utorak, 26. ožujka 2024.

SRAMOTA NA VAS!

Sramota na vas! što vas nosi svijet,
Kô zelen vlat što nosi crni snijet,
I kužeć’ zdravi čovječanstva sok,
Besposličite sav svoj zemski rok.

Sramota na vas! štono mijeh si svoj
Napunjujete uz tuđ teški znoj,
I gluhi jeste za sav ljudstva jad,
Tek gladeć’ trbuh, kad se vapi: “Glad!”

Sramota na vas! kojim’ bludni vid
Ne želi vidjet’, što je sram i stid,
Za jednog dana prolaznu tek slast
Gubite cio život, sreću, čast.

Sramota na vas! kojim’ zlata broj
Tek mjerilom je, vrijedi l’ čovjek koj’,
Vi, kojim ne zna razbor leden, suh,
Što važe srce, krijepost, um i duh.

Sramota na vas! kojim’ nagon tašt
Pa svakom vjetru okreće si plašt,
Kîm’ moć i sila jedini je bog,
Što ne imate mrve bivstva svog.

Sramota na vas! kojim’ podla grud
Ne gramzi pitat’, što je pravda, sud,
Što zlatom krivdi tražite si lijek,
Na krivdu mameć’ slabog suca rijek.

Sramota na vas! kojim’ zavičaj
Ne vrijedi više, nego paši kraj,
Kîm’ nije više divni, rodni dom,
Neg’ somu voda, gdje i pliva som.

Sramota na vas! kojim’ narod svoj
Tek slučajni je sličnih ljudi broj;
Vas, kojim pamet jedva išta zna,
Neg’ jezikom si svojim reći: Ja!

Sramota na vas! Kada narav vam
Sva nije nego bilje, zvijer i kam,
Šareno neg’ i meko, tvrdo tlo,
Što slijepi slučaj tek ga natrpô.

Sramota na vas! kojim’ dlijeto, kist,
Pjesnika zanos, glazbe suglas čist,
Sve prirode i umjetnosti pir –
Luđaka tek je besposlenih hir.

Sramota na vas! kukavice vi,
Prevrtljive ste lutke redom svi,
Od mesa, krvi pusti podli zglob,
A srce kamen, duh vam jeste rob.

Sramota na vas! Minuo vam glas,
Tek zvjerski san vam bio život vas;
Preživanje bje cijelog žića čin,
Ni jedan od vas ne bje ljudski sin!

August Šenoa


Zagreb

subota, 23. ožujka 2024.

TI NE ZNAŠ NAŠE SUNCE

Ti ne znaš naše sunce: kada grane
i zlatnom usnom ljubi vrške gora
kô zlatni bog, a površina mora
purpurnim smiješkom smiješit mu se stane –

Ti ne znaš naše sunce: kada plane
u žarko podne, kad iz modrih dvora
vatrenom zubljom pali list po gorâ,
potoke suši, izgara poljane –

Ti ne znaš naše sunce: kad se žari
pri zapadu, u beskraj kada gine
i poput srca ranjena krvari –

Kô naše sunce mi smo: nas miline
i slasti mame, i nas strast izgara,
a i zapad naš je od krvi i žara.

Milan Begović



Split

četvrtak, 21. ožujka 2024.

BALADA

O, žari se, žari
roža kak oblak,
gda sunce zahaja
i vleče se mrak.

A vu groblju tiho
dremlje grob i križ:
“- Zakaj se ne žariš,
roža, ne svetliš?

“Črlen si je venec,
čisto črlen splel,
na glavu ga spustil,
na lasi ga del.

“Jenu rožu ftrgal,
meni ju je dal,
je glavu naslonil,
je stiha zaspal”.

Vlečeju se mraki,
stoji križek plah,
k mami se naheril,
morti ga je strah?!…

Zakaj mama prosi
drobni negov cvet,
ne bu se ražarel –
mrtev je i bled…

Ali ni se vmekla,
vetrek ju hladi.
Cvetek je zadrhtal:
da mu vmrla ni?!…

Ivan Goran Kovačić

Solin - Split

srijeda, 20. ožujka 2024.

PROLJEĆE

Već se zemlji zimsko ruho tali,
A iz zemlje mlada narav viri,
Blag vjetarčić po dolini piri,
Prosto vriju srebropjeni vali;

Svi smo s nova sada procvjetali,
A s radosti svakom grud se širi,
Što li tebe jadna uznemiri,
Koja l’ žalost srce ti ražali?

Ah uz radost svega živog stvora
Nij’ radosti niti razgovora,
Usrijed raja suze bi prolijevo;

Bura bije, polje se zeleni,
Klas se zlati, grožđe se rumeni,
Srce plače; pitaš, zašto, djevo?

August Šenoa



Dalmatinska Zagora

nedjelja, 17. ožujka 2024.

