JUTRO U ZAGREBU

Jutros je Ilica tako čista
jutros se Vlaška čudesno blista
jutros na Trgu dva-tri lista
a sinoć ih je bilo trista.

Jutros se tramvaji ludo žure
kao da im kotače vjetri jure
i autobus stari sav u znoju
zadihan grabi k Mirogoju.


Jutros je Maksimir živahan sav
i katedrala stoji posve prav,
a kraj kolodvora kralj Tomislav
zaogrnuo ogrtač plav...

Ante Mate Ivandić

Zagreb - Kralj Tomislav

MLADOJ HRVATSKOJ

Naš ukus samo rijedak dojam bira
I mrzi sve što sliči frazi i pozi.
Tek izabranom srcu zbori lira
I nije pjesma koju viču mnozi. 

Naš stih je život koji dušu svira.
Što može reći proza, dajmo prozi,
A strofa treba magijom da dira
I budi u nama ono gdje su bozi. 

U vijeku, kada "misli" svaka šuša,
Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo,
Jer cilj je svemu istančana duša. 

Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!

Antun Gustav Matoš 

Rogoznica

***

Hrvatska moja pod nebom plavim
Rane su tvoje još tako svježe
Ljubim te srcem molitvom slavim
Ljubav nas zemljo zauvijek veže

Grlim te zemljo i sve one ljude
Koji su za te živote dali
Prokleto neka svakome bude
Svima što mržnjom na te su stali
I svaku stopu Bog nek ti čuva
Jer u tebi majka i otac snuju
Miluj ih morem pozlati žitom
I oni nek ove molitve čuju

Dajem ti srce i život ću dati
Samo da nitko te više ne rani
Na tvoja vrata tvoj sin će stati
Da te ko preci od svega brani

Željko Krznarić 

Rogoznica

PTIĆI

Kad im u gaju sviju
vijence zvučnih gnijezda,
u njima golići sniju
o malom putu - do zvijezda.

Pa makar kiša lila,
i može snijeg pršati,
kad im porastu krila,
ptići će odlepršati.

Za zvijezdom? Kamo se kreće
njihov čeznutljiv let?
Tek rođeno krilo im ulijeće
u nepoznati svijet.

Tin Ujević

Solin

MOJA BAKA BLAGOSILJA ŽITA

Tiha nedjelja. Sunce. Žita se u polju zelene.
Od kapele procesija ide na Lazine:
Treba žito blagoslovit, Bože pomozi!
Velečasnog boli noga... Mjesto njega moja baka,
U ime božje, vodi i moli. Ja nosim križ okićeni,
U sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.
Čuj moju baku:
                       - Isuse blaga i ponizna srca!
Svi: - Učini srce nače po srcu svojem!
Liza Šumareva svaku riječ kaže
Dva trenutka kasnije od svih.
Moje razmatranje:
                                  Dobro bi bilo da je sada s nama i Toma Blažev. Isus 
                                  bi se njemu smilovao i Toma ne bi morao psovati
                                  kao jučer, kad je u blatu zapao s drvima i tri 
                                  puta opsovao, oslobodi Bože, - Sveti Isusov Križ.
Tada me prekinu moja baka:
                      - Od kuge, glada i vojske!
Svi: - Oslobodi nas, Gospodine!
Moje drugo razmatranje:
                                   Zašto se baka nije molila Bogu da nas oslobodi vojske
                                   prije nego što je tata otišao u rat? Baš su želi žito
                                   na Lazinama kad se čulo: Mora se u rat! I on je 
                                   otišao sa srpom kući da se spremi. Bog i moja baka, oni
                                   se jako vole: On bi sigurno čuo baku, jer se ona njemu 
                                   uvijek moli, i napamet, i iz crnog molitvenika.
Sad ću baš da izbrojim korake,
Koliko treba da načinim s križem
Dok baka prevrne list u molitveniku.


Dragutin Tadijanović

Kaštela

HRVATSKA HRVATOM

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
         Hrvatska Hrvatom!

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
         Hrvatska Hrvatom!

Već smo svega tuđeg siti,
Ne tražimo, što je tuđe,
Al' ne ćemo više biti
Tuđe sredstvo i oruđe;
A da vazda krvarimo
Za probitak tuđim svatom
Već sad gromko uskliknimo:
         Hrvatska Hrvatom!

