ponedjeljak, 27. veljače 2017.

MASKE

U povorci su. Zaglavljeni. Ukliješteni.
Nemojmo ih dodirnuti.
Koža im je slojevita.
Na površini ne boli.

Razbijmo lance. Raspršimo boje, neće teći krv.

Steže. Rasteže se . Gmiže.
Jedno tijelo. Bezglavo. Bezbroj ticala.
Od kose.

Uđimo. Makar parazitski.
Kroz sve oči koje ne možemo izbrojiti:
jer nema slike.
Potkožno.
Krvotočno.
Ne dopustimo krug.
Da tijelo bude klupko.
Nas će razmrskati.

Pritajimo se.
U sedamsto sedamdeset i sedmom zaokretu karnevala.

Nemojmo ih odmah zaustaviti.
Ustostručit će lice.
Sudarat će se u svim kostima.
U zglobovima će se prepoloviti.

Najzad, mora da postoji mjesto gdje su goli,
gdje boli -
gdje nema grimase.

Stanislava Adamić

Venezia

 MASKE - evo jedna vrlo prikladna pjesma Stanislave Adamić, ne samo za vrijeme maškara, nego uopće u životu ... uz moju fotku Venecijanskih maski....

subota, 25. veljače 2017.

MASKA

Nije na prodaju ova maska. Ne prodaje se.
Ova se maska ne prodaje. Nipošto.
Ni za glavu
ni za što.
Ona je za reklamu.
Izvorna je.
Jednoga dana skupo će biti prodana.
Nečemu služila je: -- Čemu?
Prava maska.

Jure Kaštelan
Macola


MASKA - evo mislim da je prilika za ovu pjesmu Jure Kaštelana...a moja fotka je sa odmorišta koje je većini poznato koji se šetaju na relaciji Split -Zagreb...



petak, 24. veljače 2017.

DVOJE

Stavi ruku na moja usta,
na njima već je tvoja ruka.
Nasloni obraz na moj obraz.
Naslonit ćes ga
na svoje lice.
Na mome ramenu
budeš li me ljubila
već su tvoje usne.
Ako si moja
već si bila moja.
Poljubi me.
Već si me poljubila.
Zatvori oči,vidjet ćeš
kako ih zatvaram
kako se zatvaraju.
Ispod sive krošnje usnula
naći ćeš sebe kako spavaš.

Zvonimir Golob
Solin


DVOJE - a evo ovdje imam još jedan lijepi ljubavni par na mojoj fotki iz SOLINA, pa onda eto opet Zvonimir Golob sa ljubavnim stihovima....

četvrtak, 23. veljače 2017.

POGLEDAJ PATKE DRAGA

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno.
Šta ćeš sada bez mene tako sama?
Svi idu u dvoje, ali ti i ja,
svako svojim putem.
Pogledaj patke, draga, nekamo lete.

Svugdje parovi, svugdje on i ona
i ptice kao i ljudi drže se za ruke,
samo ti i ja stojimo bez riječi
kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava.

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno,
šta ću sada bez tebe u toj šumi?
Svi nekamo žure, ali ti i ja,
na koju ćemo stranu?
Teška si odviše, ne mogu da te nosim.

Nisam te volio, sada mogu reći.
Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio?
sada ti i ja stojimo bez riječi
kao stablo i sjena koja mu više ne pripada.

Zvonimir Golob

Plitvice

 POGLEDAJ PATKE DRAGA -  opet Zvonimir Golob, i opet  njegova specifična ljubavna tužaljka...sada uz moju fotku sa PLITVICA....gdje sam naučila razlikovati muške od ženskih pataka...evo patak ide naprijed, a patka ga slijedi....

srijeda, 22. veljače 2017.

ZAMAGLJENO STAKLO

Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeći s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet će progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj
ja sam i prosjak
koji okreće tebi
svoje gladne oči.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam riječi
koje jedna duša
govori drugoj.

Zvonimir Golob 

Makarska
ZAMAGLJENO STAKLO - evo jedna lijepa ljubavna pjesma Zvonimira Goloba uz moju fotku iz MAKARSKE..."Ptica koju još pamtim/ponovo maše krilima/silazeći s davnog neba,/nekadašnje zvijezde/opet će progristi/tamnu ponjavu neba..."

ponedjeljak, 20. veljače 2017.

KAO DA SI MI DOTAKLA USNE

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
Sjedi za tvojim stolom, kao da je još ovdje,
još uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj čaši njegove usne,
njegova ruka dobacuje ključ koji si izgubila,
stoji između tebe i zida na koji se naslanjaš,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tišinom,
i svako tvoje zrcalo čuva još uvijek
njegovo usnulo lice.