OVDJE U SRCU

Ovdje u srcu osjećam buru,
Ovdje u srcu osjećam jugo,
Ovdje u srcu nitko me neće
Spriječit da volim te dugo – dugo.
Ovdje u srcu nešto me peče,
Nešto me hladi, nešto me grije,
Ovdje u srcu osjećam: ništa
Nije kao što bilo je prije.
Ovdje u srcu osjećam nadu,
Osjećam čežnju, osjećam radost,
Ovdje u srcu osjećam sretan
Da mi se s tobom vratila mladost.
O vile vi naše, o sestrice bijele,
Još dakle, na zemlji vas ima,
Još vodite kolo gdje šumore jele
U planinskim luzima tima.

Vladimir Nazor

Baška Voda

četvrtak, 14. ožujka 2024.

MOJE PJESME

Siromašne pjesme moje,
Što će iz vas jadnih biti:
Stalno već za ljeto koje
Vas i mene prah će kriti.

Nisam Dante, ni Petrarca,
Da vas složim, kako treba,
Al se u vam blista žarka
Divna ljubav južnog neba.

Nisam Byron ni s daleka,
Mickiewicz svome rodu,
Al vas mnoga nije l’ jeka
Zdvojna klika za slobodu?

Nisam Puškin divske snage,
Niti Shakespeare uma jaka,
Ali vi ste suze blage
Patnika i poštenjaka.

Ta ja nikad i ne smijem
K njihovome stić vrhuncu,
Al sam sretan, što se smijem
Na njihovu grijat suncu.

I kad mlada duša moja
Na njihovu žaru plane,
Možda ipak iskra koja
Samosvojna u svijet pane.

Možda ipak ljudi hladni
Ne će me po kalu vući,
Što sam sav svoj život jadni
Probavio pjevajući.

Možda ipak srce koje
Kadkada i nas spomene,
Siromašne pjesme moje,
Kad ne bude vas i mene.

August Harambašić


Solin

utorak, 12. ožujka 2024.

GRAD

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramway koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela

Život Grada!
I moj život atom Gradova života!

Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljeska oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt

Antun Branko Šimić


Zagreb

ponedjeljak, 11. ožujka 2024.

EJ, NA KRIŽ, NA KRIŽ

Ej, na križ, na križ s pjesmom o slobodi,
Te gromne žice kaljajte rugobom,
Dovikujte, da moj ju zanos rodi
Tek zato, da bi trovat mogla zlobom.

Vi silni ljudi, kad vas pjesma prene
Uz grozni vapaj iz sna blaženika,
Kad gladni zub vam – kao u hijene –
Razdrobit segne – ljuta buntovnika!

Al čista pjesma pobjedna se vije,
I silni na gnjev smiješi vam se rađe,
Dok jedno želi i dok slatko snije,
Da ni raj ne bi snivat mogo slađe!

Slobode pjesma pjevajući moli,
Za narod bdije ma i mutnim okom,
Pod križem pada, da olakša boli,
Tek zato živi – Bog joj je svjedokom!

I što ju briga, da će šiba gnjeva
Na leđa past joj ionako jadna,
Ta prorok joj je sretan, kada pjeva:
Ja sit sam, jer mi braća nisu gladna!

Pa nek vam dakle svaka šala prosta,
Pošteno pero slabu jači ruku;
Prokun’te pjesmu – pjesniku je dosta,
Da pjesmom svojom tare suze puku!

Silvije Strahimir Kranjčević


Zagreb

nedjelja, 10. ožujka 2024.

RADI!

Od zipke pa do groba
Tek kratak vam je put,
Tek tren je ljudsko doba,
Sav život san i slut;

Ne drijemaj zato, pobro,
Koracaj čil i smjel;
Pa radi vazda dobro
Kô čovjek čitav, cijel.

Pa čekali te jadi,
Pa raso putem trn,
Moj brajne, radi, radi,
Bud svijetal dan il’ crn.

Jer majka tebe rodi,
Da slijediš valjan smjer;
Preživajuć se plodi
Tek glupa, nijema zvijer.

Ti dodaj zrno svoje
Za velik ljudski rod,
I dat će djelo tvoje
Blagotvor, sretan plod.

A hvala bit će trudu
Do kašnjih svijeta ljet’,
Da nijesi baš zaludu
Na ovaj došô svijet.

August Šenoa


Zagreb

petak, 8. ožujka 2024.

PUTOVAH...

Mi vozimo se. Polagano kola
Uz brijeg nas vuku u ponoćnoj tami.
Daleko sjaju zvijezde – mi smo sami;
A pod nama se sjaji magla dola – 

Ko vestalka si, ko svetica nujna!
I ruke su ti voštane i blijede,
U mrak ti tone čelo, kosa bujna,
I tvoje usne kao da se lede…

I kao da se ledi svjetlost plaha
Sa zamagljene svjetiljke na kolih –
Na tamni plašt mi liježe poput straha,
I pline, kao suze što ih prolih…

Vladimir Vidrić


Zagreb



četvrtak, 7. ožujka 2024.

SPOMEN NA SPLIT

Pri morju, pri plavomu morju,
kak senja je z kamena grad,
tam želje navek mi letiju,
tam pak bi se vrnuti rad.

Tam sunce je žarko kak ogenj,
i mehko zna dragati val,
tam dan se oprašća tak težko,
ostavit je morje mu žal.

