Prikazani su postovi s oznakom Trilj. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Trilj. Prikaži sve postove
petak, 29. rujna 2017.
subota, 8. travnja 2017.
petak, 14. listopada 2016.
KAO EPITAF
I tako sve dođe i prođe
Pristupi znanac
I bez pozdrava ode.
Uhvatimo pticu
zatvorimo je u krletku
I ona ugine
Ili (čekajući svoj čas)
odleti.
Pas dobačenu kost oglođe
U novu se zaleti
I zadavi.
Kažu: shrvala ga je bolest
Umro.
Čini se - epidemija prijeti.
Jučer ga (u trčanju na stadionu)
usred aplauza
pogodio infarkt.
Prodao je stari auto
Kupio novi
I oboje (on i auto)
u sudaru izgorjeli.
Zapali cigaretu
S užitkom otpuhne dim
Sjeti se: hladno je
Užga peć
I ubi ga - plin
(Zatajio sigurnosni ventil)
Napisa stih.
Pohvali se: novi neviđeni stil.
(Drugi nije dospio zabilježiti)
Staviše mu ga na grob
kao epitaf.
Stanislava Adamić
Pristupi znanac
I bez pozdrava ode.
Uhvatimo pticu
zatvorimo je u krletku
I ona ugine
Ili (čekajući svoj čas)
odleti.
Pas dobačenu kost oglođe
U novu se zaleti
I zadavi.
Kažu: shrvala ga je bolest
Umro.
Čini se - epidemija prijeti.
Jučer ga (u trčanju na stadionu)
usred aplauza
pogodio infarkt.
Prodao je stari auto
Kupio novi
I oboje (on i auto)
u sudaru izgorjeli.
Zapali cigaretu
S užitkom otpuhne dim
Sjeti se: hladno je
Užga peć
I ubi ga - plin
(Zatajio sigurnosni ventil)
Napisa stih.
Pohvali se: novi neviđeni stil.
(Drugi nije dospio zabilježiti)
Staviše mu ga na grob
kao epitaf.
Stanislava Adamić
Negdje u okolici Trilja |
utorak, 11. listopada 2016.
NA GROBLJU
Uđeš li na jedno groblje, još je najbolje
ako je seosko, u brdima, gdje se oblaci
spotiču o krošnje, kao da si bio na svim
grobljima, čak i onim kraljeva na kojima se
ništa ne vidi od zveckanja oklopa
i krckanja mramora. Na svakome od njih
ležiš ti, to više što bodrije koračaš.
Pobožno nosiš svoj lijes, ne zna se:
tek rođenog djeteta, još slinavog, krmežljivog,
ili divovskog starca s mjehurima zraka
u kostima. A možda je u tom lijesu
pod tvojom rukom - zar se zbilja ne pitaš
tko si u tom trenu: ti sam ili tvoje
sjećanje, netko tko će naslijediti
tvoje tijelo, pa i košulje, čarape, ili ono
uvijek isto kolebanje koje zajamčuje
produžetak? - možda je, kažem, tu unutra
tijelo neke žene, one što si je ostavio
nasred polja ili one koju nikad nisi
ščepao iako je stalno bila blizu,
a ti si je želio. Potamnjeli koraci
između grobova. Jedini usklađeni sat
svemira. I tko još smogne snage
da pogleda u nebo, opazit će svjetlo
što se širi poput razlivena mlijeka.
Znat će, sve je samo tanko zrcalo
s malo sitne prašine vremena.
Slavko Mihalić
ako je seosko, u brdima, gdje se oblaci
spotiču o krošnje, kao da si bio na svim
grobljima, čak i onim kraljeva na kojima se
ništa ne vidi od zveckanja oklopa
i krckanja mramora. Na svakome od njih
ležiš ti, to više što bodrije koračaš.
Pobožno nosiš svoj lijes, ne zna se:
tek rođenog djeteta, još slinavog, krmežljivog,
ili divovskog starca s mjehurima zraka
u kostima. A možda je u tom lijesu
pod tvojom rukom - zar se zbilja ne pitaš
tko si u tom trenu: ti sam ili tvoje
sjećanje, netko tko će naslijediti
tvoje tijelo, pa i košulje, čarape, ili ono
uvijek isto kolebanje koje zajamčuje
produžetak? - možda je, kažem, tu unutra
tijelo neke žene, one što si je ostavio
nasred polja ili one koju nikad nisi
ščepao iako je stalno bila blizu,
a ti si je želio. Potamnjeli koraci
između grobova. Jedini usklađeni sat
svemira. I tko još smogne snage
da pogleda u nebo, opazit će svjetlo
što se širi poput razlivena mlijeka.
Znat će, sve je samo tanko zrcalo
s malo sitne prašine vremena.
Slavko Mihalić
Kamešnica |
četvrtak, 29. rujna 2016.
HVALJEN ISUS, MOJA STARA BAKO
Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenice moja!
Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pored trijema
i prebireš vunu za vretena.
Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek, žure.
Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je tvoja blaga duša.
Bašća vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem
i rosa je suza prolivena.
Vladimir Kovačić
Hvaljen Isus, radenice moja!
Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pored trijema
i prebireš vunu za vretena.
Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek, žure.
Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je tvoja blaga duša.
Bašća vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem
i rosa je suza prolivena.
Vladimir Kovačić
Trilj Crkva i spomenik Sv Mihovila |
Pretplati se na:
Postovi (Atom)