših djedova,
Koji za mili padoše dom,
Neka se skupi četa sad nova,
Ponosna, smjela, svoja u svom.
Mudrost i znanje
Budi nam zvanje,
Napretka barjak neka nas vodi
Sada u slavni duhova boj.
Na noge, braćo! “Svjetlom k slobodi” –
Hrvatske kliče mladeži voj.

Plameno srce nosi u grudi,
Na jasnom čelu istine znak;
Budimo cijeli, budimo ljudi,
Širimo svijetlo, gonimo mrak:
Vrijeme je za nas,
Kucnulo danas,
Spas nam je znanje, znanje nam sila,
Znanje nam slava, znanje nam čast.
Hrvatska zemlja, majka nam mila
Znanjem će živjet, rasti i cvast.

Trojedni sinci trojedne muke,
Mlađani cvijete plemena svog,
Zakletvi svetoj složimo ruke,
Neka nas čuje zemlja i Bog:
Znanje nas vodi
Svijetlom k slobodi,
Jedna smo duša, jedno smo tijelo,
Jedan nam sladak jezika rijek,
Uprimo rukom, radimo smjelo!
Žrtvujmo domu mladi si vijek!

Pođimo širom našega kraja,
Nosimo rodu znanja si plod,
Iz mraka nek se podigne raja,
Svjetal i snažan budi nam rod:
Svijetlo k slobodi
Neka nas vodi!
Neka se svrši zakletva sveta,
Neka se čuje svud kao grom,
Dokle je vijeka, dokle je svijeta:
S l a v a n  i  s r e t a n  H r v a t s k i  d o m!

August Šenoa

Šibenik

DOKONČAVANJE

Naš je život – još nekoliko
časova
i naš je konac tako bliz
da bi ga mogli rukom dohvatiti

Na pragu preko kojega
se ulazi, s onu stranu, u noć za naše sadašnje oči,
okrenut ćemo naše lice
posljednji put i s pogledom
koji ćemo puna zahvalnosti
okrenuti u život
Teški udarac zaboravi
odsjeći će nas od svega
što bijasmo

Časovi sve glasnije zvuče padajući
u prošlost
Vino naš posljedni pratilac šumori jače
na usnama je slađe
Prva sjena blize noći pada k nama.
Naša su lica tamnija
i naše riječi zvuče tiše

Šta bješe? Svijeća svijetli slabije
Naše pojave bivaju nejasnije,
i naše riječi, mada sve glasnije i glasnije
govorimo, zvuče muklije
nerazumljivije
Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo
Noć raste gušća i gušća
oko nas.

Antun Branko Šimić

Dubrovnik

ČOVJEK KOJ PJEVA

Promatram iz dalèka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju

nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi

uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku

namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov (?) glas

Luko Paljetak

Dubrovnik

PRVA STRANICA

Opisati bih htio strašne i lijepe čase
koji uslijedili su, iako znam da malo
shvaćamo u množini događaja što nisu
događaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo
kako će, kad sve prođe, izgledati, kad zna se
jedva i kako bješe; kao kad sâm na visu

stojiš i u dolìni, pod maglom koja leži,
pokušavaš prepoznat mjesto zlog čina, stranu
ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju
ruke niz tijelo, ili – zadatak još je teži! –
utvrdit mjesta slasti mògūće ili prijetnju
takva života; jedem prikladnu zato hranu,

nemrsnu, dosta zelja što pažljivo ga treba
očistiti od lišća slučajnog koje zapne
o srp, od lišća mnogih razloga, ništa ruka
ne smije drhtat, noge još manje, hljeba
svježeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka,
dapače i tišine: ono što uho šapne

zbunjuje dušu, čvrstu i spremnu, koja čase
strašne i lijepe želi opisat, čase koji
uslijedili su s onim lijepim i strašnim koji
prethodili su potom

Luko Paljetak

Dubrovnik

PROSTORI

Nema u tijelu tijela, 
postoji samo mjesto za tijelo gdje te čekam
i samujem u svome obliku koji nije ni tvoj ni moj, 
sve drugo dobivam prema strogoj potrebi da te često provjerim,
da se snađem u tebi usred trome te noći što se s kraja otvara. 
Ja te dugo ostavljam samu tako da budeš izvan mene
slobodna u svom tijelu koje je samo mjesto za tijelo gdje te čekam,
a ostalo su ptice i lijepo sastavljena stoljeća s puno pjene i mora
s točnim nebom i lađom koju često nitko od vode ne zna razlučiti.

