srijeda, 22. svibnja 2019.

OD ČEGA?

Kako otkrivamo tajne
tako praznimo svijet
i pustoš je sve prostranija.
Što je manje tajni
pred nama
siromaštvo je naše veće.
Ostadosmo bez mitova,
više nemamo vjere
ni blaženog neznanja.
Od čega da gradimo pjesmu?

Nikola Milićević

Daruvara- Zdenac želja

utorak, 21. svibnja 2019.

TIŠINA

I onda se ljudi skruše
potišteni, sivi, blijedi,
pusta lica, grla suha.

Svatko šuti, svatko sjedi
pored svoje mračne duše,
pored svoga crna kruha.

Nikola Milićević

Daruvar

ponedjeljak, 20. svibnja 2019.

BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja prošlost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?


Gustav Krklec

Daruvar

nedjelja, 19. svibnja 2019.

PRVA RIČ ŠTO SAM JE ČUO

Prva rič što sam je čuo
Od matere
Naučio
Bila je 'rvatska.
U Slavoniji
Zemlji rođenoj,
Voljenoj,
Divane uvik
Od kako pamte
Samo 'Rvatski.
I
Divane,
I
Psuju,
I
Pivaju,
I
Plaču.
A momci tepaju,
Maze se cure -
Divane snaše -
Brundaju babe,
Didaci mudruju,
Sve na vom
Jeziku našem,
Starom,
Dragom,
'Rvatskom.


Vanja Radauš


Daruvar





subota, 18. svibnja 2019.

PJESMO STARINSKA A TI NE PRESTAJEŠ

Pjesmo starinska a ti ne prestaješ
život se mora negdje nastaviti
ja to moram nekom reći
ispovijediti u tišini onom koji hoće čuti

kako na našem dnu žestoko kuca ludilo
kako na našem dnu svijet zarasta u jetko vapno
i da će mnogi umrijeti ne znajući što se dogodilo

Nikica Petrak

Daruvarske toplice

petak, 17. svibnja 2019.

POVLAČIM UŽE NEČUJNOG ZVONA

Povlačim uže nečujnog zvona.
Ipak će zvoniti, možda kad se
          odmaknem.
I sam ću se stresti njegova
          tutnja,
rasuti se, ponovno spojiti.
Zasad dodirujem jedino tišinu.

Idem otvorenim poljem i vidim:
sve se rasplinjuje.

Kako bi dobro došla nebu glazba
          mojeg zvona.
Već je nosim u sebi,
veliki usijani pupoljak
što će se uskoro rasprsuti.

To je taj svijet kojemu više nije
          ni do čega,
i samo zato svi ostaju  na svojim
          mjestima.
I oni žele čuti podivljalo
          klatno,
padati smjerno pod njegovom
          zvonjavom
pa ustati, još jednom bremeniti.

Slavko Mihalić

Daruvar



ponedjeljak, 13. svibnja 2019.

SUOČENJE

Ako te upitaju: zašto si takav,
zašto se ne bojiš prošlosti svoje,
pokaži im svoje lice
prapočišćeno
u rosi zvijezda.
Pokaži im dlanove, pokaži stopala,
tvoja golotinja
začet će poštovanje u srcu
i onih koji se boje tvoje čistoće!

Jer, naučili smo: izvor je najljepši
kad se za njega ne zna,
dok nitko ne oskvrni njegova duha.
Zato, vjetrovi, neka vam je jasno:
ja sam se pronašao
i čas se sprema, kad
više nitko ne može učiniti da me nema.

Janko Bubalo

Daruvar - Gola Maja- Kupačica (Augustničić)

četvrtak, 9. svibnja 2019.

SABLAST EUROPE KRUŽI KOMUNIZMOM

Sablast Europe kruži komunizom!
Kakav je to tekst eksteritorijalan
Tekstilno eksperimentalan uzorak
Razdražuje neurotike bez uzroka
I neurotičke tvrđave i đavola!

Je li tu raspad Sistema rada
Sistema Ljubavi, kad se razvale oni što se vole?
Raspad sistema nerava
Vladarskih vrednota,
A sablast Europe kruži komunizmom!

