srijeda, 31. siječnja 2018.

BALADA O ZAKLANIM OVCAMA

Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.

Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.

Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.

Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.

Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom... Na povratku,
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnom travom, u suncu.

Dragutin Tadijanović

Šibenska zagora

KOZA

Četiri ure je mati hodila,
pedeset miljari koraki je učinila na tašte.

Tako je došla priko brigi i drag
k meni u grad
i donila glas
da je koza krepala.

Doma leži starica baba,
i mala sestra je bona.
Hiža prez žita, prez muke, prez šolda
i krepana koza.

Jopet miljari koraki.
Svaki je korak pun škrbi.
Ma kako se moru tolike duše prihraniti
od plaće jenega diteta u gradu.

Tri dane nis hrane pokusija
tri noći za kozon sam plaka
i dela u ognju
četrnajst ur na dan.

Ma daleki cesar austrijski
i veliki car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča misli jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače za kozon.

Mate Balota 

Šibenska zagora

utorak, 30. siječnja 2018.

ZEMJA

Judi sparenjajte zemju
nek i ona bar malo počine
i odahne
Jer i zemja se umori
i zemji dodije
živjenje
i tarpjenje
I nju žeru žile
i boli grumenje
Vaja je pustit
da malo odahne
pok će bit rodnija
i radosnija


Jure Franičević Pločar

Solin

  

ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

VRIME NIT TRENE NIT PRENE

Vrime nit trene nit prene
ono uvik na mistu stoji
i muči
ma sve živo ča se u njemu obarne
vrime izvarne
sameje
istrepje
i ne haje ča vitri riču
ni ča triski tuču
ni ča goridu i grevi i dnevi
ni ča se škuro drži duro


Jure Franičević Pločar

Splitski Aerodrom - Kaštela


četvrtak, 25. siječnja 2018.

HTIO BIH

Htio bih, da se jednom već smirim,
Da nađem negdje zaklona malo;
Nije mi jošte klonula snaga,
Još bi pregarat srce mi znalo.
Al čemu borba? Ipak još nisam
Ni jedan san bar prosnio mirno,
Svetinje nema, koje mi nije
Blatnom si rukom bližnji moj dirno.
Čemu mi ljubavi prepuna grud?
Čemu mi borba, kad uzalud?!
Bijah još dijete, ljubeć sam gledo
Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu.
Vi ste mi bez srca strgali velo,
Otkrili grubu životnu tajnu.
Žedne sam duše kušati htio
Ljubavi kalež, sreće vedrinu,
Pa ste mi podlo, uslužnom rukom
Kušati dali zlobe gorčinu.
Nad mojim snima je drhto vaš smj'eh,
S vaših me usana otrova grj'eh.
Srcem sam uvijek ostao dijete,
Uvijek ko pauk sitne si niti,
Pleo sam maštom koprenu tanku
Htio sam žića beznađe skriti;
Strgaste nju, okružiste mene
Borbom za kruh bez milosti, gadnom,
I jer sam isko značaj bez sjenke,
Sanjarskom ludom zvaste me jadnom,
A dok za uzorim' kleco sam v'jek,
Vi ste se digli još časniji tek.
Ne, ja ne mogu zlatnom idolu
Žrtvovat sve i duh i poštenje;
Ne, ja ne mogu igrati glumu,
Veseo bit, gdje srce mi stenje.
Koljeno svijat pred tim, što mrzim.
Moja je zato preponosna duša,
Da lažem slaveć svu tu prostotu,
Od koje svaka mi miso se gnjuša,
Man'te me, zalud su riječi vam sve.
Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!

Dragutin Domjanić 

Zagreb - ZOO Maksimir



srijeda, 24. siječnja 2018.

POTOMAK

Potekoh od onog kome bi zemlja mat
i koji zemlji dade riječ svoju za uzvrat,
tu riječ koju pisa u drvo i kamen
kao znak prokletstva, kao gorki znamen,
da bude sva od krvi, da živi i diše
i da sva po zemlji i patnji miriše,
da u sebi nosi i svjetlost i tminu,
i zvjezdanu sjajnost i mračnu dubinu,
da bude riječ gola, da ne bude ništa,
samo tračak svjetla iznad pokopišta.

Nikola Milićević

Solin - Crkva Gospe od Otoka



utorak, 23. siječnja 2018.

