Uvijek mi se činilo da je u Trogiru
sve nekako gušće, napučenije
Tu se i pogled zgušnjava
kao da lebdi u pari od bezbroj taloga
Tu i vrijeme, ma koliko mislili da je veliko,
zauzima manje mjesta
Stare su građevine tu osuđene
da ih se gleda čišće i jasnije
Tu je zacijelo i more starije
i, ćutim, kosiri iznad katedrale
Neću puno zagrabiti u prah ako kažem
da smo tu zapravo već odavno svi stariji
Ipak, od svega tu je najgušća ljepota
drži nas u lakom uzbuđenju
navaljuje nam na obraze napetost
draži nas svijetlim prizorima
potpisuje tajnu kojoj ne znamo ime
ali nepovratno
svi smo od nje sazdani
Jakša Fiamengo
 |
| Trogir |