Baš raspada se Sistem
Sistematski sistem se raspada.
Da li sam rapsod
Tog raspada Sistema
U sumraku zapada po Spengleru

Sistematki raspad živaca,
Ljubavi, kraljevske pratnje,
To su histerične mame iskidane vlasti,
Podrapane vlasti u klimakteriju klase,
Gledaju šahisti Fotinbrase
I ovu tablu punu ludih lubanja
Vrlo ljudožderski, kad Hudi upada.

Gdje se smišlja rapsod?
U samoj nadi što nadire u nadir!
I trava tu se koristi sjekirama
I gramatika crkne, i tu je zvek i rana:
Da se dogodi druga strana stvari
Da triput probuše Poglavara Crkve
Da se obruše ugrušci na srce

I gavrani na Arabiju i na Meku,
Da more uđe do grla u rijeku
U sav njezin izvor, njen izgovor i pad
Dok jašim svoga Rosinanta
Dok rentabilno trošim svoju ludost
Dok stoljeće se kreće trošnim koljenima
Ja znam smrt je za ljude
Smrt nije za Lude.

O, recite, što još bolje ima,
i tako razgranat s voljenima
Može se.

Dok sablast Europe kruži komunizmom,
Na Istoku se ovo sada proglašava šizmom
A Treći Rim je totalna krečana.

Josip Sever 

Brussels Airport




srijeda, 8. svibnja 2019.

ŽIVOT U KRLETKI

Ono što je bilo daleko,
dostiglo nas je. Ranije smo se
mogli nadati, očekivati, plašiti se.
Sada više ne. Melju nas vilice
potpune izvjesnosti. Samo
fotografije imaju memoriju:
u njima se odbrojava, a glavnici
uvijek dodaju zaslužene kamate.
Krajnje revnosno.
Bilo da je posrijedi ljubav,
bilo smrt, nenadni susret...
sve to ostaje zabilježeno.
Ja sve to izgovaram i kroz moj glas
odzvanjaju brojni drugi.
Mnoge ptičice koje se odjednom
počinju oglašavati pred samo svitanje.
Mnogo, mnogo toga.
Vlakovi nas odnose na istok,
na sjever i sve druge daljine.
Nema nas u njima,
jer smo se zametnuli na
pogrešnom peronu,
a na put odaslali svoje dvojnike.
Ne znam hoće li i naša
odsutnost biti protiv nas.
Hoćemo li same sebe preletjeti
i utonuti u neki sličan poredak stvari.

Zvonko Maković

Split - sa zvonika Sv Duje
 

utorak, 7. svibnja 2019.

DUJAM

Onaj koji je posvećen ušao
u drvo u kamen u voštanicu
poput kapare lišaja vjetra
onaj božji onaj temeljni
od blage vjere od grada
u koricama prijaznih u brnistrama
mač i kruna girlandom spojeni
palma od svih moći štap uzorit
onaj zarečeni onaj izmučeni
u mreži stoljeća ribar tla
što ga dočeka srebro i pozlata
stari zanati stare milosti
riznica svjetla ulje i dlijeto
onaj zavazda u korskim sjedalima
onaj kameni onaj iz svega
stolac uspravni kalež molitve
blagoslovom prošivene misnice
onaj zakucani utučeni izdjelani
umanjen da bi bio veći
uramljen u svetost u riječ
luč naravna kost utjecanja
eno ga pronose pučani bratimi
eno ga prate kočije brodovi
prolazi gradom sja na rukama
glasnije od svakog carskog
sada mu je ime u zvonima
što su od svake moći i prigode
u procesiji krijeposti lijevani

Jakša Fiamengo

Split


ponedjeljak, 6. svibnja 2019.

PORED SVJETIONIKA

Svakog dana prolazim pored svjetionika
svi su drugi signali ipak manje vrijedni
osamio se na rtu kojemu više ne treba
valovi su već smirili nasrtaje na njegovo podnožje
zaboraville su ga i ptice koje se uvijek s nekim druže
ništa od vatre nije preostalo da mu jede utrobu
zemlja drhti kao u nepouzdano doba stvaranja
gledam na njega kao na vrijeme čiste svjetlosti
sva su njegova stanja izmijenila ključne riječi
svakoga dana pored njegova pogašenog pogleda
sve više i sam postajem svjetlo koje se iz njega iselilo
u svim nijansama, od bijelo bijele do tamno tamne
opsjedaju me njegove mjere koje bih htio pojasniti
preuzimam njegova svjetla poput pošte
bez adrese i bez potrebe da je ima


Jakša Fiamengo

Makarska - Svjetionik Sv Petar

nedjelja, 5. svibnja 2019.

