Prikazani su postovi s oznakom Antun Branko Šimić. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Antun Branko Šimić. Prikaži sve postove

utorak, 12. ožujka 2024.

GRAD

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramway koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela

Život Grada!
I moj život atom Gradova života!

Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljeska oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt

Antun Branko Šimić


Zagreb

srijeda, 6. ožujka 2024.

ČAMAC

Noćna tišina svud se krili
I prepun sjete topli mir,
Negdje tek stari klavir cvili
I zrakom luta netopir,
Pa buni sjetu – topli mir.

Srebrenom vodom dolje pliva
Pun mjesečine čamac sam,
Kao da nojca u njem sniva,
Gdje čudan modar gori plam.
Lagacko plovi čamac sam.

Šuteći pokraj žala stojim…
– O, hoće l’ ikad natrag doć
Vozeći Sreću?… Ja se bojim
Da čarna će ga zavest noć
I nikad više neće doć…

Antun Branko Šimić


Bol na Braču

ponedjeljak, 4. ožujka 2024.

MOLITVA

Noćas tišina bjesni svoju oluju
i kroz moje srce prolaze
oštri glasovi dalekog predjela
kuća
stvari –

Noćas tišina bjesni svoju oluju –

I moja duša u svetom času
pada na koljena kao očajnik
i pruža ruke,
moli –

Bože, koji ne daš da moje noći sjaju
od sjaja kakvih sitnih bijelih cvjetova
ili kakvih visokih zvijezda,
koji ne daš da moje noći mirišu aprilima
i snovima nevinih mladih djevojaka,
daj mi, daj mi, da pada noćas
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća
na me
na moje oči mračne i žalosne,
na sve moje
i na cijelu zemlju,
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća,
da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda i cvijeća cvijeća.

Antun Branko Šimić


Dalmatinska Zagora

nedjelja, 5. ožujka 2023.

OPOMENA

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

 

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

 

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

 

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!


Antun Branko Šimić 



Solin

nedjelja, 19. travnja 2020.

RASTANAK SA SOBOM

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispred nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu ?

Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe ?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa


Antun Branko Šimić

Split

subota, 18. siječnja 2020.

MLADIĆ

Ja poznam bol mladića
koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca
u jutro pjeva
sa željom da sva srca s njegovim zatrepte
i da se osluškujući glave prignu
u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi
padne natrag
u njegovu ćutljivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast
s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku
i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd
sa smjelim uspravljenim korakom što gazi
i s uhom koje iznutra
glas svoga Boga sluša

Antun Branko Šimić

Zagreb

ponedjeljak, 21. listopada 2019.

SEOSKI ŽIVOT

U toploj sjeni trešnje, što već žuti,
Mi sjedimo i mirišemo svjetlost dana.
Vrt pun je sunca. Sjenke slaze s grana,
Te tankim, čudnim sagom pokriti su puti.

Bjelina neka danas i zrak nam se smiju
Ko zadnji put – jer vrt sve žući biva –
Dan bio bi ko blagdan, da još zvona liju
S brežuljka milost zvuka povrh kuća i njiva.

Gle: dolje se kroz mali prozor kuće vide
Kukuruzi, što vise u bojama zlata,
A baka kraj njih viri i kitom lijepih kata
Otklanja sunce, što joj baš u oči ide.

I pjevac zapjeva; na prozor maca skoči:
Dvije zavjese se njišu kao bijela krila.
I čini se: iza njih neke glede oči,
I pozivlje nas k sebi neka duša mila.

Antun Branko Šimić 
Drniš  
Visovac
Petrovo Polje


četvrtak, 11. srpnja 2019.

MJESECA SRPNJA

Starinski orah, te polako sane,
Kô bonik, duge nadvio je grane
Nad žut i sivkast krov poniske kuće.
U zraku dah. To slazi podne vruće
Sa blizih brda – il diše murva zrela,
Što granama se sa orahom splela.
Zu! snen se cvrčak na jasenu prene,
Pa opet tio: sve su kraće sjene.

