U USKIM ULICAMA

U uskim ulicama opijao sam se jutros mirisima kruha

i pratio po cijelom gradu muziku svirača

i išao za jednom ženom čije lice bješe -

I onda sam u podne legao u sjenu šume

Otići ću preko svijeta, preko mora, umiješat se u gomile

I pisat ću duga pisma kao pjesnik

na najljepše ime žene koje nema

To je moja draga

I u pjanstvu o ponoći plesat ću pred krčmama što šume

i urliču glasovima nepoznatih ljudi

i slat ću poljupce zvijezdama na dalekom nebu.

Izići ću na sunčana polja koja gore u ćutanju.

Antun Branko Šimić

Split

ČASOVI SVE GLASNIJE ZVUČE

Časovi sve glasnije zvuče padajući u prošlost

Vino naš posljednji pratilac šumori jače na usnama je slađe

Prva sjena blize noći pada k nama

Naša su lica tamnija i naše riječi zvuče tiše

Što bješe? Svijeća svijetli slabije

Naše pojave bivaju nejasnije i naše riječi,

mada sve glasnije i glasnije

govorimo, zvuče muklije

nerazumljivije.

Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo

Noć raste gušća i gušća

oko nas.

Antun Branko Šimić

Split

MEĐU TOLIKIM MNOŠTVOM LICA

Među tolikim mnoštvom lica, što moj pogled

odbijaju i plaše, straše - prikaze u danu -,

odjednom tvoje lice. Posmijeh što me čeka

na koncu moga mučnog, mračnog traženja!

O ćuti tako vječnost cijelu pokraj mene,

osmjehuj se i ćuti tako. Mene pusti

da šetam dugo kroz tvoj život

i kroz čudo ovog susreta.

Antun Branko Šimić

Solin

TI, KOJU ZA ME RODI

Ti, koju za me rodi

tek moja tamna

u mojoj duši tuđom riječi probuđena

slutnja!

Zar ti da sebe, dar nebesa, dijeliš

tek među slijepce, sirotane?

Sunce

u noći mojih bdijenja

sađi

u otvoreni bezdan moje ljubavi!

Antun Branko Šimić

Split

PJESMA PJESNIKA

                                Niki Milićeviću

Ja ne znam što vi želite

Ja idem,

između kuća, cestama i noću preko polja

i pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari

Jer ja sam srce

O svijetu i ja u svijetu i svijet u meni

Grad noći žene zvijezde

Ples radost ljubav vrisak Bog

Ja pjevam

i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde

(O zašto nisu vaše duše duboka jezera, tamno more?)

U svijetu moje pjesme glasno pjevaju

i njihov bol i smijeh i radost nitko ne sluša

tek mnogo lica ruga se i smije

O tko sam, tko sam

ja, pjevač sam u noći gradom i na cestama?

Da ja ne pjevam tako bezbroj ljeta?

Da nisam luđak što je bezbroj godina već lud?

Ja ne znam ništa

Pjevam

i prolazim izmeđ zlobno osmjehnutih lica

u noć i plavu daleku samoću.

Ja penjem se i penjem uza strme staze

I kad se popnem, stojim

u prostoru nijemom i bez ljudi

Ja, tamni pjevač na visini

Ja, usamljeno stablo navrh brda

što svoj mukli besprekidni šumor

u duboku crnu vječnost ruši.

Antun Branko Šimić

Salona - Solin

PRI POLASKU

Čuj! curo mlada moja, kad suton plavi padne
Na zdenac dolje dođi kraj duge njive one,
Gdje miris žita plije i tihi vjetri hladne
                                                I kaplje vode zvone.

Ah, dođi!...na kam hladni da sjednemo ko sjene
I dugo ćemo tamo bez riječi nijemi stati
I čekat ćemo mjesec iz dalji one snene
                                                 I njegov pozdrav zlati.

I onda?...riječ jednu tek, dušo, ću ti reći,
Što ljubav svetom čini i meni nadu daje
Da mogu mirno tamo u daleki svijet prijeći,
                                             Gdje drugo sunce sjaje -

Ah - preko oceana, gdje tebe neće biti,
Gdje jecat će mi duša sva izmorena bolom -
Tek načas možda u noć nijemu ja ću sniti,
                                                Gdje s tobom stupam dolom.

