srijeda, 26. listopada 2016.

GMIZAVCIMA

Dosta mi je vašeg  mrtvog smijeha
prazne ledine vašeg lica
vaših rukovanja
          što izlučuju sram
vaših gledanja
ugasnutih nebosklona
          vaših ljubaznih riječi
omekšanih na smetlištima.

Dosta mi je nagovještaja vašeg koraka
vaše sjene
          oživotvorene u zamci -
vašeg kroja krpe boja
golotinja.

Dosta mi je vaše šutnje
pritajene kao zaraza -
vašeg daha
koji ubija.

Stanislava Adamić
Plitvice - Daždevnjak


GMIZAVCIMA - ovaj mali daždevnjak sa moje fotke sa PLITVICA, nije ništa kriv što mi je uspio poslužiti kao lik za ovu pjesmu Stanislave Adamić, koja, kad govori o gmizavcima, sigurno nije mislila na njeg....


utorak, 25. listopada 2016.

NEKOLIKO NAS

                                     Antunu Šoljanu
                      I
Uz nas struji oštra brzica mrtvaca
A netko glavni sve to mirno promatra
Nas nekoliko od zlata s osmijehom pred
                  puškama
Tko zna možemo li umrijeti

Vjetar bi da uresi našu kosu suhim lišćem
Sunce, naprotiv, kuša da nas razjari

Ništa ne razumijemo i sve krivo činimo
Što ćete vi kad-tad blagoslivljati

                     II
Kušali su nas kupiti ljubavima, ali se nismo
                mogli prodati
Premda su očito naše ruke bile pružene
Išli smo u sjajne ratove po blistave ordene
Ali kad su se dijelili mi smo usnuli

Da, htjeli bismo da nam netko kaže kome
                pripadamo
(Kad već svoji nismo)

Onaj koji znade - šuti, kao da još razmišlja
Premda je odluka po svoj prilici donijeta

Slavko Mihalić 
Plitvice


 NEKOLIKO NAS - evo jedna lijepa pjesma koju je Slavko Mihalić posvetio svom prijatelju Antunu Šoljanu.....a uvijek će biti netko nepotkupljiv, baš kao što to pjesnik kaže : "Kušali su nas kupiti ljubavima, ali se nismo/mogli prodati...Išli smo u sjajne ratove po blistave ordene/Ali kad su se dijelili mi smo usnuli..."  uz moju fotografiju sa PLITVICA.....

nedjelja, 23. listopada 2016.

EPITAF BEZ TROFEJA

                    Tu leži Div,
                    Naš stid i sram,
                    Što bješe kriv,
                    Jer bješe Sâm.

                    Taj sokô siv,
                    Svog doma plam,
                    I sad je živ
                    I Vođa nam.

U jarku trune, poput crkle strvi
 - On, što nekim bješe Eugen Prvi,
 Kraljevina i Sloboda naša.

A kraj njega cvili ljuta rana,
Buntovnička, zla, neoplakana,
Na surci Bacha, đaka Grabancijaša.

Antun Gustav Matoš
Rakovica


 EPITAF BEZ TROFEJA - "Tu leži Div,/Naš stid i sram,/Što bješe kriv,/  Jer bješe Sâm...." -  evo podsjetnik iz povijesti na Rakovički ustanak za slobodu Hrvatske, u listopadu 1871. godine....u kojoj eto Matoš sa svojim stihovima opet ne zastarijeva...a ja dodajem svoju fotografiju iz RAKOVICE....


subota, 22. listopada 2016.

NE UZNEMIRUJ SE, DIJETE MOJE

ne uznemiruj se,
dijete moje,
i hodi blaga i pristupačna srca
kroza svoje dane

neka ti koraci budu bezazleni
i neka ti bude poznato
da ravni putovi
nisu najkraći putovi do mene

okusi svaki svoj korak
da bi me prepoznao u svakome dahu
i ne odašilji svoje srce pred sebe;
neka je ono odano svakome tvojem pokretu

ne izbjegavaj ničiju nevolju
da te bijeg ne slomi
i odazovi se vedro svakoj boli
koja oblikuje tvoju dušu

nemoj zaobići nijedno biće
i nemoj prečuti nijednu srodnost
ne odvajaj let od posrtaja
budi strpljiv s treptanjem svojega bića

ako si nakanio da me čime i obdariš,
razdaj sve kako bi ti se ruke ispunile
i dođi posve siromašan i malen
jer samo ćeš me tako moći obogatiti