Ako li se vrazi maše
Da se slavni rod nam smrvi,
Branit ćemo što je naše,
Sve do zadnje kapi krvi!
Već nas neće zastrašiti
Niti patnjom, niti zlatom,
Vijek će nam ideal biti:
         Hrvatska Hrvatom!

Nestat može kruglje zemne,
Sunašce se može maći,
Ali nas će uvijek spremne
Na braniku roda naći;
Dusi će nas pradjedova
Bodrit vjerom obilatom
Kličući nam iz grobova:
         Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić 
 

Zadar - Vojna baza Zemunik

BASNA

Sva se perad skupila na prelo:
Susjed lisac trijebi naciju!
Zaključi se poslati mu smjelo
- Kao uvijek - deputaciju.

Zastupnici ostaviše selo,
Sastaviše delegaciju,
Državniku stigoše na sijelo,
Predaše mu deklaraciju.

Majstor - kao uvijek - družinu
Zakolje i spremi užinu
Sve bez zbora i bez dogovora,

Dok je sabor konstatirao
Da se komšija blamirao
Kršeć jasni smiso ugovora.

Antun Gustav Matoš

Zagreb

RIJEKA I JA SMO U NEPRIJATELJSTVU

Rijeka i ja smo u neprijateljstvu
Ona teče kako teče a ja tako neću teći.
To je bitno. Ono najbitnije.
Ja sam nejestiv. Nisam riba.
I rijeka bi htjela (mogla) da me potopi
zato ja rijeku ne volim
iako joj vidim sva skrivena, jaka značenja
i mi smo sasvim tihi sasvim pravi neprijatelji
jer ona teče kako teče
a ja tako neću teći ja sam samo zato živ
da ne tečem tako kao rijeka.

Milivoj Slaviček

Solin

PREPISIVAČ MORA

I ja sam prepisivač mora i moje ruke
na isti način drhte kao da imam lađu
pod sobom, a ja imam rebra, i ona služe
za plovidbu svejedno, i čekaju me luke
s bananama i s riđim ženama koje ruže
grizu u noći južnog vjetra, i kad me nađu

napokon negdje kao čovjeka koji znade
jedini riječi škrte, nevažne, koje liče
na jezik jedne zemlje zaboravljene (drage
kamenčiće u usnoj šupljini), malo nade
ima da ičeg ću se prisjetit, da ću priče
otvorit, zato sada iziđi ti, iz ljage

ljiljana koji raste u lipnju kao krhka
sušičava princeza, i budi kao bijeli
i neophodni papir prisutna da se može
zapisat svaka kretnja, zapamtit svaka prhka
krivulja, jer moj jezik, pogledaj,  usne dijeli
na gornju i na donju, među njima se množe

sve ove dosadašnje povijesti koje biram
za tebe i za mene nehajno kao kakvu
košulju ili ženu u luci gdje je eto
pristao brod, i stoji

Luko Paljetak

Split

ŽIVOT

Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.
Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,
Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.
Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.
Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?
Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!
Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,
Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!
Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.
Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,
K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.
Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati ću makar jedno, za život sam umr'o barem.

Dragutin Domjanić

Solin - Salona

JA DOMAHUJEM ŽIVOTU

Kćeri moja kroz tebe sam ja domahnuo životu
Ti me poput neke besmrtne ptice iz drevne bajke
Nosiš sve dalje dok se trošim
I ja sam jači što si ti sretnija
Nježnost me uspinje putem kojim su se stvarale zvijezde
Sreća me zagrijava toplinom koja je stvarala ovaj svijet
A tama postoji samo za snove koji se brzo ostvaruju
Gdje ja sanjam tvoj čisti dah gori poput grma božjeg
I upućuje moje srce da se spusti niz vrijeme
Ako za to postoje riječi postojiš ti
I može se govoriti o mom spašenom životu
I ja mogu proći stazom kojom prolaze sretni ljudi
Nema više proteklih dana sav moj život oko tebe kruži
I u beskrajnom obrtanju obnavlja se iz ovog centra

Ja domahujem životu

Dok tebe držim na rukama mojoj snazi je prepušten svijet
I njišući tebe sretan ja mu vraćam bezbrižnost
I mislim ako se zvijezde sudare bit će divan zvuk
I cvijeće će se runiti svemirom u stotinu boja
Kao da bogovi stari idu na krunisanje svečanom stazom
Ne ja nisam čarobnjak već jednostavan radnik
Teško mi je jer su stvari koje pravim istinite
Ali sam sretan jer su za svačiji život stvaren
Jer i oni koji meni ne vjeruju upotrebljavaju ih