Ako ugasiš svjetlo plamen se neće ugasiti,
pod tvojom rijekom teče njegovo korito,
njegove se potočnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju češalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljaš da ga nema,
u teretu koji nosiš njegovo je čelo uz tvoje,
u zraku koji dišeš nešto nedostaje,
i ako poletiš znat' ćes da te visoko podiže
njegova ruka...

Još uvijek zajedno sa tobom
izmišlja tvoju zastavu boje lišća,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva što zima obećava,
još uvijek tvome licu dodaje nježnost
koju posvuda nalazi, ako ti želiš,
još uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kiše nedjeljom,
i tamo ćes naći što je nepažnjom izgubio.

Ljubeći te,
nećeš znati da li odlazi,
ili tek stiže,
i što za tebe ima, a nije već tvoje...

Gdje su ti bile suze sada su njegove oči,
ti si djevojčica, on dječak u kaputu
kome nedostaje dugme i otišao je nekamo
da ga pričvrsti novim čavlima,
i dok razmišlja koliko je dugo živio
sjeća se tvojih snova,
ali ti, okom već usnulim,
pokrivaš nešto pepela ispod postelje.

Budiš ga kao što svijeća budi leptira plamenom,
njegova lutka nije više na tvom jastuku,
čuješ je kako plače pred vratima druge crkve,
ne osvrćeš se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznaješ znakove koji ga vode,
stavljaš zlatnik na oči mrtvome
kao da je već umro, i maramom vežeš bradu i tjeme,
zatvarajući mu usta.

Ako mu oduzmeš ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljat će ga korijenje,
i njegovo korijenje... i njegovo korijenje...

Ovdje je, uzalud poričeš, njegova je košulja
na istom užetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i početak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
možda obilazi zemlju i stići će sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i miriše još uvijek u tvojim njedrima.

U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih očiju ako se sjetiš,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si još uvijek,
a ne znaš, brojeći šutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i među praznim knjigama
prolazi njegov mačak ne govoreći ništa.

Što će ti drugi, ako je on već taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drži u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sačuva
za igru u kojoj će dobiti oboje.
Uzalud okrećeš glavu prema tržnici, plamen ostaje...

Uzalud skidaš prozore ponavljajući
da je grad srušen, a tvrđava podignuta
i da pod sidrom plače jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvečerje,
jezero ih pamti i čuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji jos uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu riječi, ti ih poznaješ.
Tamo ga traži...

Živio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina leži između trnja, dovoljno je,
još vjeruje da si ruža, i zato jesi,
i zato nisi ono što ruža ne može biti.

Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u načinu na koji ih izgovaraš,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veže ga sa tvojim životom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naći će sebe sama kako ga zamišljen pozdravlja.

Jednaki služe jednake, onim što imaju,
osuđujući da umre ono što ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja će već imati mrtvi kad odu.

Ali on je ovdje, pogledaj, potraži ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brašna, a noću slijepo sunce,
još uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imaš,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slušaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu pokloniš svjetlost,
a cvijetu daruješ boju i miris.
Otvori oči, probudi se, usni ponovo,
i vidjet ćeš kako silazi,
vidjet ćeš kako se uspinje
...zajedno sa tobom...


Zvonimir Golob

Odmorište Krka -Skradin


KAO DA SI MI DOTAKLA USNE - evo opet Zvonimir Golob sa svojim specifičnim stihom...uz moju fotku sa odmorišta KRKA....

petak, 17. veljače 2017.

&

Tko zna pitati znat će odgovarati
Tko zna pjevati znat će živjeti
Tko zna ljubiti znat će raditi
Tko zna sanjati znat će rađati
Ruku pružaju samo patnici
Do kraja pomažu samo samotnici
Ali postoji opasnost za svakoga
Da mu nitko ne uzvrati pogled
Da nikada životom ne zamijeni pjesmu
Da nikada djetetom ne zamijeni snove
Da mu srce zastane u času ljubavi
Da sve izgubi još prije smrti
Postoji opasnost za svakoga
Da na njegova vrata izađe ubojica
Da na njegovu pjesmu ponesu mrtvaca
Postoje mnoge opasnosti za svakoga
Tko srcem istražuje dobrote svijet
Tko se divi djeci i putnicima
Jer jedni se igraju što drugi rade
Pred istim morem gdje su zamijenili
jeku
Kao što ti zamijenjuješ svoju pjesmu


Vlado Gotovac

Makarska - Sv Petar


& - danas se preselio na drugi svijet najpoznatiji hrvatski disident Marko Veselica, zato evo jedna pjesma njegovog prijatelja "proljećara" Vlade Gotovca, koji će ga možda na nekom sličnom prizoru kao sa moje fotke iz MAKARSKE, sačekati pred vratima Sv Petra....

srijeda, 15. veljače 2017.