ne plaši se, dijete moje,
i ne žalosti zbog onoga što ne možeš;
prioni uza svoju krhkost
i odluči se
uklonit ću svaki kamen
s tvojega puta,
dijete moje,
da se ne spotakneš
i da se ne ozlijediš kada padneš;
svojim ću rukama
popločiti tvoje putove

namjeriš li se kada
na neki kamen,
vjeruj mi,
on nije ostavljen da ti naudi;
htio bih
da se uspneš njime
da ti više svjetla pokažem

namjeriš li se kada
na neku neuočljivu jamu,
vjeruj mi,
ona ti nije podmetnuta da propadneš;
htio bih samo
da se uspnem do tebe
da te zagrlim
ne plaši se tame

i ne daj se zastrašiti od utvara,
hrabro pođi preko vjetrometine;
ma kakvi vjetrovi puhali,
u mene ima dovoljno vatre
ma koliko se puta
tvoja svjetiljka ugasila

i znaj,
dijete moje,
ovi su dani i koraci kamenčići
od kojih bih volio
da ti i ja — kao u igri —
složimo mozaik našega susreta
ljubavi koja je ljubljena

za te je plaćena cijena,
dijete moje,
cijena iznad svake cijene
plaćena je cijena tvojega života
za vrleti i ponore tvojega imena
za sunce u tebi
sve je dano
sva je patnja za tebe ispaćena

isplaćen je
svaki tvoj korak kojim nisi išao k svjetlu
isplaćena je
svaka gruba riječ

i strah
kojim si zatvarao sebe

spokojno pođi
jer sve je za tebe isplaćeno
da te mijene dana ne slome
da suza ne presuši izvore u tebi
da ti bol ne bude poraz
i da ne moraš tražiti opravdanja
što ti je srce ljudsko
i što koračaš između sna i praha

ne dopusti da te itko uvjeri,
dijete moje,
da moraš platiti otkupninu
izmirivati dugove svakoga dana;
tek neka ti srce ne bude malo
jer za tebe je plaćena cijena zemlje i neba
ne cijena trgovačka
za tebe je plaćena cijena ljubavi

evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskršćima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase

idem pred tobom,
dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
svaki osmijeh, svaki mük, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati

kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane oslobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svjetlo

nije malo to što se od tebe traži,
dijete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena

ali ma kamo išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje,htio bih da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav
premda je katkad bolna,
jedini put

Stjepan Lice
Split - Žnjan

NE UZNEMIRUJ SE, DIJETE MOJE - s velikim oduševljenjem za ovu pjesmu Stjepana Lice, koja mi odviše dobro pristaje uz današnji blagdan Sveca s kojim smo živjeli, Ivana Pavla II, s kojim smo na ovom žalu zajedno pjevali Kristu, kojem smo, kako je i rekao:Svjedoci, kojima je rekao: Ne bojte se!...pa evo i "uz moga srca ražaren plamen" stavljam svoju fotografiju iz SPLITA, sa Žnjana, na kojem se održao susret s Papom u listopadu '98....

petak, 21. listopada 2016.

NA KONCU KONCA

Ogledalo je ova soba
ovaj grad
i priča o svijetu.
Ne možemo dalje od ograde.
Nitko od nas.
Kad ne bi bilo kamena,
bile bi ruke
i horizont.

Na koncu konca
oči su grobovi
oivičeni livadama
i stat će u sljepoću zemlje
i gledanje u kamen
kroz kamen
i kamen sam
Uvijek nešto izmiče
I biva - SAN.

I čulna igra
mora na suncu
što je u svakom od postanka
ima svoju obalu
da je takne.

Da se na njoj razmrska.

Stanislava Adamić

Makarska
NA KONCU KONCA - ..." i gledanje u kamen/kroz kamen/i kamen sam/Uvijek nešto izmiče/i biva - SAN"....tako kaže Stanislava Adamić u ovoj svojoj pjesmi...tako se i meni "na koncu konca" čini, pa dodajem svoju fotku iz MAKARSKE...




utorak, 18. listopada 2016.

U VRIJEME KADA SVIJET SE

Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom

Luko Paljetak 

Visovac

U VRIJEME KADA SVIJET SE - ...blagdan Sv Luke je u meteorološkom smislu označavao prekretnicu, pa evo jedna pjesma Luke Paljetka ...."jesen je došla, srce ne napušta me, ali bez sebe ostao sam/prateći tebe kao što seljak prati oblak/strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca/u kola..."  i evo nas opet gdje lani smo bili....uz moju fotografiju sa KRKE...


ponedjeljak, 17. listopada 2016.