Tvoje lice od beskrajnog se dana sastoji,
svaki pokret postaje iznenadna mogućnost da te cijelu dohvatim
tu na rubu svijetlosti što se vraća napokon u se, sebi prejaka.
U snu okret tvoj se u valovima kotrlja prema dijelu obale koje nema, 
a koje more shvaća,
cvijeće se tamo javlja slučajno poput znoja izbuzumljenog sunca i snijega.
Ti u mojim rukama cijelo vrijeme ostaješ samo svoja
dok čekam te da dođeš, 
u čijem tijelu stojim?

Luko Paljetak

Dubrovnik

TUŽALJKA

Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. O što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?

O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?

Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?

Antun Branko Šimić

Roč

PONIKNUH GLAVOM PONOSNOM

Poniknuh glavom ponosnom
I oborih je nice – –
A teške suze kanuše
Na moje trepavice.
I dršćuć skut dohvatih njen
I pritisnuh na usta!
O, moja krasna ljubavi,
O, moja željo pusta!

Gle, grozne suze plačem ja
Od prijegora i boli!
O, moja krasna ljubavi,
Pomiluj me i voli!
I daj mi podaj jakosti
Da živim crne dane,
I da se luda ne latim
I čaše otrovane.

Ti sve si mi oduzela,
I krasne sne i nadu,
A prepuštaš me uboga
I očaju i jadu!
Do srca si me raskrila
I ranila me tamo!
O, moja krasna ljubavi,
Ta gdje si mogla samo?!

Glej, grozne suze plačem ja –
O, sagni se do mene,
I utisni mi cjelov bar
Na rasplakane zjene!
I digni me i vodi me,
Gdje sinje nebo plavi,
Dok mine me taj gorki čas
I nađem zaboravi!

O, vodi me u divlji lug
I na široko polje,
I pokraj drevnog doma mog
Do crkve bogomolje –
Gdje sve me je ostavilo,
Da pokucam na vratih
Djetinjih iluzija
I prvih snova zlatih!

Vladimir Vidrić

Solin

MURVE

Dve ja murve rodne imam:
bela ta je mlajša,
ali črna blizu plota
ta je puno slajša.

K njim sad vnogo lepo dete
vu dvorišće zajde,
vsaku moje budno oko
tam vu kvaru najde.

Tak i danas ja sem vlovil
susedu gizdavu.
Rekel sem joj: Sad ja vidim,
gdo mi gazi travu!

Kaj mi daš? Ti znaš sigurno
Za pravicu staru:
da se ono sme zaplenit,
kaj se najde v kvaru?!

Branila se: “Zginulo je
najlepše mi pišće,
zato sem ga iskat išla
k tebi vu dvorišće.”

Zakaj nisi ti i mene
onda v pomoć zvala?
Kaj su tebi vusta črna?
– Ti si murve brala.

“No, pak jesem! Kaj bi tajit?
Sladke su i zrele.
Jesem, sused, al od danas
bum još samo – bele.

Dragutin Domjanić

Solin

JUTARNJA PJESMA THEI

Kraj samotnog mlina pojavio se dan,
Razigran vranac na travi.
Ko na lopoča list na pruženi dlan
Spustio se leptir plavi.

Dijete sunca noćobdija cvijeća
Zagleda u svačije oči,
Tebe se davne još dobro sjeća
Sa slike svibanjske noći.

Nosila si vrč napunjen rosom.
Mjesec Ti s usana jagode brao.
Sušila si suze zvijezda kosom,
Pjevajući slavuj krilu Ti pao.