PUT U ZLATNE SLAVOLUKE

Žvačući gorkost znojna hljeba,
gazeći staze strmih strana,
ponavljaš sebi svakog dana:
o, izdržati samo treba!

Izdržati - i ništa više,
to je sva mudrost ovog svijeta,
sva nada mirnog sunocokreta,
pod suncem što mu oči siše.

A ti sve stremiš nekom sjaju
gazeći tupo, malaksalo,
i uvijek kažeš: samo malo,
još samo malo, pa smo na kraju.

I tako ideš put visova
kroz gorku maglu svojih nada,
kroz zelen tuđih vinograda
i kroz bespuće svojih snova.

Podižeš svoje prazne ruke,
ideš za suncem kroz doline,
a ono uvijek dalje mine,
odnoseć zlatne slavoluke.

Ideš i ideš, brojeć dane,
i tome broju nikad kraja,
i ti sav crn, bez uzdisaja,
potežeš noge okovane.

No dani teku u svom slijedu
i smrt će doći iznenada,
a ti ćeš reći čak i tada:
još to izdrži - pa u redu.

Nikola Milićević

Klis

  

ponedjeljak, 22. siječnja 2018.

RATNA I.

Jutro
kadšto blista,
ono još nije dan

Kad se zbude,
dan više nije svoj

A uvečer,
baci krik u  mrak,
mrak u vrč, vrč
rastoči prijateljima

dobre vjere,
sve dok im oči ne polude.

Nikica Petrak

Zadar



nedjelja, 21. siječnja 2018.

WAITING LIST

Napisao bih pjesmu, ona neće
mene za svoga, ona sada traži
nekoga tko će nešto puno veće
moći joj dati za sve njene draži
nego ja, jezik otmjeniji hoće
nego je ovaj što joj lomi zube
kao da jede kamen a ne voće
iz vrta gdje se drugi lijepo ljube
francuski, filmski, hoće bolji rating
i tiraž, želi vidjet svijeta,
poći na kružno putovanje, mlada
ona je, ja sam još na istoj waiting
listi, ovakav kakav jesam sada
pisao bih je, ona neće: šteta!

Luko Paljetak

Dubrovnik



subota, 20. siječnja 2018.

NARODNA PJESMA

Sve što je sloboda, sad su samo uze:
noću, u Zagrebu, ostat će samo žudnja
za dnom zemlje, dubokim krajnjim jugom,
za strmim pljuskom zore niz sunovrat planina,
kad se i zadnja zvijezda ruši prema moru;

tamo zauvijek stojim poput odbjeglog hajduka,
ispod kojeg je sve sitno: otoci i pučina do čela,
devet lanaca brda u Balkan, prema sjeveru,
iznad je samo Bog;

a ispod,
od maternice Boke pa do Biokova,
dva orla što kruže povrh Konavala,
vile što još u kolo hrle ponad Dubrovnika,
galije što u svitanje niz modru buru bježe.

Nikica Petrak

Dubrovnik- Tvrđava Lovrijenac

četvrtak, 18. siječnja 2018.

HRVATSKA, FENIX, PTICO LJUBAVI

Stvaratelj Pakla i Raja
našao je Jedinu
koja vodi iz Šume k Suncu.

Veliki igrač
doveo je Sina
koji je Oca osvetio
i materi oprostio.

Potomak Telifasin
priveo je Lutaoca tragom jarčevim
do zlatnog žrtvenika Ljepote
na obali neumrle Helade.

Kad naši predci na obalu mora dođoše
s mačevima, kopljima i bojnim sjekirama
u ruci, pod šljemovima i šubarama, kapama
okićenim krilima ptica i rogovoma volujskim;
na konjima i kolima
mati je podigla sina da vidi obale
nove domaje.
Poglavica Hrvat je uzdigao ruku.
Pradid Sviolad nas doveo dotud
a kral Kluk mačem pokazao put
prama svijetu gdje ćemo biti sretni
i patiti.

Sve što je bilo, to je oprošteno.
Kvas i voda s neba.
Vino teče u usta.
Ulje se cijedi tijelima drvenim.
Mirišu šume u kojima je igrao
ples pastira bog kozonogi.

Iz gradskih žila zemlja se hrani.
Iz ljudskih tijela zemlja se rađa.
Iz zemlje izlaze ljudi puni kao klasovi.
Tijelo se rađa u pravednoj pšenici.
Krv se kupi u vinogradu.
Pravica opstoji nepokvarena u kruhu.