Pred kućom sjedi seka i na platnu
Vez sitan veze: veze pticu zlatnu,
Mesliđen, kovilje, sve cvijeće drago –
Gli, čini se da cvate i diše blago.
I dok se sunčan val na pendžer sliva
Duž sobe, baka ukraj suđa sniva,
Po stolu leže mirno vlasi sijede,
Tek ruka još se miče, kô da prede.

Antun Branko Šimić 

Solin

petak, 5. srpnja 2019.

LJETNA PJESMA

Već nekoliko dana
u meni mene prati svijetla pjesma ljeta
Ja ne sjećam se kad je ljeto u grad došlo
al znadem: ljeto živi s nama

O već se smije cvijećem sa svih prozora
i ulicama s uredanih stabla
na naše glave baca hladne sjenke

Iz duša i iz radosnih pogleda
zaskočilo je na nebesa i na oblake

U danu grad je tih utonio u vruće svijetlo
i malo ljudi ide

Kroz plavu svjetlost stiže s rijeke u ulice krika ljudi
i ulazi kroz rastvorene prozore
u svagdanji i spori život domaćica

Domaćice se uspavljuju kraj posla
u život koji njina duša sama za se stvara
i šeće izmeđ svojih svih čeznutnih ispunjenja

Na ribnjaku su labudovi mojih čežnja ispunjenje
Postali su tijelom najbjelji mi sni
Tu na plavoj vodi
između dubina i visina
lebde
i tek pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti jave

Ovdje na obali čekam ljetno veče
da pozvjezda prostor oko mojih tica

Hoću da ih vidim
kako u snu lebde držane sred noći
nevidljivom moći zvijezda sa svih strana

Antun Branko Šimić 

Split


četvrtak, 27. lipnja 2019.

RUKOVANJE

Čovjek čovjeku prilazi i oni se rukuju
Ovaj stisak ruke osto je ko znamen
nagona što je nekad privlačio ljude
da jedan drugom stisne ruku
U stiskaju bješe ljubav, prijateljstvo, plamen

Kako mi je čudan danas ovaj stisak ruku,
davno mrtvog nagona još samo znamen
Čovječje su ruke bez duše ko kamen

Kako su mi zagonetne ove nijeme kretnje,
nečeg davno mrtvog preostali znamen.

Antun Branko Šimić 

Zagreb

srijeda, 26. lipnja 2019.

MARIJA ODLAZI NA LJETOVANJE

Između mene i mora, znadoh koga će izabrati.

Ni jednu riječ odvraćanja nisam izustio, i samo je gledah u ove posljednje dane. More bivaše sve bliže, ona sve nestrpljivija i radosnija.

Na postaji, u zagrljaju, njeno mi tijelo bješe tuđe, jer osjećah da su sve njezine misli na moru; kao da ogrlih stablo, čije se rascvjetane grane raširile visoko nada mnom u svjetlosti. I kad je pustih iz svojih ruku, zamahnu sobom onako kako se običava bacati u valove.

U kriku vlaka pri rastanku kriknu moje srce. Ostah opet sam.

Antun Branko Šimić 

Zagreb - Fontane

ponedjeljak, 24. lipnja 2019.

PRI POLASKU

Čuj! curo mlada moja, kad suton plavi padne
Na zdenac dolje dođi kraj duge njive one,
Gdje miris žita plije i tihi vjetri hladne
I kaplje vode zvone.

Ah, dođi!… na kam hladni da sjednemo ko sjene
I dugo ćemo tamo bez riječi nijemi stati
I čekat ćemo mjesec iz dalji one snene
I njegov pozdrav zlati.

I onda?… riječ jednu tek, dušo, ću ti reći,
Što ljubav svetom čini i meni nadu daje
Da mogu mirno tamo u daleki svijet prijeći,
Gdje drugo sunce sjaje –

Ah – preko oceana, gdje tebe neće biti,
Gdje jecat će mi duša sva izmorena bolom –
Tek načas možda u noć nijemu ja ću sniti,
Gdje s tobom stupam dolom.

Ja ću poći! – Sve će plakat: i babo, majka sijeda,
I dolje njiva naša, i bašča s bijelim glogom,
Al ja ću šutjet nijemo ko zorom nojca blijeda,
Što samo šapne: “Zbogom”! –

Antun Branko Šimić 

Zagreb - Trg bana Jelačića


nedjelja, 23. lipnja 2019.

