četvrtak, 25. lipnja 2015.

DOMOVINI!

Gori nebo visoko,
Dolje more duboko,
    A ja u sredini
    Noćnoj u tišini
Mislim na te ma jedina
Premilena domovina!

Slabe barke smjeli let
U daleki strani svijet;
    U njem strani ljudi,
    Jezik stran i ćudi;
A u tebi sve poznano,
Došo kasno ili rano.

Tko te ne bi ljubio,
U te doći žudio,
    Bio bi s kamena
    Srca nesmiljena!
Zalud sunce drugdje sija,
Moje srce ne razgrija!

Nemoj, buro, bjesniti,
Smjeli brod mi slomiti,
    Nu, ako se skrši
    I moj život svrši,
Tad dones'te, vi valovi,
Miloj zemlji cjelov ovi!

Antun Nemčić


Vodice

DOMOVINI! - uz današnji praznik, evo jedna prikladna pjesma Antuna Nemčića, da se podsjetimo kako se nekad davno, s čežnjom i ljubavlju pjevalo Domovini, i pitam se kako će se, kad prođe još stoljeće ili dva, činiti ovo naše današnje ponašanje prema svojoj Domovini. Uz pjesmu prilažem svoju fotku iz Vodica, koja sve govori...pa evo pjesma i slika.... 

ponedjeljak, 22. lipnja 2015.

TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom
odolijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene
brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,
uljem mažu bedra i mišice i propinju se na zlim konjima
od kositra i vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica
brani prilazi.
A u svitanju nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula.
Ne predaju se munje u brzom letu.
Ne predaju se živi sa draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna.
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca. 

Jure Kaštelan 
Makarska

TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE - ova Kaštelanova zagonetna tvrđava koja se ne predaje, sa jedinom zastavom srca, prigodno mi se uklapa uz današnji blagdan, kao sposobnost prepoznavanja i otpora svakom zlu protiv čovječnosti, a uz nju dodajem svoju fotku sa prirodne utvrde iz Makarske...pa evo pjesma i slika...

subota, 20. lipnja 2015.

OČI STJEPANA RADIĆA

One ne bijahu stvorene za obične vidike,-
Čvrsto su gledale daleko, daleko na kraj stoljeća:
Mutnu im zavjesu davahu bliske stvari i slike,
Jer su prejasno vidjele raskoš Velikog Proljeća.

One su nosile u sebi tihog smiješka bore,
Što se u zipci ljuljo, na ubitu živio tijelu:
Tada su gledale rasti i vreti golemo more,
A u njem svoju Misao ko ribu srebrnobijelu.

O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom,
(Za ljudsku smrt prejake, nedohvatno daleke) -
Sada stojite svagdje: nad selom, nad poljem, nad pukom;
Ko sunca ljulja vas more i nose ko bisere rijeke.

Pognute glave div malenom Hrvatskom kroči
Noseć na grubu dlanu blage zaklane oči.

Ivan Goran Kovačić

Solin - spomenik Stjepanu Radić

OČI STJEPANA RADIĆA - koristim priliku danas, da u spomen na dan kada je 20.lipnja 1928. godine ranjena Hrvatska u liku Stjepana Radića, postavim ovu impresivnu pjesmu Ivana Gorana Kovačića, uz svoju fotku iz SOLINA, sa mjesta gdje je postavljen spomenik Stjepanu Radiću, hrvatskom velikanu...Evo pjesma i slika....

petak, 19. lipnja 2015.

ČUDNI LJUDI

Vrijeme ide, sunce leti,
Sine, gine, opet svijetli,
Sve jednako, uvijek isto,
Vedro, sjajno, zlatno, čisto,
Al' se sunce silno čudi:
   Ele, Bože, čudni ljudi.

Dosta sam vam putovalo,
Sito sam se nagledalo,
Al' što vidjeh, mili Bože,
Svakim danom druge kože,
Svakim danom druge ćudi;
   Ele, Bože, čudni ljudi.

Što se jučer cjelivalo,
Danas se je grizlo, klalo
Što se jučer mrsko klelo,
Danas ruke o vrat splelo;
Danas grmi, sutra gudi!
   Ele, Bože, čudni ljudi.

Danas crno, sutra bijelo,
Danas gnjilo, sutra zrelo,
Danas žega, sutra zima,
Danas mlaka, sutra plima,
Danas hvali, sutra kudi,
   Ele, Bože, čudni ljudi!