I lakše im je često puta od kad sam ih napravio
Može se sanjati ali je bolje raditi a najbolje raditi ono što
sanjaš
Kiša sunce vjetrovi i sve potrebne ptice i kukci
Što donose plodnost poljima nekaon jalove zime
Sve izlazi iz tvojih malih ruku sve u tvojim očima svijetli
Sve tvojom kosicom šumi kao let duhova
I plodovi su se već zametnuli

Ja domahujem životu

Vlado Gotovac

Zadar - Morske orgulje

PRED KIŠU

Čuj žalostivi govor kiše u lišću javora u mraku.
Ti, koji si sve izgubio, koga čekaš pod
prozorom, za kojim nikoga nema? Kisne
šešir zaboravljen u grani. Džbun smilja
tužno mlati vjetar. Ti, koji misliš, da sve znaš,
zar zbilja ne znaš, da vrijeme već odavno
stoji na istom mjestu? Voda šuni.
Vlažnim tabanima kiša ide preko svega,
što je bilo. Za uglom, u noći, samo,
čeka te tvoje djetinjstvo. Možda jedino
pregršt trešanja da ubereš u voćnjaku
tuđem? Ili da se zakitiš ivančicama?
Ostavi ruku na stolu, svu večer kiša pada.
Tko ti je to obećao, da ćeš biti sretan?

Ivo Kozarčanin

Solin - Salona

SVE ONO...

Sve ono što ne volim,
ja Tebi oduzimam.
Vrijeđam te, prezirući one
koji Te vrijeđaju.
Tebe osiromašujem
onim u čemu Te ne vidim.

Učiš me onome što samo Ti možeš:
da Te nalazim tamo odakle sam Te prognala:
lice Tvoje da gledam u vodama prljavim,
radost Tvoju da kušam u jalovoj patnji.

Učiš me onome što samo Ti možeš:
da su isti i nebo i zemlja,
da nisi manji u zlu nego u dobru,
učiš me onome što samo Ti možeš -

a Ti možeš samo kroza me:
kad voleći Tebe, zavolim ono što ne volim,
gledajući Tebe, kad vidim ono što ne vidim
i tako Tebi vraćam što sam sebi oduzela.

Vesna Krmpotić

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija - Križ (autor Kažimir Hraste)

SKRIVENI BIJASMO...

Skriveni bijasmo i sasvim prepušteni
nečem prastarom u izvijanju lišća
nečem tajnom u izbijanju trave
znatiželja ne mogaše dalje od usana
ruke zabavljene samo zabunom

pjevala si kao što pjevaju djevojčice
s glavom na savršeno nevinim  koljenima
dok nas zasipahu nečujna umiranja
kao tužne vrtove neumitni pepeo

Tito Bilopavlović

Kaštela - Biblijski vrt - Crkva Gospe od Stomorije

STABLO ŽIVOTA

Isto nebo nad nama
i ista zemlja slana kamena

Maslina
s glavom u zemlji u mračnoj zemlji
iz koje raste

Čovjek
u svjetlosti u sjaju sunca
u beskraju

Na tvoje grane padaju ptice
na mene težak kamen vremena

Zemlja kamen maslina i čovjek
i ptice ptice ptice

Jure Kaštelan

Kaštela-Biblijski vrt Stomorija- Papina maslina

SONET O TREŠNJAMA

Uz cestu ispružene ruke dječaka drže
pletene košarice s trešnjama koje nude
crvenim svojim srcem, zaustaviti ljude
htijeli bi smiješkom ovih plodova ali, brže

nego ih duša stigne spaziti, ljudi dalje
odjure, samo crven odsjaj u zjeni bljesne
za tren, jer svaka od njih ulomak sunca šalje,
i tek kad kasno već je oči ih budu svjesne.

Zar nisu slični ovi dječaci, draga, meni?
Trešnje od riječi pružam, plodove biljke grke,
kraj puta, neprimjetan i šćućuren u sjeni,

i samo rijetki stanu, između dvije trke,
okuse jednu-dvije, zatim u trku punu
nesvjesno, prevrćući jezikom, negdje pljunu

koštice.