SVJETILJKA ZA NJU

Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlažnim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

Nikola Šop 

Makarska

subota, 4. svibnja 2019.

PRAŠINA OBZORJA

Smiren u tvojim krošnjama, nejasno obzorje, dan
velik i zlatan pjeva o svom odlasku.
Taj šum kao da ponavlja u lelujanju
moju najskriveniju riječ, moj nedodirnut san.

Svaki vjetar koji u tebi noći izrani raščupanim prstima
tvoja stabla. A ona zahvalno trepere.
I šumna, ne rastaju se nikad sasvim
od sjena večernjih, od posrebrnih plima.

Ti pamtiš samo najčišći glas i najdublje ime.
Kraj tvojih izvora mržnja poblijedi
i zlo se slomi, a lažna kretnja skameni.

Dobro je negdje naći stablo gdje ceste prezime
i počinuti pod njegovim lišćem.
Pticu njegovu prepoznati u daljini
i odozvati se.

Dobro je slutiti negdje plavo sjenovito ljeto
i uputiti se onamo.

Vesna Parun 

Makarska

petak, 3. svibnja 2019.

VEČERNJI VIDIK

Proljetno veče puno obećanja.
Gle opet jednom osjećam se mlad.
Pod silnin nebom, koje zvijezde sania,
Raširio se rasvijetljeni grad.

Nešto duboko, ko pjesma starine,
Pjevana altom u tišini mraka,
Teče u moje srce iz nizine,
Od nizova hrpa svjetiljaka.

Ko da mi šapću ta svjetla daleka:
Ne kloni! Nešto radosno te čeka!
U dublji zanos, ili ljubav novu -
Kuda me zovu?

Dobriša Cesarić 

Makarska
 

četvrtak, 2. svibnja 2019.

TIJELO I PROLJEĆE

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

Vesna Parun 

Makarska

utorak, 30. travnja 2019.

PROLJEĆE

Došlo je k meni kradom
s granom u plašljivom oku.
Na dlanu je nosilo nebo,
u vjetru je kupalo vrat.
I ja sam, rumen
ko oblak,
obujmio nebo i vjetar.
Ko kiše su pjevale ruke,
ko rijeka je proticao dan...
Poljubio sam proljeće.

Josip Pupačić

Makarska




nedjelja, 28. travnja 2019.

STIJENA U KOJOJ BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

Vesna Parun 

Makarska

subota, 27. travnja 2019.

OTROVNIJI SVOJIM LJUTIM OTROVOM

Komadić po komadić vadim trnje iz dlanova
Zatim prelazim na trbuh, grudi, slabine - oni su
                   još raskošniji
Ali gle vraga: to ja sebe potkopavam
To ja sebe razgrađujem, to ja sebe razbacujem

Baš su mi podvalili koji su govorili o mojoj
                  bolesti
Htjeli su me lišiti moje najčvršće potpore
Da se što je u meni najžešće što prije
                  uništi
Prije obračuna razoruža, prije pokolja obezglavi

No loš su račun učinili
Ako sam trnje vadio, ja sam ga dublje
                 sadio
Ako sam gnoj isisao, ja sam ga žudno
                 ispijao
Postao sam otrovniji svojim ljutim
                 otrovom

Slavko Mihalić

Makarska

četvrtak, 25. travnja 2019.

TIJELA

tijela tijela
svagdje svuda
razasuta razvitlana
lakim kretom jednih Ruku
Tijela ćute u molitvi
Tijela kriče u radosti
Tijela vrište u očaju
Tijela u snu
Tijela ljube tijela
Tijela povrh tijela u grčima
u stvaranju novih tijela
Tijela trunu u bolesti
gasnu kao žute lampe
mru
Tijela kroz noć hite lete padaju
Moje tijelo vjetri nose
Moje tijelo vapi zvijezde
Oblaci su zvijezde progutali
I jest: vječno jedne
Oči mirno gledaju
tijela tijela tijela

Antun Branko Šimić 

Makarska






ponedjeljak, 22. travnja 2019.

PROLJETNA JUTRA

O, kako su divna proljetna svijetla jutra,
Kad srebrna rijeka svečanim tokom teče,
A nitko ne misli: kakav će dan biti sutra,
Ni šta je ljepše: jutro ili veče?