IVANJE

Mekan je suton pao ko svila
I noćcu doziva crnu,
Svud lepet ptičjih čuje se krila
I gavran s jablana pr'nu.

Gle! tamo vatre na brdu gore,
Komu se krijes to pali,
Dok bašćom trešnje i višnje zore
Iz lišća đul mali?

I sve to više krijesova biva
Sutra je Ivanje sveto, -
Sve u veselju milome pliva,
Jer ljeto stiglo je eto -

Prošli su dani studeni dani,
Ne treba grijat se više...
Na cvijetne gaje i usjev rani
Tihane padnut će kiše.

Po mekoj travi pasti će voli
I naše ovčice bijele,
Po brdu gore, dolje po doli
Pjesme će brujiti vrele.

Antun Branko Šimić

Zagreb

petak, 21. lipnja 2019.

POBJEDNICI NA LIVADI

Mi ubili smo noćas staru
od vjekova mrsku
Smrt

Pred nama noć je pobjegla sa zemlje
Još samo zvijezde u oči nam sjaju

Zelenilo livada se ogleda u bijelim oblacima

Na livadama ječi naša slava

Vrč težak ide od ruke do ruke

Na licima se duša radošću crveni
U oči tonu dublje...već su nevidljive...zvijezde

Iz pjanih srca podiže se
kroz čisto svijetlo jutro
pod nebo visok pobjednički smijeh

U jutru ljuljaju se bijeli oblaci

Prolom!
Iz plavog svoda ponad naših glava
iskrslo
crveno silno
                                                         stoji sunce


Antun Branko Šimić


Zagreb - Studentska livada

četvrtak, 25. travnja 2019.

TIJELA

tijela tijela
svagdje svuda
razasuta razvitlana
lakim kretom jednih Ruku
Tijela ćute u molitvi
Tijela kriče u radosti
Tijela vrište u očaju
Tijela u snu
Tijela ljube tijela
Tijela povrh tijela u grčima
u stvaranju novih tijela
Tijela trunu u bolesti
gasnu kao žute lampe
mru
Tijela kroz noć hite lete padaju
Moje tijelo vjetri nose
Moje tijelo vapi zvijezde
Oblaci su zvijezde progutali
I jest: vječno jedne
Oči mirno gledaju
tijela tijela tijela

Antun Branko Šimić 

Makarska






ponedjeljak, 27. kolovoza 2018.

ŽENE, MLADIĆI, LJETO

O podne se na šetalištu slete mnoge žene
- O odakle sve dođu? - 
ko jata tica
što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste

Žene šume
kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela

Ne, žene nisu s ove zemlje!
Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela

O žene
za vas
rastvorili smo dvore naše mladosti!

Al korak žena zvoni tuđ i dalek

Sve žene opet odu
ko jata ptica
što isčeznu za plavim zavjesama ljeta

Na koncu naših pogleda
red stabala visok sam koraca

Antun Branko Šimić

Split - Peristil


nedjelja, 6. svibnja 2018.

AH, EVO OPET

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače siplje sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva, što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno...

Dođoh...i moja smirila se duša,
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?...Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.

Antun Branko Šimić 

Krka




subota, 10. ožujka 2018.

MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na ovoj zvijezdi što se zove Zemlja.
Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj)
stoji za nama dalek, gotovo beskrajan,
da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu.
Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kada se opet rastanemo i pođemo na naše
tajne puteve kroz beskraj,
na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati
u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi
koji su se nekada ljubili na nekoj zvijezdi
što se zove Zemlja?

Antun Branko Šimić 

Dubrovnik



nedjelja, 11. veljače 2018.

MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u Tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

Antun Branko Šimić

Vepric - Makarska

  

subota, 10. veljače 2018.

MI

Tko bi od nas mogo ispjevati pjesmu našeg života
i tko bi mogo naći riječi u koje bi taj život stao?

Od djetinjstva već mi trgasmo veze
s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom
i ostadosmo posve sami

Najsamiji od svega što živi na zemlji

Antun Branko Šimić

Dubrovnik