KAD ME JE ON...

Kad me je On
Jahve dobri Bog
zasadio u svoj vrt
zapovijedio je: Rasti

Ne znam je li zamislio hrast
ili me zaodjenuo u lozu —
Je li me s kojom životinjom usporedio
je li mi zvijezdu
na kraju namijenio

Zato mi je srce
veće od dječje želje
Zato se od svake
i molitvene želje
neba dijele.

Stanislava Adamić

Biblijski vrt Stomorija - Kaštela
KAD ME JE ON ...evo opet jedna pjesma Stanislave Adamić, sada uz moju fotografiju iz KAŠTELA, iz BIBLIJSKOG VRTA STOMORIJA....



petak, 14. listopada 2016.

KAO EPITAF

I tako sve dođe i prođe
Pristupi znanac
I bez pozdrava ode.
Uhvatimo pticu
zatvorimo je u krletku
I ona ugine
Ili (čekajući svoj čas)
                    odleti.

Pas dobačenu kost oglođe
U novu se zaleti
I zadavi.

Kažu: shrvala ga je bolest
Umro.
Čini se - epidemija prijeti.

Jučer ga (u trčanju na stadionu)
usred aplauza
pogodio infarkt.

Prodao je stari auto
Kupio novi
I oboje (on i auto)
     u sudaru izgorjeli.

Zapali cigaretu
S užitkom otpuhne dim
Sjeti se: hladno je
Užga peć
I ubi ga - plin
(Zatajio sigurnosni ventil)

Napisa stih.
Pohvali se: novi neviđeni stil.
(Drugi nije dospio zabilježiti)

Staviše mu ga na grob
                    kao epitaf.

Stanislava Adamić

Negdje u okolici Trilja
KAO EPITAF - evo jedna pjesma Stanislave Adamić, profesorice i pjesnikinje, Koprivničanke koja je živjela i radila u Splitu, kao da je pisana ovih dana kad se svakog dana slušaju slične vijesti, koje nas podsjete kako je život lomljiv i krhak...a fotografija koju dodajem je snimljena negdje uz put u okolici TRILJA....



utorak, 11. listopada 2016.

NA GROBLJU

Uđeš li na jedno groblje, još je najbolje
ako je seosko, u brdima, gdje se oblaci
spotiču o krošnje, kao da si bio na svim
grobljima, čak i onim kraljeva na kojima se
ništa ne vidi od zveckanja oklopa
i krckanja mramora. Na svakome od njih
ležiš ti, to više što bodrije koračaš.
Pobožno nosiš svoj lijes, ne zna se:
tek rođenog djeteta, još slinavog, krmežljivog,
ili divovskog starca s mjehurima zraka
u kostima. A možda je u tom lijesu
pod tvojom rukom - zar se zbilja ne pitaš
tko si u tom trenu: ti sam ili tvoje
sjećanje, netko tko će naslijediti
tvoje tijelo, pa i košulje, čarape, ili ono
uvijek isto kolebanje koje zajamčuje
produžetak? - možda je, kažem, tu unutra
tijelo neke žene, one što si je ostavio
nasred polja ili one koju nikad nisi
ščepao iako je stalno bila blizu,
a ti si je želio. Potamnjeli koraci
između grobova. Jedini usklađeni sat
svemira. I tko još smogne snage
da pogleda u nebo, opazit će svjetlo
što se širi poput razlivena mlijeka.
Znat će, sve je samo tanko zrcalo
s malo sitne prašine vremena.


Slavko Mihalić
Kamešnica
NA GROBLJU evo samo Mihalić može ovako slikovito prikazati što je to život...a ja bih još dodala "šaka suza, vrića smija"...a evo i moja fotografija visoko iz ove planine Kamešnice 

ponedjeljak, 10. listopada 2016.