Vazda kiti griva lava,
Zecu vazda zečja glava,
Čovjek vazda čovjek nije,
Jer se svazdan drukče brije,
Drukče misli, zbori, gudi
   Vrag tom svijetu sunce budi.

August Šenoa


Split - Peristil
ČUDNI LJUDI -ovu Šenoinu pjesmu najprikladnije mi se činilo smjestiti uz moju fotku SPLITSKOG PERISTILA, gdje se najbolje može uočiti ovo o čemu pjesnik govori: to je stoljećima, čak i tisuljećima nepromijenjeno mjesto, ali se mijenjaju ljudi, mijenjaju se ljudske ćudi - jučer car se slavi, danas njegov mučenik...a eto danas ćemo tu sresti turiste svih boja kože...Evo pjesma i slika....

ponedjeljak, 15. lipnja 2015.

NA BRZU RUKU SKUPLJENO DRUŠTVANCE

Na brzu ruku skupljeno društvance
protkalo se rakijom
i baš kada smo htjeli nešto reći
veseljak jedan potego je stari sat
koji je hladno bistro zazveketo
odsviro svoju prvu melodiju
opet smo htjeli nešto reći
a onaj tip je opet povukao lančić
i sat je opet zazveketo
ovaj put drugu melodiju
koja je sličila na polku
koliko ona prijašnja na valcer
u želji da bi nešto rekli saslušali smo
i otvorili smo usta ali on je opet povukao
jedan inače dražestan menuet
kako su uopće svi menueti
a oni od starih ura napose
poslušali smo još dvije melodije
jer ih stara ura ima pet
i baš smo htjeli nešto reći
a sat je opet bio navinut
i opet se je čuo stari valcer
pa polka
pa menuet
i ostale dvije melodije
opet

Ivan Slamnig

Šibenik - Tvrđava Sv Nikole

NA BRZU RUKU SKUPLJENO DRUŠTVANCE - kad sam već kod Ivana Slamniga, evo njegova jedna pjesma koju sam povezala sa svojom fotkom sa izletničkog broda kod Šibenika, kraj Tvrđave Sv Nikole. Vjerojatno se mnogi rado sjećaju takvih događaja gdje su se veselili sa "na brzu ruku skupljenim društvancem"...doduše, ovo na slici umjesto rakije na stolu ima sokove...ali glazba i pjesma jesu tu...


nedjelja, 14. lipnja 2015.

BARBARA (VEČERNJA ĆAKULA BARBA NIKE)

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.

To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?

U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."

Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer - bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.

Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, brza ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!

More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
"Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac."
"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi" - nalog je moj.

"Barbaro, brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par."
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja

e il naufragar m'è dolce in questo mar.

Ivan Slamnig

Baška Voda
BARBARA - iako znamo da Slamnig u ovoj pjesmi pjeva o brodu, ipak nas pjesnik uspješno i namjerno zavarava "krađom" naslova poznate Prevertove Barbare, pa očekujemo ljubavnu pjesmu...i počnemo pjevati Špišićevu melodiju....i dalje se uvjeravajući da je pjesma ženi...A ja sam uz pjesmu dodala svoju fotku iz Baške Vode....Brodovi...Sike...Sv Niko....Evo pjesma i slika...

petak, 12. lipnja 2015.

ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.


Tin Ujević

Split

ODLAZAK - petkom me uvijek nešto podsjećalo na odlazak, a tračnice vukle "u daljine, daljine", pa evo ova moja fotka Splita sa mjesta odakle se može i vlakom, i autobusom i brodom..."tamo, tamo da putujem..." pa i tamo gdje su mjesta u koja Tin Ujević želi ići....pa evo fotka i pjesma koju možda bolje poznajemo u izvedbi Arsena Dedića, pa je spontano počnemo pjevušiti kada želimo otići....

srijeda, 10. lipnja 2015.

DOĆI ĆE VRIJEME

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.


Veselko Koroman

Kozjak - Split

DOĆI ĆE VRIJEME - ova Koromanova pjesma tako mi pristaje uz moju fotku s Kozjaka, s ovog mjesta su vjerojatno i prvi Hrvati gledali more i otoke...a tu sad nazirem optimizam nove generacije, koja dolazi...

utorak, 9. lipnja 2015.

ŽUK

Na onoj hridi, što nad morem strši,
Samotan bokor žuta žuka cvate,
I kad mu lahor njihne brsne zlate,
Mirisnom dušom oko mene prši.