Jutro je sviralo u vrbovu sviralu,
Za njim je trčalo bjelosvilo janje.
Sunce Te podiglo djevojčicu malu
Da vidiš anđele kako vezu sanje…

Ivan Goran Kovačić

Solin

SIROMASI

Siromasi nestalno lebde
između života i smrti
i svaki čas može da pretegne
nevidljivi uteg smrti.

Svaki čas mogu da prijeđu
među i odmah budu
u smrti: najbližoj blizini.

Antun Branko Šimić

Solin

SECONDA PRIMAVERA

I slušam hitri šaput…
Kô žamor lišća,
kô meki biserov štropot
u zlatnoj posudi, koju
drhtava ručica nosi…
I slušam oštri smijeh,
što s tvoje usnice pada.
Pa zvoni, ječi,
i siječe vazduh
sa jasnim krikom,
kao kad na kamen pane
od srebra štit…

Proljeće šumi zelenim biljem:
miriše vedri život!
miriše majka zemlja!
miriše mladost tvoja!

Gledam u tvoje oko
kô u ametistan grumen,
u kome blješti
podnevni odsjev,
i neki čudni krijes,
i neki snažni, žestoki bijes…
Oh, modro, kadifno oko,
modro kô beskrajno more,
kô nebo nad morem gore,
u tebi vidim ja
nekakav novi svijet,
nekakav čarobni grad,
gdje uzdižu se burne želje,
kô silni, purpurni hramovi
sa kupulama zlatnim.

Pod njima orgulje moćne
šume mističnom himnom,
u kojoj tvoj kliče glas:
– Ljubim te!
Nekakav čudni grad,
gdje uzdižu se nade poletne,
visoki tornjevi bijeli,
a sa njih brončana zvona
u složnom akordu, slično
tvojemu glasu, ječe:
– Ljubim te!

Proljeće struji kroz mozak bića.
I dršće život,
i dršću čaške cvjetova
vapeći peludni dodir,
i dršće majčica zemlja
pod žarom velikog sunca,
koje joj poljupce zlatne
na plodne pritište grudi…
Pa dršće i tijelo tvoje!

I toplu osjećam ruku.
Oh bijela, mekana ruko,
kroz koju plavetne žile
hrle u tvoje tijelo,
mojim mislima slične,
što traže, da prodru
u tvoje duše otajstvo.
Ah, tvoja mala, mekana ruka,
gle, leži u mojoj,
kô sitna ptičica plaha.
Ja slušam kucaj pulza
i ćutim tečaj krvi.
A kucaj mi se onaj
silni pričinja udar
nekoga moćnog božanstva,
koje na ogromnom
nakovnju udesa
sreću napravlja moju.

A onaj tečaj krvi
kô burna silovita rijeka,
što sobom mene nosi,
i moje tijelo,
i moj duh,
sa svima nervima mojim,
i svim željama mojim,
u pučinu radosti,
u pučinu života,
koja granica nema
i koja nema dna.

Proljeće kipi
kroz žubor voda,
kroz sok od lozja,
kroz uzdah duša.
Ja ćutim uzdah tvoj
na snažnom crvenilu,
na krvnom žaru
usana tvojih.
A mojom krvlju
proljeće novo kipi:
i muti misli moje,
i suši grlo moje
i goni srce moje.

O žarke makovlje usne!
Na onaj purpurni slične
okrajak zapadnog neba,
u koji se utapa
velika, plamena sunčana luč.
O rujne, skerletne usne!
Ja spuštam na vas uzdah svoj
i u vaš purpurni žar
svoju uronjujem dušu,
što gori divlje, kô ona
velika, plamena sunčana luč.

Milan Begović

Makarska

PJESMA ČOVJEKA S TAJNOM

                                                   Niki Miličeviću

To ne zna nitko
I nitko ne vidi moje vječno bjegstvo izmeđ ljudi kroz ulice
(Misle da se meni žuri)
O to bjegstvo
O to vrijeme
Zar ću uvijek čekat danju noć i noću dan?
Zar će uvijek moj Bog mene plahu zvijerku ganjati?
Moj Bog nije lovac koji strijelja
On se igra

Moja vječna nemoć
Božja igra
Ništa
Prkos svija glavu ponizno

Idu moji prijatelji
Izdaleka za njih stvaram lice
Posmijeh
Sretna ruka stišće sretnu ruku

Radost jedne moje duše
Ja imadem bezbroj lica
Ja imadem bezbroj duša
Za svakog po jedno lice i po jednu dušu
Tuđa moja lica
Tuđe moje duše
Moje lice nitko nije vidio od ljudi
Moje lice čudno bez oblika
Moja duša stoji gola samo ispred Boga
Moja duša što se previja i divlje dreči.

