petak, 14. srpnja 2017.

MI NISMO BOGATI PUTNICI

                    I.
Mi nismo bogati putnici,
koji pokupe komade neba
i vijadukte dalekih brda,
koji pronose
tržnice
i parkove velegrada,
reklame i palače,
i groblja,
i šarene boje ulica.
Mi nismo oni stari vračevi,
koji, tumačeći svoje sne,
poniru
u čovjekovu sudbinu
krutim rukama.
Mi nismo krotitelji zvijeri,
ni sadioci šuma,
ni uzgojitelji riba,
pred kojima životinje
poginju svoje glave
i stabla svijaju
svoja žilava tijela,
pred kojima uzmiču obale
i povlače se vode
u svoja umorna
korita.
Mi nismo ni djeca,
koja orobe pejsaže
i utapaju ih u rijeke
što otječu
i u oblake.

                    II.
Mi smo siromašni prolaznici
s polomljenim teškim nogama,
s uzdignutim očima
i opijenom
sudbinom.
Mi smo nevješti i naivni
pješaci,
koji nastoje,
da se naviknu
na pijesak
i na zaprta
vrata konaka.
Mi nosimo u sebi:
zvona,
koja svojim podmuklim pjevom
navješćuju
dolazak nepoznatih i uzetih
zvijezda;
vatre koje se pale
u zidovima ulica;
lica sa svojim skrivenim tajnama;
istinite i sačuvane
boje
oblaka, krovova, žena;
mi nosimo u sebi
napaćene kiše.
I radujemo se smirenosti zemlje
kad se usporedimo
s njezinim bolesnim šumama.

Josip Pupačić

Zagreb