SLIKAR

Evo:
     Boje
     Paleta,
     Kičica.
Eh, sad ću slikati,
Sad ću slikati
Mnogo slika, crteža, sličica!

Slikat ću prvo
Veliko krošnjato drvo,
I ptice kako nad njim lete,
I jednu na grani
Kako mlade hrani.
Slikat ću zatim baku kako plete,
I kako se kraj peći grije,
I do nje sive mačke dvije,
I kako im baka tiho priča
Obadvijema,
Sve dok baka, sve dok baka
Ne zadrijema.

Slikat ću kako je lija pozvala vuka na kafu,
I kako mala zebra moli tetu žirafu
Da joj dohvati banana
Ili barem lišća s grana.

Zatim jednog lava,
Tako strašnog lava,
Da te hvata strava.

I jednog slona,
Velikog slona,
Većeg od vagona.

I jednog tigra,
Kao plamen žutog tigra,
Koji ne zna što je šala,
Koji ne zna što je igra.

Naslikat ću jato plavih i bijelih aviona,
Lokomotivu s mnogo crvenih, zelenih i žutih vagona,
I nad svima
Otegnut barjak crnog dima.

Slikat ću konje na livadi
Kako se igraju,
Kako se igraju
Koraka laka
poput crvenih i crnih oblaka.

A zatim još
A zatim još
Voća pun koš.
Voće ću slikati rujno, žuto, crveno,
Mirisno i zrelo,
A ne kiselo, trpko i zeleno,
Što nije za jelo.

A gusana krvopiju
Što je na me ljut i bijesan
Naslikat ću bez očiju,
Da ne vidi više gdje sam.
Ni bijel mi više neće biti:
Za kaznu ću ga ocrniti.

I naslikat ću kuću,
Veliku, veliku kuću,
U kojoj svaki svoju sobu ima,
I gdje pećicu svaka soba ima,
Da zimi bude toplo svima, svima.
Kuća će biti svijetla, čista, nova.
Golubovi će glasno gukati s krova.

Zatim ću još jedno
Veliko
Sjajno
Sunce naslikati,
Pa čak i kada
Kiša pada,
Ono će lijepo sjati.

Grigor Vitez

Zadar

POGLED

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al' tek što sine već i mine.
Što skriva u svom čudnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?

Da l' bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il' bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?

Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

Dobriša Cesarić 

Zadar

 

PJESMA STAROM PROFESORU

Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.

Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.

-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.

O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.

Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.

U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.

Nikola Šop 

Zadar

GALEBOVI SNOVI

Kad ih more u cik zore
na veseli ples pozove,
gdje skrivaju preko dana
galebovi svoje snove?

Nad pučinom žustro kruže,
sa suncem se bratski druže,
malo plove, ribu love;
zar trebaju za to snove?

Al' kada ih mjesec žuti,
u kasnije neke sate,
kao stražar sna pozove
na počinak da se vrate,
da l' potraže stare snove,
il' pronađu neke nove,
pa sanjaju iz početka
svaki san u dva tri retka?

Ratko Zvrko

Zadar

  

RATNA I.

Jutro
kadšto blista,
ono još nije dan

Kad se zbude,
dan više nije svoj

A uvečer,
baci krik u  mrak,
mrak u vrč, vrč
rastoči prijateljima

dobre vjere,
sve dok im oči ne polude.

Nikica Petrak

Zadar

ZVONIMIROVA LAĐA

Još je tu. - Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mladte sa svih strana,

Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je - al još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,
Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragova
Udaraca i uvreda,
Na njojzi je sto znakova
Veljih slavlja i pobjeda.

Konop zuji u vjetrini:
"Ko lanac sam gvozden bio,
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio."

Škriplje krma: "Gdje si sada,
Snažna ruko kormilara?
Čemu, more, uvijek na me
Tvoj se ljuti bijes obara?"

A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: Oh, ta slika,
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika?"

Sanja lijepim o zemljama,
Hole borce i galije;
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je u bok bije.

A lađa se snažno trza:
"Zar da ovdje tužno gnjijem?
Dignite me: neka đipnem,
Nek zajedrim morem tijem!"

Osamstoto ljeto teče,
I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
i jesenje kiše liju.