Antun Branko Šimić

Plitvice

UTJEHA

Zašto me gledaš tvrda hridi moja
kroz tamne rupe zarašćene vr’jesom?
Jel’ to pogled, što sred muklog boja
nečasnih dneva vidjeh planut kr’jesom?

sunčane zrake, kanda mač zablista?
Ti znaš da ljubim tvoje skute blage
i puste gaje kuda lovor lista,
i kam, i bor, i prah te zemlje drage

što vihar nosi, jer ga plač ne kvasi! –
Zar da san Slobode još ti ne da spati? –
Ah! zbori, viči, psuj, iščupaj vlasi,

z groznog čela, al’ vjeđe sklopi, da ti,
Edipe stari, bol ne gatam veći!…
– “Ne žali mene, sl’jep sam!” – Kam zaječi.

Ivo Vojnović

Makarska

NIŽI RAZLOZI

Dva se jarca susrela na brvi,
pa svijet gleda: koji će prijeći prvi?
Ali jarci još na brvnu stoje,
jer se oba - hladne vode boje...

Gustav Krklec

Plitvice

 

SRAMOTA NA VAS!

Sramota na vas! što vas nosi svijet,
Kô zelen vlat što nosi crni snijet,
I kužeć’ zdravi čovječanstva sok,
Besposličite sav svoj zemski rok.

Sramota na vas! štono mijeh si svoj
Napunjujete uz tuđ teški znoj,
I gluhi jeste za sav ljudstva jad,
Tek gladeć’ trbuh, kad se vapi: “Glad!”

Sramota na vas! kojim’ bludni vid
Ne želi vidjet’, što je sram i stid,
Za jednog dana prolaznu tek slast
Gubite cio život, sreću, čast.

Sramota na vas! kojim’ zlata broj
Tek mjerilom je, vrijedi l’ čovjek koj’,
Vi, kojim ne zna razbor leden, suh,
Što važe srce, krijepost, um i duh.

Sramota na vas! kojim’ nagon tašt
Pa svakom vjetru okreće si plašt,
Kîm’ moć i sila jedini je bog,
Što ne imate mrve bivstva svog.

Sramota na vas! kojim’ podla grud
Ne gramzi pitat’, što je pravda, sud,
Što zlatom krivdi tražite si lijek,
Na krivdu mameć’ slabog suca rijek.

Sramota na vas! kojim’ zavičaj
Ne vrijedi više, nego paši kraj,
Kîm’ nije više divni, rodni dom,
Neg’ somu voda, gdje i pliva som.

Sramota na vas! kojim’ narod svoj
Tek slučajni je sličnih ljudi broj;
Vas, kojim pamet jedva išta zna,
Neg’ jezikom si svojim reći: Ja!

Sramota na vas! Kada narav vam
Sva nije nego bilje, zvijer i kam,
Šareno neg’ i meko, tvrdo tlo,
Što slijepi slučaj tek ga natrpô.

Sramota na vas! kojim’ dlijeto, kist,
Pjesnika zanos, glazbe suglas čist,
Sve prirode i umjetnosti pir –
Luđaka tek je besposlenih hir.

Sramota na vas! kukavice vi,
Prevrtljive ste lutke redom svi,
Od mesa, krvi pusti podli zglob,
A srce kamen, duh vam jeste rob.

Sramota na vas! Minuo vam glas,
Tek zvjerski san vam bio život vas;
Preživanje bje cijelog žića čin,
Ni jedan od vas ne bje ljudski sin!