Krist, bog ove zemlje, hodi
po poljima hrvatskim.

To je siromašan mladić
koji je darovao
svoje haljine vojnicima,
svoje tijelo prijateljima,
svoju krv neutješnima,
svoj život bojažljivima,
svoj ponos ženama
koje su ga oplakivale.

Obnavlja se svakog dana u zemlji našoj,
u polju našem kao bog pretvorbe,
u kruhu
i u vinu,
što ga jedu i piju danomice:
skromni seljaci Hercegovine,
vinogradari u Dalmaciji,
ovčari u Lici,
konjari slavonski,
u kruhu i u vinu poštuju učitelja.

U spomen siromašnih mučenika
iz Žitnika, Uskoplja
i Trebarjeva:
prvi, prorok našeg puka i branitelj,
uskrisitelj svjetla naše domovine,
Otac domovine, drugi, svećenik Crvene Hrvatske
i treći novi Matija Gubec.

Hrvatska se sja u Kristu
- od Ahila do Helene -
i u Suncu,
u riječima davnog proroka
u haomi,
ispod brda u ravnici Persepolisovoj,
na polju solinskom i na obali Nina,
za dobru misao,
za zakon istine,
za vlast nad carstvom ljubavi,
za strpljivost i vjeru,
za dobrobit i opstojnost,
za besmrtnost
uime koje se moli puk hrvatski
na koljenima usred podneva,
i muče tele Bika i Djevice.
Ognjeni trag se pokazuje na nebu
poput repatice bezdane nevolje.
Za biće koje pjeva bez umora
u patnji i u otporu
kao ptica koja se
od stoljeća do stoljeća
rađa iz Pepela.

Zlatko Tomičić
Solin - Salona



ponedjeljak, 8. siječnja 2018.

PUTUJE ZIMA

U kristalnu zapregu
putuje Zima,
snjegove sipa po tlima.

Zvoni u zvonca
od krutoga leda,
iz oblaka suncu
izaći ne da.

Bregove bijele
na putu svom diže,
zapuhuje hladom
kamo god stiže.

Iskrave zvijezde
u njenoj su kosi,
po stazama hladnim
svjetlosti nosi.

U kristalnu zapregu
dolazi Zima,
darove svoje
raznosi svima.


Zdenka Jušić-Seunik

Kupres



nedjelja, 7. siječnja 2018.

MOJ BOG U ČETRDEST I TREĆOJ

Moj Bog u četrdeset i trećoj
Jednako vedar i nasmijan
Kao i prije deset ljeta
Uživa u licu zemlje
U igri plavih nebeskih zavjesa
Možda su upravo
Od njegova osmijeha
One blage bore na bijelome svodu

Moj prijatelj vjerni
Vjeruje u čudesnu moć radosti
I raduje se sa mnom
Svako mi jutro na uho šapne
Iz lađe izađi
Na more stani
Suncem se umij
Vjetrom obriši

Haljinu ljubavi moje
Na žalu ćeš naći
Odjeni je
Da ne ozebeš

Moj prijatelj u četrdest i trećoj
Sve više me podsjeća
Na moju majku
Kad sam u njenoj blizini
Kao list na vjetru
Od sreće treperim

Anton Tamarut 

Dubrovnik

  

subota, 6. siječnja 2018.

MOLITVA POKAJNIKA

Ja ne znam svoju molitvu
U zlatne riječi odjenuti,
I ne mogu na mrtav papir
Da prelijem oganj koji plamti
U mom srcu, oduvijek.

Ni žrtvenika nemam, ni tamjana,
A molim Ti se, Moj Gospodine.
I samo Ti si istina.
A šta je moje srce? Šta sam ja?

Satari grijeh u mojem tijelu uvelu;
Nek duša moja čezne za suncem.
Sažeži strasti moje u meni,
A srce nek mi izgara u ljubavi.
Nastani se u meni, Gospodine.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik - Dominikanski samostan

  

petak, 5. siječnja 2018.

TRI KRALJA

Do nas nisu stigli...
Carinici su im zaplijenili
smirnu i zlato.
Tamjan im nisu digli,
jer su ga za smolu zamijenili.
Izvjestitelji su njihovu pratnju
dugo snimali
na pograničnoj postaji.
Kraljevi su zato
ostali na granici,
a ni propusnice nisu imali
da bi do nas stigli.

Rajmund Kupareo




Neum