Molim ti se da budeš milostiv
ti koji imaš lice zloduha
i naređuješ trnje i čavle
koji si usuo noć u naše sandale
i ne razlikuješ dobre vijesti
od nečasnih, od nerazumnih
Koji si gradove obložio mrakom
koji si oranice kušao nerodicom
i otoke ostavio bez mora, more
bez brodova, sidra bez zavjetrine
koji si nas rasporedio u obruč šutnje
i odjenuo nam korizmene haljine
dao nas u podzemlje i riječima
zabranio sveta značenja
Zazivam te da ne budeš, da nisi
ti koji se uzalud upinješ biti
stariji od sreće, mudriji od spokoja
koji sve i da hoćeš ne možeš biti
viši od katedrala, snažniji od
jablanova, mekši od ženskog srca
Utječem se tvojoj slabosti, mirim
tvoje bičeve, zaklinjem te
zaboravi nas, učini da nas ne vidiš
da nas nisi zaslužio, da si iz
drugih stoljeća a ne iz naših
koja su nam namrla toliko svjetlosti:
svečanost jezika, pjesmu pletera
svijeću molitve - baštu baštinsku
Ne umiješ ti biti dragi kamen
ne znaš ti zemlju koja je riječ
nemaš ti toliko olova koliko je mora
nemaš ti toliko žice koliko je Hrvatske
iz tvoga zrna nikada ljubavi
Plemenita smokva, preplanuli ružmarin
darežljive rijeke, ulja iza sna
- ništa ti to ne znaš, ne bacaš ti
mreže u ovaj skladni krajolik
ne vučeš vrše iz ribnjaka zavjetnog
ne zanima te bucal naš povijesni
grb roda, trava naroda, ploča grobna
Nikada ti nisi bio cvrčak
nikada nisi dodirivao ovakvu mjesečinu
nikada mjerio kristal suze, vrč
zvijezda, blagost anđela
i nikada ti ovo sunce nije bilo
i nikada ti neće biti ni ime ni način
U ime ovih i u ime riječi
u kojima nisi a nisi ni zaslužio biti
pozivam te da odeš, da prestaneš biti
lišaj na blagoslovljenom hljebu
imela na palmi, zmija u gori maslinskoj
ilovača u bljesku riblje krljušti
Izvjetri da nam noć bude manja
da nam naravna bude poezija disanja
da ptica bez straha sleti u naš vrt
da smo vinogorje, da smo ludi pašnjaci
da smo ja i moja draga, da smo dar
vjere, prsten izobilja, da smo naprosto
svijetla djeca, lijepi tamni čempresi
Iziđi iz nas, odustani, odvrati se
ako si riba nemoj biti riba
ako si gomolj nemoj biti gomolj
ako si klas, ako si škrip, ako si sol
ništa nam nemoj biti, ništa ti nismo
ni kišnica ni suhodol, ni glas ni muk
ni postojani ovaj kamen pučka pjesmarica
ni bol ni bilo što na što sličiš
Učini da smo poredak svoje volje
da uživamo u nebu domaćih zvona
da smo voda svete rijeke naroda
da trajno možemo blagovati
stare jednostavne riječi:
kuću, zemlju, slobodu
čisto srce poštenja, dah oduvijek
Utječem ti se, molim te...Ma ništa te
ja zapravo ne molim! Ništa nemam s
tobom
jedino ti zapovijedam da se ukloniš
da poništiš čelik i zatvoriš vrata
da mi od riječi ne činiš sulice
i neka si proklet
neka je zauvijek proklet
svaki tvoj rat
Jakša Fiamengo
ti koji imaš lice zloduha
i naređuješ trnje i čavle
koji si usuo noć u naše sandale
i ne razlikuješ dobre vijesti
od nečasnih, od nerazumnih
Koji si gradove obložio mrakom
koji si oranice kušao nerodicom
i otoke ostavio bez mora, more
bez brodova, sidra bez zavjetrine
koji si nas rasporedio u obruč šutnje
i odjenuo nam korizmene haljine
dao nas u podzemlje i riječima
zabranio sveta značenja
Zazivam te da ne budeš, da nisi
ti koji se uzalud upinješ biti
stariji od sreće, mudriji od spokoja
koji sve i da hoćeš ne možeš biti
viši od katedrala, snažniji od
jablanova, mekši od ženskog srca
Utječem se tvojoj slabosti, mirim
tvoje bičeve, zaklinjem te
zaboravi nas, učini da nas ne vidiš
da nas nisi zaslužio, da si iz
drugih stoljeća a ne iz naših
koja su nam namrla toliko svjetlosti:
svečanost jezika, pjesmu pletera
svijeću molitve - baštu baštinsku
Ne umiješ ti biti dragi kamen
ne znaš ti zemlju koja je riječ
nemaš ti toliko olova koliko je mora
nemaš ti toliko žice koliko je Hrvatske
iz tvoga zrna nikada ljubavi
Plemenita smokva, preplanuli ružmarin
darežljive rijeke, ulja iza sna
- ništa ti to ne znaš, ne bacaš ti
mreže u ovaj skladni krajolik
ne vučeš vrše iz ribnjaka zavjetnog
ne zanima te bucal naš povijesni
grb roda, trava naroda, ploča grobna
Nikada ti nisi bio cvrčak
nikada nisi dodirivao ovakvu mjesečinu
nikada mjerio kristal suze, vrč
zvijezda, blagost anđela
i nikada ti ovo sunce nije bilo
i nikada ti neće biti ni ime ni način
U ime ovih i u ime riječi
u kojima nisi a nisi ni zaslužio biti
pozivam te da odeš, da prestaneš biti
lišaj na blagoslovljenom hljebu
imela na palmi, zmija u gori maslinskoj
ilovača u bljesku riblje krljušti
Izvjetri da nam noć bude manja
da nam naravna bude poezija disanja
da ptica bez straha sleti u naš vrt
da smo vinogorje, da smo ludi pašnjaci
da smo ja i moja draga, da smo dar
vjere, prsten izobilja, da smo naprosto
svijetla djeca, lijepi tamni čempresi
Iziđi iz nas, odustani, odvrati se
ako si riba nemoj biti riba
ako si gomolj nemoj biti gomolj
ako si klas, ako si škrip, ako si sol
ništa nam nemoj biti, ništa ti nismo
ni kišnica ni suhodol, ni glas ni muk
ni postojani ovaj kamen pučka pjesmarica
ni bol ni bilo što na što sličiš
Učini da smo poredak svoje volje
da uživamo u nebu domaćih zvona
da smo voda svete rijeke naroda
da trajno možemo blagovati
stare jednostavne riječi:
kuću, zemlju, slobodu
čisto srce poštenja, dah oduvijek
Utječem ti se, molim te...Ma ništa te
ja zapravo ne molim! Ništa nemam s
tobom
jedino ti zapovijedam da se ukloniš
da poništiš čelik i zatvoriš vrata
da mi od riječi ne činiš sulice
i neka si proklet
neka je zauvijek proklet
svaki tvoj rat
Jakša Fiamengo
 |
| Split |