I nitko ne pita,
Zašto se sa mnom, ispod ruke, skita
Bezbrižno proljetno jutro -
Skorašnje jesenje veće.

Dragutin Tadijanović

Solin

subota, 20. travnja 2019.

POPUDBINA

Još nikad nije stari kesten
uživao u sjaju danjem ko jutros,
kad je cijelo jato vrabaca
zaživkalo na njem.

Prenaseljene su mu grane.
U krošnji mu je čudna vreva.
Hiljadu malenih života
na njem se prepliće i pjeva.

Možda ćeš ipak — rekoh sebi —
još radost osjetit, što jesi.
Tu svijetlu popudbinu
ptičju na neizvjesni put ponesi!

Dobriša Cesarić 

Solin

subota, 13. travnja 2019.

UNIĐI POD NAŠ KROV

Uniđi pod naš krov, pristupi k nama, ljepoto,
u našem seljačkom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragova naše našu djecu, i potom
skini sa umornih čela pečat brige i znoja.

Neka se pjesma domi i radost neka gazdi,
neka je mir domaćin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Uđi, radosti, sestro, širom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumuješ!
U nas je sijaset srca i alata,
ko minđuše, seko, povijest da nam kuješ.

I neka kroz naše oči, kroz tunel našega gnjeva
prostruji dah planina i svježi žubor rijeka.
Neka se slije u jednu, široka kolosijeka,
sva radost kojom se živi, i radost kojom se pjeva!

Vesna Parun 

Solin - Gašpina Mlinica

četvrtak, 11. travnja 2019.

ŽENE POD ORAHOM

U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Dragutin Tadijanović 


https://1.bp.blogspot.com/-bhdN-FDgSmw/XKy15abfFKI/AAAAAAAAFuk/oktX81Uk6SADtWeGm7jQJxbGCjZIzTQmwCEwYBhgL/s1600/P1270888.jpg
Solin

DOM NA CESTI

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

Vesna Parun 

https://2.bp.blogspot.com/-c4HS7f2t5co/XKt-S7-PqyI/AAAAAAAAFuU/xZMT2bBky4gpdUCbVuXkYj8J2-6huxJJwCLcBGAs/s1600/IMG_1946.jpg
Čiovo

POVRATAK DJETINJSTVA

U mojem disanju ti si glas kukavice.
U proljeće
u tvom disanju ja sam
boja pijeska i sna.
Život ne zna šta će mu njegova žurba;
dolijeće
iz hirova ledenjaka, možda iz pokošenog sna.
I naprtivši na leđa sunce kao vreću šišarki
krećemo od sela do sela, a Ciganin koji nas prati
viče hrapavim baritonom:
proljeće! proljeće!
Kalajišemo stare lonce! Sadimo cvijeće!

Vesna Parun

Solin- salona- Tusculum, Manastirine

srijeda, 10. travnja 2019.

STABLO

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatreperiti lišćem.

Rekao si: budi vjerna
I ja čekah.

Onda si ušutio.
A stablo je još tu.

I ne usudi se
zatreperiti lišćem.

Vesna Parun 

Solin- Stara Salona
 

nedjelja, 7. travnja 2019.

DOM

Nije ni moj
ni tvoj
ni bilo čiji

on se samo premješta
od gnijezda
do sjene
od sjene
do mirisa

i ostavlja za sobom
poneku osirotjelu
riječ nalik na
zdenac
koji čeka

Vesna Parun

Split

subota, 6. travnja 2019.

ELEGIJA

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

Vesna Parun

Split

subota, 30. ožujka 2019.

DJEVOJKA JE PODRANILA

Djevojka je podranila, ružicu je brala;
S bosilkom ju razbirala, trudna je zaspala.
Nad njom poju dva slavica, djevojku su zvala:
"Ustan’ gori, djevojčica, sanka ne zaspala.
Maglica se brijegom krade, sad je na te pala,
Cvitje hoće opaliti koje si nabrala;
Još te hoće privariti, ako nis’ dobrala
Za vjenačce drobnu ružu i cvitja ostala."
Djevojka se razbudila, slavicom se ozvala:
"A vi, slavji lužanini, velika vam hvala,
Koji me ste razbudili, jurve bih zaspala,
Razbiraje drobnu ružu i cvitja ostala.
Sinoć me je moja majka mladu hrabru dala,
Prid kojom sam vas večerak svezav ruke stala.
Žimi majka, žimi bratac, prije ga nijesam znala,
Niti sam mu rosnu travu prid konja metala,
Razma sinoć. Mila majko tebi budi hvala
Ka si meni djevojčici mlada hrabra dala!"