JA (i):


"Ali ti samo slegneš ramenima
izgovarajući sve svoje riječi
ležerno, lagano, nenametljivo,
ispijajući usput svoju čašicu konjaka
koju sam bila stavila na stolčić kod telefona,
pa zatim časak gledaš iznenađeno
kako sam ti se naglo zasmijala u lice,
lijevom rukom šarajući po zraku
figure koje bi da poprate nerečene riječi,
a desnom oslonjena o vlastiti bok,
te se uozbiljiš pažljivo promatrajući
sad moj ironični smiješak
sad nabrane mi obrve i grčevito zategnutu kožu lica,
prateći svaki pokret moje ruke,
mojih ramena, prsta, brade ili glave
kao da me vidiš prvi put u životu,
pa se zbunjeno trgneš,
preneš kano iza sna,
makinalno prelazeći nadlanicom preko čela,
i kao prestrašen ustukneš
i digneš glavu i opet se zabuljiš u mene
kako sjedim na kauču glave zarivene u ruke,
u krilo.
Ja to ne primjećujem,
ja sve to tako ne primjećujem,
ali ti si okrenut mi licem,
gledaš kako se smijem,
kako klimam glavom i objašnjavam
nešto veoma važno
pomažući se i pokretima ruku,
kako otvaram ladice, sad jednu, sad drugu,
poluokrenuta prema tebi,
ostavljajući u staklu blijedu sliku,
zapravo sliku uvojaka koji nekontrolirano strše,
i kako zatim zastajem
i dajem sebi vremena
da o još nečemu razmislim
usput raspremajući stol,
a onda se, ruku podignutih u visinu pojasa
s namjerom da završim postavljanje stolica uz stol
- smijem zajedno s tobom,
ponavljajući pred tobom
pokrete neke igre, nekog plesa,
ili neke improvizirane kratke koreografske priče,
neke pokrete uzastopnog nekog posla,
baratanja nekim predmetima,
snažnim zamasima ruku,
ritmičkim i u skladu s izmjenama koraka,
premda, naravno, ja sve to ne vidim,
a stvarno me veseli.
Nehotice namrštena pokazujem ti gdje u našoj knjizi
mora biti unesen ulomak koji se odnosi na sliku
koja visi u predsoblju
i kako bi trebalo razmjestiti kauč, komodu i ogledalo,
uvjeravajući te da su moji prijedlozi najpraktičniji,
najefektniji, gledana stalno pažljivo,
gledana još sasvim kratko,
napuštam zatim sobu, govoriš mi iz sobe
nešto blago, stpljivo i uporno,
a ja se ljutnem na to
i zajapureno se vratim
i ostanem stajati kod telefona
i onda se prignem i okrenem i namjestim stolčić;
primjećuješ da su mi oči stisnute,
da prijekorno ponavljam riječ po riječ,
da povremeno nestrpljivo zgrčim i opustim lijevu šaku,
blago zatresem kosom i koraknem prema tebi
a zatim se izmaknem
sliježući karakteristično ramenima,
šireći dlanove i osmijehujući se bez riječi,
pomirljivo, gledajući naizmjenice u tebe i kroz prozor.
Otvaram onda vrata od verande
i sagnuta okrećem se prema tebi
i teatralno uzdahnem
a zatim žurno unesem kutiju u sobu
ostavljajući je otvorenu i ne vadeći ništa iz nje.
Smijuckajući se zaustavim pred  tobom,
vidiš da mi je nelagodno
i da te ispitljivo pogledavam
i počnem zatim govoriti o jednom
pa onda o drugom
kao da zaobilazim,
načas zamagljena pogleda,
i nikako da se odlučim
za ono što odista želim reći, pitati, upozoriti
ili čemu se želim oduprijeti.
Priđem ti oklijevajući,
vjerojatno smiješeći se,
vjerojatno ne ustručavajući se da ti gledam ravno u oči,
što ja ne znam, što ja ne vidim, što ja tako ne vidim.
Širim ruke i šapućem ti nekolko riječi;
stojim i gledam jogunasto.
Ne usuđuješ se pokazati mi svoja platna.
Tiho ti se smijem cijelim svojim širokim licem."

Jagoda Zamoda

Plitvice - Hotel Plitvice
JA (i): - vrlo zanimljiva, nježna ljubavna pjesma Jagode Zamoda, s kojom se možemo lako poistovjetiti, jer niže sličice iz svakodnevnog života jednog para...a ja sam je smjestila u interijer sa moje fotografije iz hotela PLITVICE...

subota, 8. listopada 2016.

LJUBI JEZIK

Ljubi, sinko, jezik roda svoga
Ljubi žarom srca mlađahnoga,
Po jeziku poznaje te svatko,
Pa il' pjevo ili gorko plako,
Po njemu si hrvaćansko dijete,
I baštinik prošlosti nam svete!
Istom riječju zborila ti mama,
A riječ njena to je sladost sama,
Ista riječca dovede Hrvata
U dom mili sa hladnih Karpata,
Istom riječju danas Hrvat slovi
Ko i nekad slavni pravdjedovi!
Stoga ljubi jezik pređa slavnih,
Pun je slasti i spomena slavnih.

