DVIJE OBALE

Mi smo dvije obale,
dvije obale što se ne mogu nikada sresti.
I neka smo dvije obale
i neka naše vode između nas plove,
i neka sve između nas plovi,
i neka vječno nepoznato između nas plovi.

I sve je naše dozivanje preko vode,
i sve je naše da se ne smijemo sresti,
i da se na izvor ne možemo vratiti
gdje smo jedno bili.

Svjetlost nas zbratimljuje,
misao nas ostvaruje
i ljubav u liku oblaka javlja se
nad nama obalama.

O, mi smo tako dvije sretne obale
što se ne mogu sresti, sretni
da smo jedno na izvoru vode bili.

Šime Vučetić

Krka

PJESMA O MUČENICIMA

Biograd N/M - Spomenik sa reljefom grada

Je li  ono tuži zelen-šuma
za lastama koje odletješe
il za suncem koje u brijegu zaspe?

Il za danom koji se smrknuo
i srećama koje odmagliše
i momama koje se udaše?

Je li ono tuže stara polja
za zelenim svojim maramama,
stara debla za svojim krošnjama?

Il pučine za svojim bonacama,
za igrama jata od jedara
i raskošem rumenih jutara?

Niti ono tuži zelen-šuma,
za lastama koje odletješe
ni za suncem koje u brijegu zaspe,

nit za danom koji se smrknuo
ni za srećam koje odmagliše,
ni za momam koje se udaše,

nit pučina za svojim bonacama,
ni za igrom jata od jedara,
ni raskošem rumenih jutara.

Nego ono tuže zelen-šume,
stara polja i ravne pučine,
za svojijem sinjim sinovima,
koje žbiri silom zatvoriše,
mučenički grozno izmučiše,

i satanski iznakaziše
i gospodski izlomiše.

Šime Vučetić

ČUDNA JE RAZVALINA

Čudna je razvalina koja, sura,
stoji u stablima na kraju grada!
Njom ovce pasu i trče djeca,
mudruju čudaci u razgovoru sa stoljećima.

Na jednom mjestu bi teatar,
na drugom groblje, (rastu stabla).
Što se mi razvalinom krvimo
i tražimo staru dušu mira?

Je li se čini da će iz dubine ruševine
progovorit biće i naš suhi prah?
Je li staro doba izgubljena prilika?
Tražimo li glupi bit izgubljenih sreća?

Tko bi znao što se s nama može zbiti!
I tko bi skupio sve mrvice naše ludosti!
Dobro je osjetiti let aviona
preko razvalina, u modrini obzora.

I ono sunce na razvalini, u misli
da su tu zbilja ljudi bili živi,
a sad ih nema, i nema, a sunce je čisto
i čiste su stvari, čak bez osmijeha ispred nas.

Šime Vučetić

Kaštel Stari

ZAGREB

Svi smo prošli nekako ispod krošanja
onih svetih zrinjevačkih platana
Prima nas Zagreb kao stari znanac, drevni otac,
na vratima kolodvora i tihog Zrinjevca.

A gdje se, čuj, sve nismo rodili?
Što sve od malog svijeta do Zagreba nismo bili?
Zagreb je ublažio našu vrućicu,
Zagreb je ublažio našu dušu,
Zagreb je otkrio u nama nove dubine zvuk.

Zagreb nam je, mislimo, krila dao,
Zagreb nam je , mislimo, misao sređivao,
Zagreb je ušao kao vrijeme u naše biće
i svojom toplinom probudio novo bilje.

Zagreb nam je pružio svoju pozornicu
što su je digli stari u teškoj muci.
Zagreb je čarobni žrec pod lipom
otvarajuć tajne i širi svijet u nama.

Mi sve naše igre na toj pozornici mogosmo odigrati
mogosmo sve ipak reći,
sve grimase odglumiti,
biti počelo ili razbijena igračka.
Netko je našao budnu sreću, netko podli grob.
Netko je bio lakrdija, a netko čast narodu.

Nečujno, netko u boli, netko u radosti,
postadosmo biće ovih ulica,
ovih prostora od Save do Sljemena,
gdje je sve naše ludom vjerom izliveno.

Netko praznih ruku, netko s kuferom
ovdje je progledao i samoga sebe dao:
postajemo još jedan kamen, jedna rana,
u tijelu ovoga grada ne samo svih Hrvata.

I svi skupa, izmireni u irealnoj točki,
Stvaramo ono bez čega ne možemo biti
ljudski ljudi za sve ljude. -
Zagreb nam otvara najdraža vrata svijeta.

Šime Vučetić

Zagreb