Džore Držić 

Dubrovnik

petak, 29. ožujka 2019.

O LJUBAVI I O MOJOJ LJUBAVI

Jedina je budnost spuštenih kapaka
ljubav,
i ona me, najzad, budi.
Ljubav je ubrus pri ručku i večeri.
Ljubav i ja u krevetu
lutamo njenim kosama.
A njena je put miris sna. Strast sna.
Njene su oči duša sna. Toplina sna.
Mi, ljubeći se, prijateljujemo.
Meni je jeka potrebna!
Ljubav raščešljava melodije češljem od njenih pokreta,
i želja diše slikama melodijā, nutrinom melodijā.
Ljubav, ko smjelost, kad su koraci sami,
veče osamljuje,
jer veče je ljestva ljubavi,
i ja se po njoj penjem do suza.
Meni je potrebna moja jeka,
njoj je potreban moj glas.
Ljubav me budi,
ljubav me gleda iz kave,
i žlica je začuđena.
A zapravo, ljubav nosi oklope godišnjih doba,
i kažiprst ljubavi mjeseci su,
namjere.
Ja nestajem,
prelazim u njezinu blizinu.


Milivoj Slaviček 

Dubrovnik -Luka Gruž




utorak, 26. ožujka 2019.

PJESMA SVIH PJESAMA

Jednu pjesmu tražiš
po svim putima i bespućima.
     Tražiš je od pamtivijeka,
tamo gdje si bio i gdje nikada
     nećeš biti.
     Tražiš tu jednu jedinu
pjesmu nad pjesmama.
     I kad bi je našao,
umro bi spokojan.
Ali, pod nebesima, nema te pjesme,
     i nema spokojne smrti.

Nikola Milićević

Dubrovnik

nedjelja, 24. ožujka 2019.

S TIHOM NADOM U KORACIMA

Stalni zastoji i mnoge nedoumice,
a putovi čudno spleteni
i nesigurni.

I nigdje ruke da nas uputi i povede
dok zdvojni i zabrinuti čekamo
na neznanoj stazi.

A svjetlost miluje smirene trave
i pozdravlja bijele leptire
na žutim cvjetovima.

Sveta roso, orosi naše srce
i sumnju nam obrati u vjeru
da čistije gledamo.

Pruži nam pouzdani štap milosti
da se oslonimo i da bez straha
slijedimo svoj put.

Da se oslobodimo nevidljiva tereta
koji nas pristišće k zemlji
i vidik nam smanjuje.

Da nam se ukaže sveta gora uznesenja
i da idemo prema njoj
s tihom nadom u  koracima.

Nikola Milićević


Split - Marjan

srijeda, 27. veljače 2019.

MAŠTA (U DUBINI XX. STOLJEĆA N.E.)

U znoju lica svog s boka na bok okrećem se
povaljen na leđa: govorili su o tom vračevi i osnivači religija
prikazivali to usudom i kaznom. Pisali su o tome filozofi i psiholozi
razmatrajući situaciju, ne predlažući ustajanje ili bolji ležaj
Nisu zaboravljali da sam čovjek, isticali su to, svaki na svoj način
(pomalo bojažljivo i ograđujući se)
ali malo mi se koji od njih dopao
Umiješali su se, već odavno, i reformatori i državnici, o, i vojskovođe
naravno, i trgovci
stvar se sve više komplicirala
došli su i revolucionari da kažu svoju riječ
A ja sam pružajući ruke ležao, nastojeći da dohvatim, da zbacim
ja sam izgovarao pjesme (i psovke), viđao visoke, meke zastave
i to još uvijek radim i to još uvijek radim, nejak, čak zaboravljan
(u znoju lica svog, s boka na bok okrećući se)
a već sam prilično star i čudesno sam velik
a igra još traje (a povijest i dani okićeni su kričavim perjem)
Po meni padaju, pri tom, šarafi i čitave ploče neprekidnih napredaka
Bilo bi već vrijeme da slave i moju strpljivost

Milivoj Slaviček

Split

četvrtak, 14. veljače 2019.

