nedjelja, 28. ožujka 2021.

PRVA ISPOVIJEST

Nisam smio dopustiti da me ta snaga
toliko obuzme, da me otjera s trga
u zabran bez vremena i nekih važnih riječi
koje bi mojom vjerom disale
Slab na, od nje, ponuđenu tvarnost
nisam smio pasti u okrutno stanje zime
ma otkuda dolazila, ma kojim se njenim imenom zvalo
Nije me smjela iskušavati paralelnim vremenom
zavjerom bezimene nade, neizdašnim
posve nekorisnim opipavanjem temelja
Dugo sam od nje skrivao cvjetove
odolijevao zapusima nerazumljiva svraba
ostajao bez riječi kad su mi bile najpotrebnije
i ovako nemoguć, ovako bez nje
bez uvale i svega što bi je moglo zamijeniti
bio sam riječ kad je nije trebalo biti

Jakša Fiamengo


Zagreb



ponedjeljak, 22. ožujka 2021.

PRVI STIHOVI

Uzmite taj cvijetak, nikada ne vene,
To je krasni cvijetak uspomene
Na kojoj se može glodat dosti,
Još joj nisu oglodane kosti!

Uspomene, to je posno jelo...
Učinite dakle dobro djelo,
Sjetite se mene kad Vam bude fad
I ako me bace u fatalni hlad.

Posvetite miso koju prijatelju svome,
Pa će proći boli, a u srcu mome
Uspomena ova nek nam srca spaja,

Da premosti more koje nas razdvaja.
U toj uspomeni ja ću blažji živjet,
Ponijet ću ju sobom u beskrajni svijet!

Antun Gustav Matoš


Zagreb

subota, 6. ožujka 2021.

DAN SEDMI

Sastavila sam te kao pjesmu,
od simbola,
i sada ne znam što značiš.
Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.
Danas
stojiš preda mnom tuđ i dalek
u meni svršen,u sebi započet
o što sam ono htjela tobom reći?

Vesna Krmpotić


Solin

srijeda, 24. veljače 2021.

&

 Još to nije sve: u ranu zoru,

    Zagrebu ususret, s neba,
      pada diluvijalna kiša,
        potop, biblijski dažd

Šum raste već do vrha prozora:
    u toplom polumraku
    moja glava je Arka,
    i njoj je zapovijeđeno
    da spasi svoje riječi, par po par,
    muško i žensko, spasi ih

Ne znam gdje je taj Ararat. Smrtno gladna,
    neprestano se vraća golubica;
      one već vode ljubav, mrijeste se i kote,
        od njihova parenja i cike spopada me
          sretna strava, nešto od iskona

Nikica Petrak

Zagreb



petak, 12. veljače 2021.

IZAŽETO

veljača

koliko tuge
iziđe
kroz mačja usta
kroz bijelo meso vijavice
u krzno noći inje inje
okrutno
uspinje se

a kako je različito ljeto
kao iz neke druge pjesme
kroz otvore muških sandala

izažimlje se
i samo prašina i vruć zrak
zaderu kožu unesu se
i bazglasno se nose
a hodači
sve zemljaniji bivaju
i sve niže prigiba se dan

i napetost se
stoljećima smanjuje
između jedan i dva

Anka Žagar

Dubrovnik

ponedjeljak, 8. veljače 2021.

POSVE POLAKO

Posve polako, o posve polako
Tajna se svjetlost u meni širi.
To zamrla radost otvara oči.
Ah, sunce u moje srce već viri.

Ne, nije još jako.
Još uvijek je mlako,
I ne gleda cijelim okom, već žmiri.
Ali polako, polako, polako
Gube se pred njim noćni vampiri.

Dobriša Cesarić
Solin


utorak, 26. siječnja 2021.

VEČER

Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastka.

Zatim se, nenadano, iza oblaka,
pomoli mjesec pun:
Nemirne sjenke zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

Dragutin Tadijanović

Solin

ponedjeljak, 25. siječnja 2021.

ZAPAD SUNCA

Večer. Ponad rijeke lete i grakću vrane.
Ribarev čamac mutnu siječe vodu.
Rumenkasto sunce slazi u blagom hodu:
Zbogom, bijeli dane!

Duboka, hladna voda teče polagano
I ljubi u vrbiku zelene, tanke grane:
Preplašena, bježi za čamcem na obje strane.
Na dnu rijeke sniva blago začarano.

Večer. U crn bezdan odletješe vrane.
Ribarev čamac tamnu reže vodu.
Rumeno se sunce oprašta u hodu:
Zbogom, prošli dane!

Dragutin Tadijanović

Solin



subota, 2. siječnja 2021.

MORE NADE


More zlobe, more tuge,
More jada i očaja -
Sačuvaj me dobri bože
Tako tužnih izričaja!
Zašto more punit jadom,
Zašto more tugom zvati,
Koga takva u životu
Zla sudbina samo prati?
Popet ću se na čičimak
Prelistat ću brda građe,
Gdje da moja topla iskra
Nesretnika toga nađe?
Da ga zagrlim u hodu
Pokažem vidike veće
I uvalu nade plavu –
More ljubavi i sreće.
Odvest ću ga opet natrag
Gdje je kao dječak bio,
Nek pogleda u budućnost –
More nade svijet je cio.
Vinograd imah na svom brdu rodnome,
Kopah ga, plijevljah i pjev suncu dižući
Sadih u njemu bijelu lozu vinovu.

Vladimir Nazor


Šibenik