Ja ću poći! - Sve će plakat: i babo, majka sijeda,
I dolje njiva naša, i bašča s bijelim glogom,
Al ja ću šutjet nijemo ko zorom nojca blijeda,
                                                 Što samo šapne: "Zbogom"! -

Antun Branko Šimić

Salona- Solin

VESPER

Tiho, tiho - tiše ko izmoren junak
Na zapadu tamo sunce mrije, gasne.
Po našem se kraju hvata suton sivi
I izniču sjenke i zvijezde jasne.

A daleki toranj naše stare crkve
Tupo u vis zuri...Tamo djeva neka
Šeta mirnom stazom, jednu pjesmu pjeva
Razliježe se sjetno melodija meka.

Tik - tak, sahat bije, sad će zatalasat
Zvon kroz polutamu...Ona djeva sada
Ide amo k meni. Na dušu mi meku
I sanjarsku dušu bol otajna pada.

Antun Branko Šimić

Motovun

HOSANA

Ljeto i život!… Sunčani dragulji
Sjaje se sjajem žeženoga zlata.
Pjevaju ljupko veseli slavulji;
S pjesme se nova radost srca hvata.

Dokle sve tako bujno život cvjeta,
S radosti dršće svakog stabla grana.
Čuj! nedaleko poklik mnoštva svijeta
Ori se burno: “Hosana! – Hosana!-”

Plavi se lazur poput oceana.
S posmijehom vedrim raskošnoga ljeta,
S poklikom burnim radosnoga svijeta.

Nebesa šapću tiho Himnos sveti:
Slavu nek brujnu gore i vrleti
“Gospode, Tebi!… Hosana – Hosana!-”

Antun Branko Šimić

Visovac - Krka 

NOĆ NA JEZERU

Noć je. Gore po azuru mjesec pliva
Kao putnik zamišljeni, što se sjeća
Prošle sreće. A jezero tiho sniva
U mirisu opojnoga poljskog cvijeća.

Plovim tiho...Kukuruzi tamo zreli
Šume muklo ko talasi gorske rijeke.
Nigdje nikog. Oblačići oni bijeli
Zapadaju za vrhunac gore neke

Plovim tiho, a čudno mi dršću grudi
I u njim se neki bolni sjećaj budi
na čarobne priče, što ih davno - davno

Pričala mi o jezeru majka stara -
I meni je ko da vidim ljude, polje ravno
I još čujem zveket sablje i handžara.

Antun Branko Šimić

Plitvice

BOG I GRADSKO POPODNE

                    Gustavu Krklecu

Cijelo popodne mladić u kavani
misli o Bogu
Konobar vječno kruži oko stolova
Piccolo – šepav – nudi cigarete
i kadšto rukom ladi užareno uho
Lica su siva dosadna i prazna

Unose smijeh dvije žene plavih obraza
(Valjda su dame iz varietea)
i nakon što grimasom prezru sve
sjednu
i zovnu: Cigarete, Cherry Cobler

Na stropu faun rutav frulu svira
i mami k sebi gole tuste nimfe
Dim se od duhana diže sve više u sfere
Kavana lebdi šareno fantastična i šumi i sanja

Za prozorima već i suton stoji
Kavana vlak je, putuje i skoro u noć će da stigne
(Noć je stanica “s onu stranu”)
Svjetla svjetla
Igrači šaha bude se iza sna
Mladića stid je mučnog znoja
On ustaje koraca blijed ko somnambul
Za leđima mu netko kriči: platiti!

Na ulici je vječna trka
Suton svjetla zvonca ljudi
Mladić stoji, misli
Mladiću mozak pršti u bezbroj komadića

Ulica leti i gdje zavine
noć je
konac.