Ante Jukić


Kaštel Lukšić - Dvorac Vitturi
LJUBI JEZIK - uz čestitku za DAN NEOVISNOSTI HRVATSKE, svima koji ovaj blagdan s ponosom obilježavaju, evo jedna domoljubna pjesma Ante Jukić, uz moju fotografiju iz KAŠTEL LUKŠIĆA, sa spomen pločom na dvorcu Vitturi, na kojoj su stihovi, koje onaj tko Hrvatsku ljubi rado pjeva: BOŽE, ČUVAJ HRVATSKU!....

petak, 7. listopada 2016.

ANNUNTIATIO


Zdravo! Ti puna radosti.
Ljudima jednom stat ćeš pred očima,
Ko mira znak, ko izvor utjehe.

Imat ćeš mjesec pod nogama.
Mlado Sunce će tebi sjati u naručju,
I jutarnje zvijezde
Nad tvojom glavom pjevati.
I bit ćeš vez,
Što zemlje i neba vrh
U jedno spaja.
I bit ćeš most,
Od molitva tkan,
Od suza mit, i u luk svit,
Nad jazima i crnim vodama,
Što čovjeka će dijeliti
Od Boga.

Nek je Gospodu Slava.
Nek volja njegova se vrši.

Vladimir Nazor 
Kaštel Stari Crkva Gospe od Ružarija

ANNUNTIATIO - ova pjesma Vladimira Nazora naprosto me oduševila, pa  iako u prijevodu znači Blagovijest, blagdan koji se obilježava u ožujku, nisam mogla odoliti da je ne stavim danas, na blagdan Gospe od Ružarija (krunice)...i to uz svoju fotografiju iz KAŠTEL STAROG ispred Crkve Gospe od Ružarija....

četvrtak, 6. listopada 2016.

JA TE LJUBIM

Ja te ljubim, moj uzoru,
Željo moja uzdisana!
Ko u milom bijednik zboru
Spomen svojih sretnih dana;
Kano hajduk lomnu goru,
Iza teških ratnih rana.

Ja te ljubim, moj uzoru,
Srećo moja željkovana!
Kano danak rujnu zoru,
Rosu cvjetak jorgovana;
Soko gnijezdo na timoru,
Junak slavu od mejdana.

Ja te ljubim, moj uzoru,
Ružo moja netrgana!
Ko ljubovnik u govoru
Riječcu čara odabrana;
Kano smrtnik na umoru
Slast života dokončana.

Ja te ljubim, moj uzoru,
Željo moja uzdisana!

August Harambašić
Kaštel Lukšić - dvorac Vitturi

JA TE LJUBIM - evo jedna ljubavna pjesma Augusta Harambašića koja neobično dobro pristaje baš uz dvorac Vitturi sa moje fotografije iz KAŠTEL LUKŠIĆA,...tu mogu zamisliti Miljenka Rušinića kako recitira Dobrili Vitturi...baš kao što je Romeo pjevao Juliji pod prozorom...Miljenko i Dobrila su upravo kao Romeo i Julija, živjeli svoju zabranjenu i na kraju nesretno završenu ljubav...

srijeda, 5. listopada 2016.

KAMO GOD POĐEŠ

bit ću s tobom
i vazda pred tobom
prostirati stol
zebnje i zanosa
vjernosti i prezira
posluživat ću te
patnjom svakovrsnom
i nerazumijevanjem
i novom nadom
i čežnjom neugasivom
obilovat ćeš
zauzetošću za druge
i tihom sućuti,
samoćom i mukom
i rukom onemoćalom
krijepit ću te
dobrim okom
ohrabrenjem u prolazu
kojem se ne nadaš
i dobrim mislima i željama
za koje nikada nećeš doznati
nudim ti ono
što i sam imam
kruh je to
koji sam i ja blagovao
kruh koji iscrpljuje tijelo,
ali siti dušu

Stjepan Lice
Kaštela

KAMO GOD POĐEŠ - evo jedna prekrasna i nadahnjujuća pjesma Stjepana Lice, a uz nju evo i moja fotografija iz aviona iznad KAŠTELA (tko ih poznaje može vidjeti dvorac Vitturi u Lukšiću....a naravno da se vide i Brač, Hvar, Korčula, Vis...iz nadahnjujućih visina)..