SVE RUŽE SVIJETA

Hoćeš li beskrajne prostore neba,
sve ruže svijeta, sve što ti treba?
Hoćeš li mora, jezera, vulkane,
sve moje noći i sve dane?
Hoćeš li sve što moje nije,
Hoćeš li dugu mokru od kiše,
Da opet bude kao prije,
da voliš jednom i nikad više?

Hoćeš li srce zauvijek, i sreću?
Hoćeš li ljubav moju? Neću!

Hoćeš li bol što svuda stiže
do kraja srca i do dna mesa,
hoćeš li ruku što se diže
dok vičeš sam i do nebesa?
Hoćeš li pisma kojih nema i
prazne riječi što te traže,
I laž i ponor koji drijema u
svemu što ti ona kaže?

Hoćeš li mokar jastuk noću?
Hoću li ljubav tvoju? HOĆU!

Zvonimir Golob


Split

utorak, 12. veljače 2019.

DA UMRU SVE ZVIJEZDE

Da umru sve zvijezda neba
Da se redom polako ugase
Jedna bi znala da mi treba
Jedna bi ostala negdje sakrivena
Najbolje bi bilo da je u tvome oku
Jer tu je najsigurnije
Tu se ništa ne čuje
Osim tihog strujanja ljubavi
Da se kojim slučajem zvijezde urote
Da se pobune protiv tvoje ljepote
Jedna bi znala
Jedna bi uvijek za tebe sjala
I spajala bi nas svojom dalekom ljepotom
I nas bi dvoje u najljepše boje
Svijet pretvorili
I u tvoje oko se sa zvijezdom
Zauvijek zatvorili



Željko Krznarić

Split

nedjelja, 10. veljače 2019.

ŽELJEZNI ZASTOR

Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremešna ženica,
sva ko u pamuku tišine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sučelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije
Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom reče:
»Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama«.
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On položi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stolnjak.
Ja jedem kruh i plačem.


Viktor Vida 

Split

petak, 8. veljače 2019.

ZRNO PIJESKA

Izlaziš iz slike na zidu
Preskočila si sjenu okvira
oslonjena o krošnju
grudima,
trbuhom,
vlastitim lišćem, ramenom
s koga još uvijek ne silazi
moja ruka.

Na platnu, bez tebe,
ne ostaje ništa,
samo pijesak, zrno pijeska
i jato ždralova
u daljini.

Zvonimir Golob

Podstrana, Split, Croatia

subota, 2. veljače 2019.

(VALJA NAPISATI SASVIM SVAKIDANJU PJESMU...)

Valja napisati sasvim svakidanju pjesmu
naprosto je izreći kao razgovor kao susret kao sjetu
između malih stvari nakon radnog vremena i prije radnog vremena
kao tužan osmijeh koji govori da je mnogo ljudi mnogo zaboravilo
možda sve što se ne tiče novca ili žene ili sna poslije objeda
ili sna noću
ili sna uopće
i da se razlikujemo međusobno samo po svom snu


Milivoj Slaviček 

Split




ponedjeljak, 21. siječnja 2019.

NISMO SE MOGLI SJETITI

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nećemo više
ničega sjećati.
Samo ćemo živjeti.

Vesna Parun 

Slatina - Čiovo- Crkva Uznesenja BDM


NISMO SE MOGLI SJETITI - danas....Vesna Parun i moja fotka iz Slatine sa Čiova....možda se čini da nemaju ništa zajedničko...a ipak imaju....

subota, 19. siječnja 2019.

LICE U SJENI

Zaboravih mu ime, ali znam da milo bješe pticama,
i da ljubav bješe osmjehom pamte moje oči.

I sada idu ljudi pristaništem; ja ne okrećem lice,
zadubena u šapat zaostalih oluja.

Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zašto tužiš?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.

Još nisam zastrla prozor, još nije utišalo more.
Ne kori me, šumo, krošnjama; ne plaši me vodo dubinom!

Vesna Parun 

Slatina - Čiovo

 LICE U SJENI - evo opet stihovi Vesne Parun uz moju fotku iz Slatine , sa Čiova.....

četvrtak, 17. siječnja 2019.

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti. 

Vesna Parun 

Čiovo- Slatina- pogled na Split

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE - evo malo stihova Vesne Parun, uz moju fotku sa Čiova.....

 

 

 

petak, 11. siječnja 2019.