Antun Branko Šimić

Zagreb

DOKONČAVANJE

Naš je život – još nekoliko
časova
i naš je konac tako bliz
da bi ga mogli rukom dohvatiti

Na pragu preko kojega
se ulazi, s onu stranu, u noć za naše sadašnje oči,
okrenut ćemo naše lice
posljednji put i s pogledom
koji ćemo puna zahvalnosti
okrenuti u život
Teški udarac zaboravi
odsjeći će nas od svega
što bijasmo

Časovi sve glasnije zvuče padajući
u prošlost
Vino naš posljedni pratilac šumori jače
na usnama je slađe
Prva sjena blize noći pada k nama.
Naša su lica tamnija
i naše riječi zvuče tiše

Šta bješe? Svijeća svijetli slabije
Naše pojave bivaju nejasnije,
i naše riječi, mada sve glasnije i glasnije
govorimo, zvuče muklije
nerazumljivije
Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo
Noć raste gušća i gušća
oko nas.

Antun Branko Šimić

Dubrovnik

TUŽALJKA

Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. O što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?

O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?

Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?

Antun Branko Šimić

Roč

SIROMASI

Siromasi nestalno lebde
između života i smrti
i svaki čas može da pretegne
nevidljivi uteg smrti.

Svaki čas mogu da prijeđu
među i odmah budu
u smrti: najbližoj blizini.

Antun Branko Šimić

Solin

PJESMA ČOVJEKA S TAJNOM

                                                   Niki Miličeviću

To ne zna nitko
I nitko ne vidi moje vječno bjegstvo izmeđ ljudi kroz ulice
(Misle da se meni žuri)
O to bjegstvo
O to vrijeme
Zar ću uvijek čekat danju noć i noću dan?
Zar će uvijek moj Bog mene plahu zvijerku ganjati?
Moj Bog nije lovac koji strijelja
On se igra

Moja vječna nemoć
Božja igra
Ništa
Prkos svija glavu ponizno

Idu moji prijatelji
Izdaleka za njih stvaram lice
Posmijeh
Sretna ruka stišće sretnu ruku

Radost jedne moje duše
Ja imadem bezbroj lica
Ja imadem bezbroj duša
Za svakog po jedno lice i po jednu dušu
Tuđa moja lica
Tuđe moje duše
Moje lice nitko nije vidio od ljudi
Moje lice čudno bez oblika
Moja duša stoji gola samo ispred Boga
Moja duša što se previja i divlje dreči.

Antun Branko Šimić

Plitvice

GRAD

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramway koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela

Život Grada!
I moj život atom Gradova života!

Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljeska oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt

Antun Branko Šimić

Zagreb

ČAMAC

Noćna tišina svud se krili
I prepun sjete topli mir,
Negdje tek stari klavir cvili
I zrakom luta netopir,
Pa buni sjetu – topli mir.

Srebrenom vodom dolje pliva
Pun mjesečine čamac sam,
Kao da nojca u njem sniva,
Gdje čudan modar gori plam.
Lagacko plovi čamac sam.

Šuteći pokraj žala stojim…
– O, hoće l’ ikad natrag doć
Vozeći Sreću?… Ja se bojim
Da čarna će ga zavest noć
I nikad više neće doć…

Antun Branko Šimić

Bol na Braču

MOLITVA

Noćas tišina bjesni svoju oluju
i kroz moje srce prolaze
oštri glasovi dalekog predjela
kuća
stvari –

Noćas tišina bjesni svoju oluju –

I moja duša u svetom času
pada na koljena kao očajnik
i pruža ruke,
moli –

Bože, koji ne daš da moje noći sjaju
od sjaja kakvih sitnih bijelih cvjetova
ili kakvih visokih zvijezda,
koji ne daš da moje noći mirišu aprilima
i snovima nevinih mladih djevojaka,
daj mi, daj mi, da pada noćas
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća
na me
na moje oči mračne i žalosne,
na sve moje
i na cijelu zemlju,
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća,
da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda i cvijeća cvijeća.

Antun Branko Šimić

Dalmatinska Zagora

OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
 
Pusti

 

da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

 

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

 

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
 

 

Antun Branko Šimić 

Solin

RASTANAK SA SOBOM

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispred nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu ?

Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe ?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa


Antun Branko Šimić

Split

MLADIĆ

Ja poznam bol mladića

koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca

u jutro pjeva

sa željom da sva srca s njegovim zatrepte

i da se osluškujući glave prignu

u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi

padne natrag

u njegovu ćutljivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast

s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku

i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd

sa smjelim uspravljenim korakom što gazi

i s uhom koje iznutra

glas svoga Boga sluša

Antun Branko Šimić

Zagreb