Luko Paljetak 

Kaštela

LIST IZ SVETE KNJIGE

Bibliju ptice znaju i kazuju je svijetu
naivno cvijeće gleda veliku šetnju neba
a uho stare zemlje vlastitu sluša muku
izjutra šume opet pletenicu opletu
sipaju ptice sjeme iz otvorenih ruku
vrtoglavica sunca za međom vlati vreba

U godovima stabla proljeća dobra traju
tiha i slijepa prose da prvi list im kaže
sve što se zbiva gore u prostorima cvata
i svoju toplu krv mu i svoju nemoć daju
to nisu samo grane to mnogo ruku hvata
sućut iz oka sunca i ponovno je traže

Samo je zato mene uzelo granje suho
zato me traži zemlja i traži rijeka svaka
i miluju me zvijeri tijelima svojim grubim
da granju tako budem jedino pravo uho
da zemlji budem tijelo i da joj budem šaka
da za njih mnogo želim i mnogo mnogo ljubim

Pala iz praćke srca u staroj igri snova
utopila se ptica u nebo kao kamen
pjevuše za njom polja glogov grm tamu sluša
cvijet leptira svog ima a leptir ima plamen
ubogom tihom bilju noć pretvaram u slova
ledini ja sam srce i oko, dlan i duša

Bezbrižno grane vise nad vodom iznad vira
u vlastitome srcu sav vijek svoj ševa leti
za otkinutu čašku potopom grana prijeti
nagnuto nebo licem usnulu goru dira:
zaklopio sam oči pa u toj dragoj tmici
zajedno s lišćem slušam evanđelje po ptici

Luko Paljetak

Kaštela - Biblijski vrt - zasijano za ptice

SAD POZNAJEM SVOJ PUT

Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed.
U mom začetku već su bila mrtva tkiva,
širila su se u živomu ustrojstvu,
uskoro će prevladati.
A kad umrem,
ostat će u meni živih predjela,
u meni mrtvom nešto živog tkiva.
I dugo još ono će tinjati,
dok sasvim ne ugine,
dok ne strunem,
dok se prometnem u što sam bio,
od čega jesam,
da od mojeg gnoja bude tmurna zemlja,
klasje ili loza.
Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed:
u mijeni tvari uvijek drugi oblik.

Dubravko Horvatić

Kaštela. Biblijski vrt - Jabuka Kažimira Hraste

I KAD SE NAPOKON SRAZE

I kad se napokon sraze te ljute vojske,
te mržnje što od pamtivijeka spremaju se za kreševo,
za strašni pokolj a ne tek neznatan okršaj,
i kad se izmiješaju koplja i stijegovi,
tutanj kopita i jauk iz lomnih grla,
kad započe se napokon ta odlučna bitka,
vidjet će se kako stojim na najvišoj kuli,
braneći grad što s mukom sam ga dizao,
vidjet će se kako jurišam na razornom troju,
napadajuć bedem što priječi mi put,
i vidjet će se kako s gnjevom gađam
sebe pod gradom,
sa srdžbom kako gađam
sebe na kuli,
i kako od vlastita oružja ginem,
od vlastite ruke u najžešćem boju,
ja pod gradom i ja na gradu,
ne saznavši nikad ishoda bitke,
ne doživjevši nikad njezin kraj.

Dubravko Horvatić

Trogir

NIJEDAN OD MOJIH GRADOVA

Nijedan od mojih gradova nije odolio.
Sazdao sam mnoštvo utvrda ali svako od tih zdanja
sravnili ste sa zemljom,
svakom od tih zdanja srušili ste temelje.
Jednom se spasih bijegom,
drugi put ste me ubili,
kadikad sam molio za milost, razdranih haljina,
a vezav oko sebe kostrijet, morao sam klečati
pred vama.
Tako je to trajalo godinama:
razbijao sam stijene, valjao kamenje,
bilo na plićacima rijeka, bilo na utrinama,
bilo na strmim litima,
dizao sam neprobojne bedeme.
Ali kako bih dozidao kula,
ostajalo mi je tek da izgledam kad će nahrupiti
vaše vojske.
Evo, makar sam već star i kusast,
natiskujte se za mnom,
puštajte za mnom kraguje i psine,
ali moram vam odoljeti, pa ma samo svojom kožom,
pa ma samo svojim zubima.
Odlazim gdje još nije stupila vaša noga:
od divljih žita mijestit ću svoju pogaču.