Tu car je zezidal si dvore,
pred puno i puno sto let,
tu naša je v mramoru slava,
pod poljem, gde trn je i cvet.

Nad gradom se breg zazelenil,
vse pute zasenil je bor,
v daljini su otoki, mesta
i morje i nebo odzgor.

Na otoku grad je jen mali,
vu morje je štel da beži,
al nisu ga lepoga dali,
za obalu zid ga drži.

Vu luki se njišeju ladje,
il roj se metulov to sel,
vsi šari, a dalko, tak dalko
još jeden je mali i bel.

Na hridi su črne ciprese
i veter si z vali šumi,
tu grobje muči i počiva,
tu sladko i dugo se spi.

Al v gradu je očih kak sunce
i rečih kak mesečna noć,
i komu vu srce su došle,
Ne da i ne da mu se proć.

– Pri morju, pri plavomu morju
kak živa popevka je kraj,
tam lepo bi živeti bilo
i lepo vumreti takaj.


Dragutin Domjanić


Split


srijeda, 6. ožujka 2024.

ČAMAC

Noćna tišina svud se krili
I prepun sjete topli mir,
Negdje tek stari klavir cvili
I zrakom luta netopir,
Pa buni sjetu – topli mir.

Srebrenom vodom dolje pliva
Pun mjesečine čamac sam,
Kao da nojca u njem sniva,
Gdje čudan modar gori plam.
Lagacko plovi čamac sam.

Šuteći pokraj žala stojim…
– O, hoće l’ ikad natrag doć
Vozeći Sreću?… Ja se bojim
Da čarna će ga zavest noć
I nikad više neće doć…

Antun Branko Šimić


Bol na Braču

utorak, 5. ožujka 2024.

MORE NADE

More zlobe, more tuge,
More jada i očaja –
Sačuvaj me dobri bože
Tako tužnih izričaja!
Zašto more punit jadom,
Zašto more tugom zvati,
Koga takva u životu
Zla sudbina samo prati?
Popet ću se na čičimak
Prelistat ću brda građe,
Gdje da moja topla iskra
Nesretnika toga nađe?
Da ga zagrlim u hodu
Pokažem vidike veće
I uvalu nade plavu –
More ljubavi i sreće.
Odvest ću ga opet natrag
Gdje je kao dječak bio,
Nek pogleda u budućnost –
More nade svijet je cio.
Vinograd imah na svom brdu rodnome,
Kopah ga, plijevljah i pjev suncu dižući
Sadih u njemu bijelu lozu vinovu.

Vladimir Nazor

Bol na Braču

ponedjeljak, 4. ožujka 2024.

MOLITVA

Noćas tišina bjesni svoju oluju
i kroz moje srce prolaze
oštri glasovi dalekog predjela
kuća
stvari –

Noćas tišina bjesni svoju oluju –

I moja duša u svetom času
pada na koljena kao očajnik
i pruža ruke,
moli –

Bože, koji ne daš da moje noći sjaju
od sjaja kakvih sitnih bijelih cvjetova
ili kakvih visokih zvijezda,
koji ne daš da moje noći mirišu aprilima
i snovima nevinih mladih djevojaka,
daj mi, daj mi, da pada noćas
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća
na me
na moje oči mračne i žalosne,
na sve moje
i na cijelu zemlju,
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća,
da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda i cvijeća cvijeća.

Antun Branko Šimić


Dalmatinska Zagora

subota, 2. ožujka 2024.

MOJEMU OCU

Ja tebe dajem ove pjesme moje,
To najlepši je i jedini dar,
Kaj znam i morem dati; primli bar
To zadnje cvetje domovine svoje.

Govoril jesi navek, da je samo
Vu goricaj živlenja pravi raj,
Koj nigdar već ne dojde nam nazaj;
Mi iščemo ga, – ali – kaj mi znamo?!

Spred naše kleti ovo cvetje za te
Ja nabral jesem i vu pesme zvil,
Tam gore dok sam s tebom samem bil
I gledel, kak so dalko zvezde zlate.

Ti razmel bodeš ove drage glase
I v srcu ti bo teško, ja to znam,
I ti si, kak i ja, tak strašno sâm,
Ti z menom skupa čakaš stare čase.

Fran Galović


Dalmatinska Zagora

petak, 1. ožujka 2024.

LASTAVICE

Došle su denes. Videl sem dve.
Iščo si gnezdo okraj hiže.

Lete polako.
I pitam sako:
“Kaj ste nam donesle, male, drage ftice?
Vi z vetrom letite
Čez široko morje, gde me nigdar ne bo,
Gde je navek sonca i leta pono nebo.
Kaj niš ne velite?”

Onkraj kleti lečo mlade lastavice
I gnezda glede.

Kaj so nam donesle? Sonce, srečo, mladost,
Žito, vino, cvetje, pesme i staro radost!

Dok išle su čez tuđi nekod svet,
Tu čakala je na nje stara klet.
I zato čkome,
Samo lete,
Pone sreče,
I sonce i nebo i brege glede!

Fran Galović


Solin