Snažno o nju udaraju
Vjetar, talas i oluje,
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je - al' još tu je.

Vladimir Nazor 

Zadar

PUSTOLOVKA

Bila je bez domovine, bezimena i lijepa.
Prošlost je stvorila mirnoću tužnog stava.
I bijah opet dijete što pred nepoznatim tepa;
tajanstvene sudbine skrivaše hladna glava.

Bila je tiha, ko od mramora izvajana,
al kroz uzduh osjećah da ona vječnost dava
i lutah svima morima po oku njenog dana.
i šumama gustim, lijepim od zaborava.

Osjetih život u kretu jednog prama
te kose, koju milovahu mnoga čudna sunca,
i primih je u sebe, jer bješe tako sama
sa srcem koje za se u strašnoj noći bunca.

Bila je tiha, iako mnogo riječi
kroz govor zvonak u strepnji se naziralo;
svim putovima njenim ja nisam mogao prijeći;
pod prozorom je more o grebene udaralo.

Bila je čudna od života proživljenih,
s očima punim sna, što uvijek novo žude;
imala je pogleda gorkih i prestravljenih,
i osmjehe blage, što se svemu čude.

Stotine strasti u tajanstvenome nizu,
ljepotica mrtvih i nepoznatih žena,
oživljavahu u kretnji, i ona bješe blizu,
a ipak je u svom snu bila odvojena.

I samo tren se dala u prvom glasu,
u suzama joj pogled zasjao kroz tminu;
i sve mladosti što mru vidjeh u njenom stasu,
i raskošne brodove što tonu u pomrčinu.

Frano Alfirević

Zadar

SUNCE JE ZLATNIK

Za koji može kupiti radost
Patnik,
Za koji može dobiti nadu
Ratnik.
Sunce je moneta
Za koju se može kupiti
Život stabla i život cvijeta.
Mlado lišće može dobiti stari panj,
Dan i ljeto može se kupiti za nj.

Sunce je takva valuta
Da njime možemo kupovati
Bezbroj puta.
Kupimo li za nj cvjetnu livadu
Ili borovu uz more šumu,
Uvijek imamo istu sumu.
I ja kad sam bio bosonogi dječarac,
Sunce sam imao za džeparac.

A danas, kad imam cipele i hižicu,
Stavio sam sunce na štednu
Knjižicu.

Zvonimir Balog 

Zadar - Pozdrav Suncu

HRVATSKA HRVATOM

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
         Hrvatska Hrvatom!

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
         Hrvatska Hrvatom!

Već smo svega tuđeg siti,
Ne tražimo, što je tuđe,
Al' ne ćemo više biti
Tuđe sredstvo i oruđe;
A da vazda krvarimo
Za probitak tuđim svatom
Već sad gromko uskliknimo:
         Hrvatska Hrvatom!

Ako li se vrazi maše
Da se slavni rod nam smrvi,
Branit ćemo što je naše,
Sve do zadnje kapi krvi!
Već nas neće zastrašiti
Niti patnjom, niti zlatom,
Vijek će nam ideal biti:
         Hrvatska Hrvatom!

Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći;
Dusi će nas pradjedova
Bodrit vjerom obilatom
Kličući nam iz grobova:
         Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić 
 

Zadar - Vojna baza Zemunik

JA DOMAHUJEM ŽIVOTU

Kćeri moja kroz tebe sam ja domahnuo životu
Ti me poput neke besmrtne ptice iz drevne bajke
Nosiš sve dalje dok se trošim
I ja sam jači što si ti sretnija
Nježnost me uspinje putem kojim su se stvarale zvijezde
Sreća me zagrijava toplinom koja je stvarala ovaj svijet
A tama postoji samo za snove koji se brzo ostvaruju
Gdje ja sanjam tvoj čisti dah gori poput grma božjeg
I upućuje moje srce da se spusti niz vrijeme
Ako za to postoje riječi postojiš ti
I može se govoriti o mom spašenom životu
I ja mogu proći stazom kojom prolaze sretni ljudi
Nema više proteklih dana sav moj život oko tebe kruži
I u beskrajnom obrtanju obnavlja se iz ovog centra