Dubravko Horvatić

Solin - Gradina

OVO JE NAJTVRĐI OD SVIJU GRADOVA

Ovo je najtvrđi od sviju gradova.
Takvih bedeme, da ih nikakva sulica ne može probiti.
I ma koliko napadači bili srčani,
sustat će pod kišom krhotina svog vlastitog oružja,
koje se visoko na kulama lama.
I ma koliko se nadali,
skupit će jednog dana preostale čete da zauvijek odu.
Kako se samo gordo,
kako samosvjesno diže!
Zaista, ovo je najtvrđi, ovo je najljepši
od sviju gradova.
I ne preostaje mi
nego da psujem i mahnito grčim pesti.

Dubravko Horvatić

Zadar - Kapetanova kula

S KOLJENA NA KOLJENO

S koljena na koljeno opsjedamo ovaj grad,
jurišamo na iste bedeme
kunemo iste kule,
s koljena na koljeno navaljujemo vatre
potkapamo lagume, veremo se ovim tvrdinama,
s koljena na koljeno lomimo koplja i teške sprave
o zidove.
Bilo ih je, kažu stare pjesme, koje su već vidjeli na kulama,
no survaše se nazad dolje,
pred noge ratnika, kao gromom ošinuti.
Tisuću već godina grad je neosvojiv,
zidine stoje mada ih nitko ne brani.
Sad jurišamo mi još zeleni,
namriješe nam u amanet da na glavnoj kuli razvijemo stijeg,
jurišamo zakrvavljenih očiju,
oklopi su nam već hrđavi od znoja,
jurišamo i za žege i za mraza,
a zidine stoje silne i stamene,
zidine stoje kao i pred tisuću godina.
Udaramo, a svatko od nas u srcu huli:
ima li iza zidina uopće grad?

Dubravko Horvatić

Solin - Salona

ISPADANJE IZ POVIJESTI

Wer jetzt, irgendwo in der Welt...

Sve što se sad u svijetu zbiva
– bez mene biva,

i onaj, tko sad nekud krene,
lako mu: ide bez mene.

Cijeli mu svemir kao kod kuće:
sebe za sobom još ne vuče.

Na neki novi put će stati,
tko će ga znati.

Vid mu sve širi, kroz zavjese dimne
vjetar mu prši,

a ja, bez zloće, sad sin sljepoće,
ne vidim, slijep sam, lijep sam, hoće
samo još drevni slijepac,
samo još Goethe,
samo još dijete,
svijetu
pjevati himne.

Nikica Petrak 

Split

  

MOJA MATI

Moja mati je bila velika sirota,
tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala.
Sva svoja lita otkidala je od svoga života,
i malo po malo sve je drugim razdavala.

Od vrha do dna su njoj dani bili puni rabote,
noći je živila u strahu i škrbi za druge.
Svako je brime nosila sama od svoje dobrote,
prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge.

Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli,
ona je prasce hranila, drugi su jili pršute.
Sve ča je s mukon prikupila, drugi su lako digli:
od mrsa, vina i smokav, od sira i skute.

I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja,
daleko je ona od mene, sama prez ninega svoga.
Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja,
i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga.

Mate Balota ( Mijo Mirković)
 

Baška Voda - Fontana Izvor

FJERA

Gušti su bili điravat

Po Rivi gori, doli,

na fjeru Svetoga Duje

i nosit koji balun,

oli fišćot, ol' puvat u trunbetu…

kornet, kamiš, kutlaču,

Riva puna ka šipak.

Nać će se srićnik

Ol Bračanin, ol Vlaj,

ol Splićanin –

ča će izvuć tonbulu

i bit će sritan

baranko na dan

Svetega Duje…

pa će mu se parit

da zvona ča zvonidu

ne zvonidu zaraj Svetega Duje,

ven njemu veseje

            i čast činidu…

Ante Parčina 

Split

EPIGRAM SVETOM DUJMU

Prvače ilirske zemlje, kog kruna svetačka resi,

      smjerno kog štuje sveđ mora dalmatinskog val,

Dika Splita si Ti, pod čijom zaštitom svetom

     Tvoj u sigurnosti grad ugodan provodi vijek.

Svetom pepelu puk pred oltarom duboko se klanja,

     Ištuć dobočinstva dar: primiv ga, pjeva u glas.

Svjedok je čudesan Izvor i blaga s nebesa Ti ruka,

     Kojom od grada si svog mnogi odvratio bič.