August Šenoa

Zagreb

TI NE ZNAŠ NAŠE SUNCE

Ti ne znaš naše sunce: kada grane
i zlatnom usnom ljubi vrške gora
kô zlatni bog, a površina mora
purpurnim smiješkom smiješit mu se stane –

Ti ne znaš naše sunce: kada plane
u žarko podne, kad iz modrih dvora
vatrenom zubljom pali list po gorâ,
potoke suši, izgara poljane –

Ti ne znaš naše sunce: kad se žari
pri zapadu, u beskraj kada gine
i poput srca ranjena krvari –

Kô naše sunce mi smo: nas miline
i slasti mame, i nas strast izgara,
a i zapad naš je od krvi i žara.

Milan Begović

Split

BALADA

O, žari se, žari
roža kak oblak,
gda sunce zahaja
i vleče se mrak.

A vu groblju tiho
dremlje grob i križ:
“- Zakaj se ne žariš,
roža, ne svetliš?

“Črlen si je venec,
čisto črlen splel,
na glavu ga spustil,
na lasi ga del.

“Jenu rožu ftrgal,
meni ju je dal,
je glavu naslonil,
je stiha zaspal”.

Vlečeju se mraki,
stoji križek plah,
k mami se naheril,
morti ga je strah?!…

Zakaj mama prosi
drobni negov cvet,
ne bu se ražarel –
mrtev je i bled…

Ali ni se vmekla,
vetrek ju hladi.
Cvetek je zadrhtal:
da mu vmrla ni?!…

Ivan Goran Kovačić

Solin - Split

PROLJEĆE

Već se zemlji zimsko ruho tali,
A iz zemlje mlada narav viri,
Blag vjetarčić po dolini piri,
Prosto vriju srebropjeni vali;

Svi smo s nova sada procvjetali,
A s radosti svakom grud se širi,
Što li tebe jadna uznemiri,
Koja l’ žalost srce ti ražali?

Ah uz radost svega živog stvora
Nij’ radosti niti razgovora,
Usrijed raja suze bi prolijevo;

Bura bije, polje se zeleni,
Klas se zlati, grožđe se rumeni,
Srce plače; pitaš, zašto, djevo?

August Šenoa

Dalmatinska Zagora

OVDJE U SRCU

Ovdje u srcu osjećam buru,
Ovdje u srcu osjećam jugo,
Ovdje u srcu nitko me neće
Spriječit da volim te dugo – dugo.
Ovdje u srcu nešto me peče,
Nešto me hladi, nešto me grije,
Ovdje u srcu osjećam: ništa
Nije kao što bilo je prije.
Ovdje u srcu osjećam nadu,
Osjećam čežnju, osjećam radost,
Ovdje u srcu osjećam sretan
Da mi se s tobom vratila mladost.
O vile vi naše, o sestrice bijele,
Još dakle, na zemlji vas ima,
Još vodite kolo gdje šumore jele
U planinskim luzima tima.

Vladimir Nazor

Baška Voda

MOJE PJESME

Siromašne pjesme moje,
Što će iz vas jadnih biti:
Stalno već za ljeto koje
Vas i mene prah će kriti.

Nisam Dante, ni Petrarca,
Da vas složim, kako treba,
Al se u vam blista žarka
Divna ljubav južnog neba.

Nisam Byron ni s daleka,
Mickiewicz svome rodu,
Al vas mnoga nije l’ jeka
Zdvojna klika za slobodu?

Nisam Puškin divske snage,
Niti Shakespeare uma jaka,
Ali vi ste suze blage
Patnika i poštenjaka.

Ta ja nikad i ne smijem
K njihovome stić vrhuncu,
Al sam sretan, što se smijem
Na njihovu grijat suncu.

I kad mlada duša moja
Na njihovu žaru plane,
Možda ipak iskra koja
Samosvojna u svijet pane.

Možda ipak ljudi hladni
Ne će me po kalu vući,
Što sam sav svoj život jadni
Probavio pjevajući.

Možda ipak srce koje
Kadkada i nas spomene,
Siromašne pjesme moje,
Kad ne bude vas i mene.

August Harambašić

Solin

GRAD

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramway koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela

Život Grada!
I moj život atom Gradova života!

Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljeska oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt

Antun Branko Šimić

Zagreb

EJ, NA KRIŽ, NA KRIŽ

Ej, na križ, na križ s pjesmom o slobodi,
Te gromne žice kaljajte rugobom,
Dovikujte, da moj ju zanos rodi
Tek zato, da bi trovat mogla zlobom.

Vi silni ljudi, kad vas pjesma prene
Uz grozni vapaj iz sna blaženika,
Kad gladni zub vam – kao u hijene –
Razdrobit segne – ljuta buntovnika!

Al čista pjesma pobjedna se vije,
I silni na gnjev smiješi vam se rađe,
Dok jedno želi i dok slatko snije,
Da ni raj ne bi snivat mogo slađe!

Slobode pjesma pjevajući moli,
Za narod bdije ma i mutnim okom,
Pod križem pada, da olakša boli,
Tek zato živi – Bog joj je svjedokom!

I što ju briga, da će šiba gnjeva
Na leđa past joj ionako jadna,
Ta prorok joj je sretan, kada pjeva:
Ja sit sam, jer mi braća nisu gladna!

Pa nek vam dakle svaka šala prosta,
Pošteno pero slabu jači ruku;
Prokun’te pjesmu – pjesniku je dosta,
Da pjesmom svojom tare suze puku!

Silvije Strahimir Kranjčević

Zagreb

RADI!

Od zipke pa do groba
Tek kratak vam je put,
Tek tren je ljudsko doba,
Sav život san i slut;

Ne drijemaj zato, pobro,
Koracaj čil i smjel;
Pa radi vazda dobro
Kô čovjek čitav, cijel.

Pa čekali te jadi,
Pa raso putem trn,
Moj brajne, radi, radi,
Bud svijetal dan il’ crn.

Jer majka tebe rodi,
Da slijediš valjan smjer;
Preživajuć se plodi
Tek glupa, nijema zvijer.

Ti dodaj zrno svoje
Za velik ljudski rod,
I dat će djelo tvoje
Blagotvor, sretan plod.

A hvala bit će trudu
Do kašnjih svijeta ljet’,
Da nijesi baš zaludu
Na ovaj došô svijet.

August Šenoa

Zagreb

PUTOVAH...

Mi vozimo se. Polagano kola
Uz brijeg nas vuku u ponoćnoj tami.
Daleko sjaju zvijezde – mi smo sami;
A pod nama se sjaji magla dola – 

Ko vestalka si, ko svetica nujna!
I ruke su ti voštane i blijede,
U mrak ti tone čelo, kosa bujna,
I tvoje usne kao da se lede…

I kao da se ledi svjetlost plaha
Sa zamagljene svjetiljke na kolih –
Na tamni plašt mi liježe poput straha,
I pline, kao suze što ih prolih…

Vladimir Vidrić

Zagreb

SPOMEN NA SPLIT

Pri morju, pri plavomu morju,
kak senja je z kamena grad,
tam želje navek mi letiju,
tam pak bi se vrnuti rad.

Tam sunce je žarko kak ogenj,
i mehko zna dragati val,
tam dan se oprašća tak težko,
ostavit je morje mu žal.

Tu car je zezidal si dvore,
pred puno i puno sto let,
tu naša je v mramoru slava,
pod poljem, gde trn je i cvet.

Nad gradom se breg zazelenil,
vse pute zasenil je bor,
v daljini su otoki, mesta
i morje i nebo odzgor.

Na otoku grad je jen mali,
vu morje je štel da beži,
al nisu ga lepoga dali,
za obalu zid ga drži.

Vu luki se njišeju ladje,
il roj se metulov to sel,
vsi šari, a dalko, tak dalko
još jeden je mali i bel.

Na hridi su črne ciprese
i veter si z vali šumi,
tu grobje muči i počiva,
tu sladko i dugo se spi.

Al v gradu je očih kak sunce
i rečih kak mesečna noć,
i komu vu srce su došle,
Ne da i ne da mu se proć.

– Pri morju, pri plavomu morju
kak živa popevka je kraj,
tam lepo bi živeti bilo
i lepo vumreti takaj.

Dragutin Domjanić

Split