Ja domahujem životu

Dok tebe držim na rukama mojoj snazi je prepušten svijet
I njišući tebe sretan ja mu vraćam bezbrižnost
I mislim ako se zvijezde sudare bit će divan zvuk
I cvijeće će se runiti svemirom u stotinu boja
Kao da bogovi stari idu na krunisanje svečanom stazom
Ne ja nisam čarobnjak već jednostavan radnik
Teško mi je jer su stvari koje pravim istinite
Ali sam sretan jer su za svačiji život stvaren
Jer i oni koji meni ne vjeruju upotrebljavaju ih

I lakše im je često puta od kad sam ih napravio
Može se sanjati ali je bolje raditi a najbolje raditi ono što
sanjaš
Kiša sunce vjetrovi i sve potrebne ptice i kukci
Što donose plodnost poljima nekaon jalove zime
Sve izlazi iz tvojih malih ruku sve u tvojim očima svijetli
Sve tvojom kosicom šumi kao let duhova
I plodovi su se već zametnuli

Ja domahujem životu

Vlado Gotovac

Zadar - Morske orgulje

OVO JE NAJTVRĐI OD SVIJU GRADOVA

Ovo je najtvrđi od sviju gradova.
Takvih bedeme, da ih nikakva sulica ne može probiti.
I ma koliko napadači bili srčani,
sustat će pod kišom krhotina svog vlastitog oružja,
koje se visoko na kulama lama.
I ma koliko se nadali,
skupit će jednog dana preostale čete da zauvijek odu.
Kako se samo gordo,
kako samosvjesno diže!
Zaista, ovo je najtvrđi, ovo je najljepši
od sviju gradova.
I ne preostaje mi
nego da psujem i mahnito grčim pesti.

Dubravko Horvatić

Zadar - Kapetanova kula

PISAM KU VILE REKOŠE NA GORI

    Sunce mi se diči zrakom,
a misec je svital mrakom,
    danicom se hvali zora,
a pučinom sinja mora,
    kad je tiho kako mliko,
Zadre grade, naša diko!

    Pokojna je liti zemlja,
kad joj oblak rosu pelja,
    na človiku ni zla volja,
kad pšenicom rode polja,
    veselje ga jame niko,
Zadre, grade, naša diko!

    Radosno je primalitje,
gdi mirisa drobno cvitje,
    tač oholo paun sidi,
oko sebe kada  vidi
    perje šaro i razliko,
Zadre grade, naša diko!

   Dobar vojnik prime slavu
i visoko nosi glavu,
    kada dobra konja jaše
i zlaćanu sablju paše
    i oružje svoje britko,
Zadre grade, naša diko!

    Sve svorenje po naravi
ča mu je ljubko tim se slavi,
    a primorje, Zadre, tobom,
zač si slavan ti sam sobom,
    od mudrosti prez dna riko!
Zadre grade, naša diko!

    Maslinice grane gojiš,
a javoru li nastojiš,
    čim se glava tvoja kruni,
da t' se biser ne otruni,
    to nam čudo ni veliko,
Zadre grade, naša diko!

    Ti ne mariš tvrda mraza,
ni srdita ljut obraza,
    poznat hote ki ti prite,
kada lice s licem srite,
    od Rimljanof starih sliko!
Zadre grade, naša diko!
i Atene sva priliko!

Juraj Baraković

Zadar

PRUŽITE DLAN

Pružite djeco dlan,
Evo vam dajem dan!

Sada dignite ruke
Prema suncu!
Stisnite šake!
Vrijedi
Za djevojčice i dječake.
Znate li što imate unutra?
Svoje sutra.
Ne otvarajte šake,
Ne budite nagli
Može sutra da vam
Odmagli.
Jeste li ih dobro stisli?
Što dalje,
Svatko neka misli.

Zvonimir Balog

Zadar - Skulptura ispred Muzeja stakla

SUNCE ŽARKO, MOLIM TE...

Sunce žarko, molim te, daruj mi
Još jedno ljeto, il dva, il sedam,
Ako te je volja, da se uzmognem
Kao ptica spuštati na more:
Pod stoljetnim stablima gledati,
U sjeni, blažen, kao uvijek,
Njezino lice, smješak ljubavi.

Dragutin Tadijanović

Zadar - Pozdrav Suncu

SLOBODA

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
                 Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Danijel Dragojević

Zadar - Aerodrom