Biskupe dragi, s visina obazri na harnu se pjesmu

     Pobožna muza što sad pjeva je s auzonskog tla,

Gdje kao pobjednik blistaš u vječitoj svjetlosti sretan

     I gdje ko čuvar si znan budno nad stadom što bdi.

Tartarske spilje kad zvijer, da proguta me, ričući dođe,

     Ovcu, što Tvoja jest, prihvati, Pastiru, Ti.

 

 Tebi na današnji dan se, o Dujme, rastvorio Olimp;

              Danas i pjesnik Ti plod srca posvećuje svog.

 Ivan Dražić

 splitski kanonik, hrvatski pjesnik i prevoditelj

 

Split - katedrala Sv Duje

LJUBAV JE U TEBI NEPOTKUPIVA

Gledao sam te kako se odmah iza vrata
rasplineš. Tek u ovoj sobi ti si ona
koju oboje ljubimo. Malo nespokojna
zbog tolikih čestih promjena i stoga uvijek
tako jednostavna, kao nebo u svitanje.

Ali nebo koje se žari. Sanjiva od plamena
koji u tebi spaljuje sve što nije ljubav.
Ideš putovima koji bi se unaprijed mogli
izračunati. Ti neproračunata! S osmjehom
žuriš prema skoroj propasti.

Kao da znaš da je vrijeme ljubavi
jedino prekratko. Ni mene ne čuješ
kada u kutu sobe jaučem zbog nemoći
da prevarimo vrijeme. Jest, ljubav je
u tebi nepotkupljiva. I ti samo nju poznaš.


Slavko Mihalić

Makarska

POVRATAK

Ti i ne slutiš

moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina

znaj:

ne koraca mjesečina oko tvoje kuće

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne

staneš

preplašena krikom čudne tice

znaj:

to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče

s onu stranu mrke mirne vode

znaj:

ja koracam uspravan i svečan

kao pored tebe

Antun Branko Šimić

Makarska

NJEZIN SAN

Ona je htjela u noć tihu, snenu,
Sa šljunka, što sav blista od bjeline,
Da odrežem dvije plahte mjesečine
Pa da ih stavim na postelju njenu.

I ona htjede, od sunčane trave,
Sa koje sjaj se nije nikad sruno,
Da pravim jastuk mekši nego runo;
Pa da ga metnem ispod njene glave.

Sad spava. Sanja. - A ja dugo stojim
Uza nju. Bdijem. Znam, čega se bojim.

Oda sna toga kad se ona prene,
Prepoznat nikog neće. - Pa ni mene.

Vladimir Nazor

Makarska - pogled na Brač

BUDUĆI PJESNIK

Miruju krošnje pinija, vjetar
Ne šumori, a sunce se naginje
K zapadu. U parku, na stazama, djeca
U igri viču. Ima li med njima, možda,
Budući koji pjesnik? Jednog će predvečerja
Doći za kameni stol, i pisati pjesme.
Kao ja sada.

Dragutin Tadijanović

Makarska

NEBO

Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:

Pogledaj, u dnu neba slatko pase
Stado ovaca u bijelom runima.
Gdje im je pastir?

Rumeno cvijeće cvate
U mirisu
Do neba.

U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.

Dragutin Tadijanović

Makarska

MJESTO U ŽIVOTU

Kakvo je to mjesto i gdje to boravimo u životu?

Naravno, to je mjesto neuvjerljive sigurnosti, ali upravo

stoga tu odlučujemo i s neke uzvisine gledamo zapuštena groblja

mladost koja miješa strah i mržnju, osvetu i neprirodnost

naš je

stolac i stol pretrpan papirima

tu je i nekoliko različitih olovaka

koje sve slabije pišu

ne mogu izdržati pjesmu

do kraja

Nekako smo se našli u poslu

a poslodavac

sve više očekuje od nas i naše slabe opreme

No, kad nas nema, odmah poslije popodnevne utihe

ovdje su neki potpuno drugi ljudi

sjede sigurni i mrki na našim mjestima

troše silne kave i skupa pića

odlučuju o nekim važnim stvarima

razbacuju papire

kao da nas nema na svijetu

kao da nas nikada nije ni bilo

i zaista

ako bolje pogledamo

ta gdje smo mi u to vrijeme

u pretprapnom restoranu u dežmanovoj

Branimir Bošnjak

Makarska