Oh, nujan li je povrh ljute krši
Osamljen! Bijesno u zimi ga mlate
Šibike bure; al netom se vrate
Proljetni dasi svoj zadatak vrši;

I, ne tužeć se, cvate i miriše...
Kad njegov slatki miris me ovija,
Tad nejasna me hvata nostalgija;

Sva moja duša sjetom zamiriše,
Ko njegva, s ove pustoši i čezne
Da u Otajstvu počinka iščezne.

Ante Tresić Pavičić

Brnistra - Split

ŽUK - prije nego otpadne cvijeće s BRNISTRE ili žuke, koristim priliku uz svoju fotku dodati pjesmu Ante Tresić Pavičić, koji ovako lijepo o njoj pjeva, i lako mi je zamisliti da mu je na njegovom rodnom Hvaru mogla biti inspiracija, jer njenom mirisu pripisuju i afodizijačka svojstva, a ova moja brnistra je splitska...uostalom, po nekim teorijama Split je dobio ime od grčke riječi za brnistru: Aspalathos...pa evo pjesma i slika....

nedjelja, 7. lipnja 2015.

KAD BI DRVEĆE HODALO

Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi i zaigrali malo s igračima.

Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči sa juga,
Nek dođe kod mog bolesnog druga.


Grigor Vitez

Plitvice

KAD BI DRVEĆE HODALO - zamislite kako bi izgledao današnji PLITVIČKI MARATON da je i drveće hodalo, kako to u ovoj veseloj dječjoj pjesmici Grigor Vitez pjeva...pa evo pjesma i fotka...

subota, 6. lipnja 2015.

MISAO SVIJETA


Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata,
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,
I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.
U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,
Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.
Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,
Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.
I veliki kad su kralji igrali se piramida,
Što i danas gordo stoje - ko kad nešto krvca zida!
I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,
I debele knjige pišu o veličju Faraona!
Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Po vama su suze pale na iskrene dvije oči
I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.
Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,
Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!
A vječna je suza bila - Njemu samo posuđena,
Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,
Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,
Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine...
.... Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?


Silvije Strahimir Kranjčević

Solin - spomenik Papi Ivanu Pavlu II

MISAO SVIJETA - ovu Kranjčevićevu pjesmu univerzalne ljepote, potaknuta današnjim Papinim posjetom Sarajevu, a prisjetivši se svog susreta sa nekim dugim Papom, dodala sam uz svoju fotku SOLINA, mjesta na kojem smo skupa sa Papom Ivanom Pavlom II, davno i mi tražili vječnu zvijezdu...vjerujem da je on svoju našao...

MORE

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more d o b r o j u t r o  veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o d o b r o j u t r o  more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i d o b r o j u t r o  kažem m o r e  z l a t o
i d o b r o j u t r o  m o r e  more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru


Josip Pupačić
Makarska

MORE - konačno moram moje more "zagrlit oko vrata"...a prije tog ću se uz ovu poznatu Pupačićevu pjesmu moru, i moju fotku iz MAKARSKE, prisjetit kako sam tu jutrima znala bezbrižno brbljati s morem...

petak, 5. lipnja 2015.

ČOVJEK IZ ZALIHE

Ja sam naime čovjek iz zalihe
i mornar bez mora.
Čuvar međa na pučini
i čistač zasutih putova.
Stjegonoša osušenih obraza
i voditelj povorke mrava.
Posljednji među sinovima ljudskim
i jaglac uz cestu.
Podstrekivač razgovora nijemih
i sakupljač perja na vjetru.
Zbunjenik na raskršću
i čitatelj dlanova.
Pisar bez pera i crnila
i putnik prema Beskraju.
Prijatelj zvijezda na nebu i moru
i sanjar neophođenih ravnica.
Skitalac razrokih očiju
i čuvar praga.
Mučenik zatočenih desetljeća
i oslobođenik u tuđini.
Odvjetnik napukle trske
i čuvar trnućeg stijenja.
Kovač sreće i ne-sreće
i rubac pod suznim okom.
Otirač za noge
i pljuvačnica u kutu.
Posuda izabrana u hramu
i bič goniča u pozadini.
Sluga olinjalih silnika
i prijatelj zguranih rubnika.
Pjevač tužaljki nad gradom
i nosač vrča uzniku.
Obrisan Veronikinim rupcem
i napojen žući i octom.
Obrubljen zaljevom školjki
i raskoljen nad malim morem.
Mnoštven u osami
i pojedinačan u mnoštvu.
Sabran u suzi na obrazu
i rasut u pijesku pustinje.
Okrenut ružoprstoj zori
i zaoran u panonskoj njivi.
Spušten u dubok zdenac
i skupljen u klupko.
Nepopravljiv čovjek igrač
i sijač budućih priča.
Lađar bez pučine
i sijač bez njive.
Sjemenka u zemlji
i vlat na tlu.
Grana na vjetru
i vjetar u vatri.
Ostatak svog broda
i opanak u polju.
Slikar vlastitog bića
i molitelj snuždenih zvijezda.