MOJ JEZIK

Ja imam svoj jezik
I unutar tog jezika jedan još mojiji
Dio je svih jezika
Dio smo svih jezika
Ali progovaramo svojim, kojem pripadamo
Star je kao i mi sami
Korijen mu se gubi u vremenima
Cvijet se njegov drži u suncu
i opire se vjetrovima
Jest i raste
On je višemilenijska biljka
Na kraju će urasti u samo nebo
(i u svevremenost)
I ostavit nas ondje


Milivoj Slaviček 

Split

 MOJ JEZIK - kao podrška našim rukometašima, evo danas jedna domoljubna pjesma Milivoja Slavičeka, uz moju fotku iz SPLITA.....

nedjelja, 6. siječnja 2019.

KUĆA KRUHA

Tovar, vol i moja siromašna duša
U Božićnoj tajni samo smo statisti
Pred Djetićem mali, sa sjenama isti,
Dah nas Božji ljulja i vrijeme peruša.

Već isprani nadom da će zima proći
Dok u vjetru šumi silno more vjere
U istom smo zviježđu, mjeri svake mjere,
Putnici u svjetlost usred Svete noći.

O, sva je od zlata naša Kuća kruha,
Ukrasi na boru, blagdan i noć gluha
- Tek se anđeosko Gloria još ori.

Sat zvijezdanih sati kuca našu vjeru
Dok nas tri mudraca rod pastirski dvori
Marija i Josip već pelene peru.

Jakša Fiamengo

Split - Pjaca

 KUĆA KRUHA - evo danas uz Bogojavljenje, još jedna prigodna pjesma Jakše Fiamenga, uz moju fotografiju iz SPLITA....

subota, 5. siječnja 2019.

DRUGI VIDIKOVAC

Ta druga realnost, ma što god to bilo,
Vrijeme je gdje sad su otac moj i mati,
Mjesto je gdje teku neki drugi sati,
Gdje je kamen teži, gdje je lakše krilo.

Ta druga realnost možda je pak prva,
Ona što se ne zna i samo je sjetna
Zamjena za sreću, al' i zagonetna,
S korizmenim križem, kraj Božićnog
                                                      drva.

Tko zna što sve u njoj potire se, slaže
Kad nam prođu zime i nebeske straže
Propuste nas ući na osobit način

Do njezinih dvora, do mora i polja...
Jest, možda je ipak od svih ponajbolja
Ta druga realnost, ma što god to znači.


Jakša Fiamengo

Split - Marjan

 DRUGI VIDIKOVAC - evo danas je Jakša Fiamengo ispraćen na taj drugi vidkovac, o kojem u svojoj pjesmi pjeva...a evo uz pjesmu moja fotografija iz SPLITA, sa Marjana...

petak, 4. siječnja 2019.

ZEMLJOVID NOĆI 9

Otvaram prozor
i sjenu svoje noći
strpljivo i kako treba
miru svome nosim i privodim
uzdam se u te gotov da oprostim
moru što je more, pjesmi što je pjesma
i svemu što u svome stanju a u tvoje ime
drži se i bezrazložno u sljepilu svome
                                                  prebiva
gledam te: u svakom si milimetru mog
                                            vidnog polja
u svakom si lijeku do mog konačnog
                                             ozdravljenja
posve sama za sve titraje koji ti još nadolaze
otvaram prozor i vani je noć ravna samo
                                                           noći
i opet otvaram prozor i vani je opet noć
i sve su same noći oko mene postrojene
čekaju moj znak a premalo svjetla
e da bih još uvijek smio povjerovati
kako u svemu tomu već poznatom
počiva i šuti jedna te ista
jedna i neponovljiva
moja vlastita noć

Jakša Fiamengo

Split


 ZEMLJOVID NOĆI 9 - evo prije sutrašnjeg oproštaja sa Jakšom Fiamengom jedan njegov "zemljovid noći", uz moju fotografiju iz SPLITA.....

srijeda, 2. siječnja 2019.

KOLO BOLA

Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega
Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do suđenog dana
Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola

Kolo do kola od bola do bola…

Mak Dizdar

Slatina- Čiovo


 KOLO BOLA - nažalost se nastavlja kolo bola...ode nam i Ivo Gregurević - Počivao u miru!)...pa evo zato pjesma Maka Dizdara uz moju fotografiju iz Slatine, sa Čiova...