BAŠ MI NEDOSTAJEŠ

Ako ti kažem da mi nedostaješ
Možda ćeš biti ponosna na sebe
Jer eto jednoj budali nedostaješ
Jednoj budali koji se uvijek pred sobom hvali
Kako je po tvom srcu šetao
I sve neke lijepe oblake sretao
I znat ćeš jednom kad sve to prestaje
Kako je to kad ti netko nedostaje
Baš onako nedostaje
Da te sve zaboli
I tako ti meni putovati kroz vene ne prestaješ
Tako ti meni samim pod nebom
Ono baš mi nedostaješ


Željko Krznarić 
Split
BAŠ MI NEDOSTAJEŠ - evo nastavak s ljubavnim pjesmama Željka Krznarića, sada uz moju fotku iz SPLITA....

utorak, 14. veljače 2017.

AKVARELKO MOJA


Sasvim si me fino zamislila
Kao bolesno jutro
Naslonjeno na zatvorene oči
Kao izlog neke prodavaone kraj koje ćeš proći
U nedogled a u najmanju ruku do mosta
Ti si zaista neko nadareno dijete
S pojačanim nagonima slutnje
Ko tebe u mirisnoj glavi
I bijeloj kragni
Ako uopće nešto i znaš o ljubavi
Ne postoji happy end
I volim te istinski i vodeno
Akvarelko moja
Moja filozofijo mudra
Ka ćeš već jednom
Malo dublje posegnuti u život
Da popraviš prosjek
Generaciji svoji zaljubljenih ljubavorezaca



Željko Krznarić



Makarska


AKVARELKO MOJA - a evo kad je već Dan zaljubljenih, još jedna ljubavna, ovaj put Željko Krznarić uz moju fotku iz MAKARSKE....

CRTEŽ


Ovdje bih nacrtao stablo
ovdje kolibu
ali me suviše obuzima pučina.
U oko mi stavlja bijelo jedro.
Moram slušati šum valova.
A ovdje bih s tobom
nacrtan
dugo u noć svemira
sanjao u tišini.
Ali sve vode uvijek idu
samo jednom središtu.
Sve zrake sunčeve.
I svi povici ribara koji se
svijaju u očaju.
Ovdje bi lepršala tvoja haljina
a ovdje
u sjeni razgranata stabla
blistao se krčag s vinom.
I samo to besmisleno bijelo jedro
koje sobom donosi vjetar
i svjetlo jedinoga preostalog dana.


Slavko Mihalić

Makarska


CRTEŽ - evo danas jedna lijepa ljubavna pjesma Slavka Mihalića uz moju fotku iz MAKARSKE....

ponedjeljak, 13. veljače 2017.

POSTOJIŠ, DAKLE JESAM

Postojim, dakle jesi u jednom kutu mene,
izgubljena i sama na rubu neke šume
ko ruka pružena u bilo uspomene
koje kuca i pjeva i tiho se vraća u me.

Postojiš, dakle jesam na rubu neke tame,
u ptici, vodi, pijesku, u raju gole djece,
u vatri što se gasi, u srcu vatre same,
u smrti neke ruže koja se ruši u me

I oboje smo ovdje, jedno u drugome snovi
kao jedino more, i kao galebovi.


Zvonimir Golob


Makarska


POSTOJIŠ, DAKLE JESAM - a evo i lijepa ljubavna pjesma Zvonimira Goloba uz moju fotku iz MAKARSKE

nedjelja, 12. veljače 2017.

SJENA KRIŽA

Onaj koji će zatvoriti vrata odlazeći.
Ona koja je prostor zatvoren vratima.
Onaj koji više ne govori.
Ona koja to ne primjećuje.
Onaj koji se ne sjeća da je zaboravio.
Ona koja zaboravlja da mu to kaže.
Onaj koji će odbaciti
koljena, šaku i prste
i naviku da ih ima.
Ona koja će skupiti sve to da bi ponovo
sastavila sjenu križa.
Onaj koji umjesto kamena kleše vlastito srce.
Ona koja je nož, čekić i dlijeto.
Onaj koji će zajedno s košuljom
skinuti dio ramena, zglobove, slijepe oči.
Ona koja je postelja neke druge sobe.
Onaj kome studen zatvara usta.
Ona koja će zbuniti lastavice pokazajući sjever
kao da je jug.


Zvonimir Golob

Makarska - predvorje Malakološkog muzeja

 SJENA KRIŽA - evo opet Zvonimir Golob...sa sjenom križa...i mojom fotkom iz MAKARSKE...u pjesmi možda naslućujem emocije koje se mogu vezati uz molitvu za bolesne i jučerašnji Svjetski dan bolesnika i blagdan Gospe Lurdske....

petak, 10. veljače 2017.

OBIČNE STVARI

Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.

Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvaš nešto
nalik toplini.

Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šećer od soli, i smijem se kad ne treba.
Čudnovato je kako čovjek može biti bespomoćan,
ako je ostavljen.

Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.

Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.

To su obične stvari, ali one,
te obične stvari,
ja živim s njima svakoga dana
i one me nalaze.

Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da šutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš.

To će proći, znam. Uvijek prolazi!
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje više šećer od soli.

Zvonimir Golob

Split



OBIČNE STVARI - evo da se ipak vratim običnim stvarima i ljubavnoj poeziji Zvonimira Goloba...a evo i jedna moja obična fotka iz SPLITA...

Umro: 1997.

četvrtak, 9. veljače 2017.

ZRCALO

Možda upravo sada
na drugom kraju zemlje
žena jednaka tebi
dolazi u suret muškarcu
koji se ne razlikuje
od mene,
možda je njihova ljubav
kao i naša ljubav,
možda i oni vjeruju
da su sami na svijetu
i da smo nas dvoje
izrasli iz njihova očaja.
Možda i oni sanjaju nas,
ali ja ipak o tebi razmišljam
kao da si stvarna,
kao da zaista postojiš
i boli me
za tebe koja si ovdje
i za tebe
koja na drugom kraju zemlje
dolaziš u susret onome
koji se od mene
više ne razlikuje...


Zvonimir Golob


Makarska
ZRCALO  - vrijeme je za ljubavnu poeziju...zapravo uvijek...a posebno sada u veljači...kad nam već najavljuju Valentinovo....pa evo jedna lijepa ljubavna pjesma Zvonimira Goloba, sa "zrcalom" s moje fotke iz MAKARSKE....(ovo nije reklama, jer ovaj popust nije aktualan)

srijeda, 8. veljače 2017.

ČOVJEK JE PAO

Trčimo
s molbom u ruci
sa žalbom u stisnutoj šaci
Guramo
jedni druge pretječemo
Netko za jelo
Netko za opijelo
Čelo o čelo
Glava o kamen
Rukav o pljuvačku.

Promiče pogreb
Hrpa pijanaca buči
Rijeka vozila huči
Gdje su oči!
Gdje usta - zlatoutsa

Jedno se dijete zaletjelo
zaplelo o nečije štake

Čovjek je pao
Sa čuđenjem pogledao
I zaplakao.

Stanislava Adamić
Split
ČOVJEK JE PAO - ova pjesma Stanislave Adamić isto tako prilično vjerno pokazuje našu svakodnevicu...a ovu moju fotku iz SPLITA dodala sam više zbog ovog plakata na HNK nego samog prizora na ulici....

ponedjeljak, 6. veljače 2017.

STARCI

Svaki dan
u isto doba
istu klupu miluju
isti govor raspleću
umor
i opsjenu
Od sjećanja rastu
do uzrasta djece
I čude se
kao da čuda nema
Sjena im je
mreža zvijezde.

Da danu
breme nosi
stazama
u kosi.

Stanislava Adamić

Split


STARCI - evo još jedna pjesma Stanislave Adamić, iz nečije svakodnevice, ovaj put uz moju, barem malo ljepšu...barem sunčanu fotku iz SPLITA...

nedjelja, 5. veljače 2017.

ČOVJEK ŽENA DJEČAK I PAS

Ovdje iznad stropa
žive nepoznati
čovjek
žena
dječak
i pas
Dječaka po psu znam
Ženu po rublju koje vješa
dodirujući moje prozore
Čovjek je mislim pijanica
Hoda kao na štakama
i hrapav mu je glas.

Jedan kat više:
čovjek žena dječak i pas
I kuća ima više stanara
Oni se vide i ne vide
pozdravljaju ili šute
Pseto se na sva imena odazivlje
Voli da ga se pomiluje

U kući
samo kat više:
čovjek žena dječak i pas
Samo pas ima ime.

Stanislava Adamić

Split

 ČOVJEK ŽENA DJEČAK I PAS - uz jedan sivi zimski dan vrlo se lako može uklopiti ova "siva" pjesma Stanislave Adamić i uz moju sivu fotku iz SPLITA...."u kući, samo kat više: čovjek žena dječak i pas/samo pas ima ime..."

srijeda, 1. veljače 2017.

ONAKO, U PROLAZU

Onako, u prolazu
ne sagledavamo
jedni druge.
I dodir je ponekad
vučja čeljust -
Usput uhvaćeni glas:
pasje režanje.
Ojađeni
ogađeni
htjeli bismo
da koža bude oklop,
usta bedem.

Priželjkujemo slučajnu česmu
makar na kraju.
Jednu granu
nad kamen nadvijenu.
Barem nagovještaj cvijeta,
dodir mahovine.

Ili samo tišinu.

Stanislava Adamić
Split

 ONAKO, U PROLAZU - evo jedna svakodnevna sličica kroz pjesmu Stanislave Adamić i kroz moju fotku iz SPLITA...onako, u prolazu....