A Bog se smije nad strehom
i golub guče na krovu.


Ivan Golub
Makarska

ČOVJEK IZ ZALIHE - ne bih se usudila tumačiti ovu duboko misaonu pjesmu Ivana Goluba, ali bi možda mjesto za inspiraciju za ovakve stihove moglo biti slično ovome s moje fotke iz MAKARSKE, sa svjetionika na poluotoku Sv Petar....pa evo pjesma i slika...

četvrtak, 4. lipnja 2015.

JA TI VJERUJEM, NAZAREĆANINE

Ja Ti vjerujem, Nazarećanine
Vjerujem Ti, ja ne znam kako
Bez zanosa i pjesme
Bez ushita i jasnoće
Tako ti vjerujem.

Ja ti vjerujem jednostavno
Ne svaki dan jednako
Ja Ti vjerujem nejasno
Ja Ti vjerujem nekako

Ne vjerujem Ti zato što me čudesa zablještiše
Ni zato što mi je sve jasno
Ali ni zato što mi je nejasno.

Zašto vjerujem nije mi znano
Možda zato što mi je dano.


Ivan Golub

Makarska - spomenik franjevcu ispred Franjevačkog samostana

JA TI VJERUJEM, NAZAREĆANINE - na današnji blagdan, kada otkrivamo misterij TIJELOVA, vrlo mi se prikladna učinila pjesma Ivana Goluba, hrvatskog svećenika i pjesnika, u kojoj na ovako jednostavan i iskren način priznaje svoju vjeru, a uz nju sam odabrala svoju fotku iz MAKARSKE, koja prikazuje spomenik franjevcu ispred Franjevačkog samostana...

srijeda, 3. lipnja 2015.

ZALAZAK SUNCA

Čude se ptice, čude se ptice:
Nestalo sunce iz šumice!
Pobjeglo s livada i sa njiva-
Gdje se to skriva?
Da li tko zna?
Da li tko zna?

Ja sam ga vidjela!
Ja!
     Ja!
          Ja!
Nekud se preko gora žurilo,
          Onda je klonulo,
U more se zatim zagnjurilo
           I-utonulo...

Što ćemo raditi? Što ćemo raditi?
Tko će iz mora sunce vaditi?

I sve su ptice tužne bile,
Čak su i pjesme zaboravile.


Grigor Vitez
Makarska

ZALAZAK SUNCA - "Čude se ptice, čude se ptice, nestalo sunce iz šumice..." ne treba puno riječi uz ovu sliku zalaska sunca u MAKARSKOJ, a posebno ako se pred zalazak mogao čuti ovakav cvrkut ptica kao iz Vitezove pjesme....

utorak, 2. lipnja 2015.

LJUDSKO SRCE

Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije.

Zašto tako, prezirući hljeba
Svakidanjeg, u prsima grije
Vrućom željom okrutnog jastreba
Koj' ga uvijek gladnim kljunom bije?

Međ kolijevkom traje i međ rakom
Našem žiću odveć kratko doba,
Zato srce u nazočju groba

Uvijek dršće željom svejednakom,
Misleć uvijek: zemlja ima slasti
Koja neće s njime u grob pasti!


Petar Preradović
Vrabac - Makarska

LJUDSKO SRCE - "Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije...", vjerojatno smo ovako često citirali Preradovića, pa premda ovo nije pjesnikov jastreb, ja sam sretna što sam uspjela uloviti fotkom vrapca...pa kažem: "Bolje i vrabac u ruci, nego golub na grani"...Ili jastreb u srcu...

ponedjeljak, 1. lipnja 2015.

NEZNANJE JE GADNO

Doživotno su oštećeni
Ti što ne razlikuju
Lijevu stranu od desne,
Nikad ne znaju po kojoj su
Strani dobili
Kad ih nešto tresne.

Zvonimir Balog


Plitvice

NEZNANJE JE GADNO - uz ovu moju fotkicu sa Plitvica, koja nije baš znalački napravljena, ali trebalo mi je ovo "raskršće", evo jedna lagana pjesmica Zvonimira Baloga, pa iako se pjesnik šali na račun nepoznavanja lijevo-desno, tko hoće može i tu naći dublji smisao....