Bibliju ptice znaju i kazuju je svijetu
naivno cvijeće gleda veliku šetnju neba
a uho stare zemlje vlastitu sluša muku
izjutra šume opet pletenicu opletu
sipaju ptice sjeme iz otvorenih ruku
vrtoglavica sunca za međom vlati vreba
U godovima stabla proljeća dobra traju
tiha i slijepa prose da prvi list im kaže
sve što se zbiva gore u prostorima cvata
i svoju toplu krv mu i svoju nemoć daju
to nisu samo grane to mnogo ruku hvata
sućut iz oka sunca i ponovno je traže
Samo je zato mene uzelo granje suho
zato me traži zemlja i traži rijeka svaka
i miluju me zvijeri tijelima svojim grubim
da granju tako budem jedino pravo uho
da zemlji budem tijelo i da joj budem šaka
da za njih mnogo želim i mnogo mnogo ljubim
Pala iz praćke srca u staroj igri snova
utopila se ptica u nebo kao kamen
pjevuše za njom polja glogov grm tamu sluša
cvijet leptira svog ima a leptir ima plamen
ubogom tihom bilju noć pretvaram u slova
ledini ja sam srce i oko, dlan i duša
Bezbrižno grane vise nad vodom iznad vira
u vlastitome srcu sav vijek svoj ševa leti
za otkinutu čašku potopom grana prijeti
nagnuto nebo licem usnulu goru dira:
zaklopio sam oči pa u toj dragoj tmici
zajedno s lišćem slušam evanđelje po ptici
Luko Paljetak
 |
Kaštela - Biblijski vrt - zasijano za ptice |
LIST IZ SVETE KNJIGE - evo čini
mi se da bi ova pjesma Luke Paljetka mogla dobro pristajati uz moju
fotografiju iz KAŠTELA, iz Biblijskog vrta, gdje vidimo natpis
"Ostavljeno pticama"...a moga bi čak imati vezu i sa današnjom proslavom
Pedesetnice, kada molimo: "Pošalji Duha svojega Gospodine, i obnovi
lice zemlje!", jer i pjesma i slika o tome govore...