nedjelja, 16. lipnja 2024.

U SLAPU ZELENE MJESEĆINE

U slapu zelene mjesečine
Ti voliš cvijeće
Ti voliš nebo
Marijo
Moja se duša naginje prema tebi
Ja volim cvijeće
Ja volim nebo
Marijo
Prema tebi moja se duša naginje
Volim te
Zašto sam tužan
Marijo
Nebo je cvijećem osuto
Nebo je puno anđela
Ima li za nas tiho mjestance
Osuto cvijećem
Marijo


Dragutin Tadijanović



Split

petak, 14. lipnja 2024.

STARI UČO

Silna žega. Stvora nema
Ni u polju ni u selu;
Sve se ugnu suncu vrelu;
Da u sjeni negdje dr’jema…
Samo ondje, gle, u školi
Star se učo nešto ljuti:
Bit će, da ga duša boli,
Što mu žega djecu smuti,
I on viče… i on lupa
Štapićem po svome stolu…
Neki skaču preko klupa –
Sad će da prevrnu školu.

Ali ne će. Djeca vole
Kadgod šum od mira tija –
Danas zadnji dan je škole,
Tek što zvono ne odbija!
A učo se k tomu sjeti:
Kako žurno vr’jeme leti…
Danas da i sam dosluži –
Čemu da se ljuti, tuži!
I ko sunce kada pline
Po dubokih preko brazda,
Misô mu na licu sine:
Od sutra sam tek svoj gazda!…
I koštanim pljesne dlanim,
Da je drven strop zajeco –
Ajte – reče – da vam, djeco,
O prošastim pričam danim!

I presta se rogoborit,
Djeca sjede kao kipi;
A učo je stao zborit,
Kô da blaga kiša sipi:

Četrdeset dugih ljeta
Danas, djeco, baš doslužih –
Na života mog’ će ruži
Prvo gondže sad da cvjeta…
Tim ne kanim dašto r’jeti,
Da su đaci trh mi bili;
Od mnogih su pače milih
Tri mi uv’jek na pameti.

Prvi svome tih na mjestu
V’jek je nešto smišljo, crto;
U drugova igru često
Nije uprav nikad srto.
Iškolan se posl’je dao
Na pothvate svake ruke…
Imo borbe, truda, muke –
Al mu posô divno cvao.

I gavanom on je posto
Bogatijem među ljudim –
Ja sam ubog učo osto,
Da se njeg’vom blagu čudim…
Drugi bio srebro živo,
Bez tučnje mu dan ne prođe;
O bitkam je trajno snivo
Poput kakvog vojskovođe.
I o’šo je u vojnike,
Po ratištim svim se bio:
Sred topova strašne rike
Lovor mu se v’jenac vio.
Ðeneralom on je posto,
Ponajvećim medju živim –
Ja sam priprost učo osto,
Da se njeg’voj slavi divim…

Treći bio sela dika
I po srcu i po duhu,
Igro tek se svećenika
I o misnom snivo ruhu.
Posl’je se je marno spremo,
Svetoj tek da služi vjeri;
Dani su mu tekli n’jemo,
Ali čisti kao l’jeri.
I biskupom on je posto
Djetinskijem prema sanjam –
Ja sam skroman učo osto,
Da se njeg’voj časti klanjam…

Tako ću se, djeco draga,
Sve bez časti, slave, blaga,
Sada zav’jek rastat s vami…
Bog zna, hoće l’ tko i znati:
Kada ću se spuštat stati
U dubine grobnoj jami?!…

Ali što je iznenada
Učo susto… i probljedn’o?…
Zar što jeknu zvono sada?
Il ga spomen dirnu ledno?
Sad se, gledaj, diže… sjeda…
Sada na stol glavu spušta –
Ko da mu se otić’ ne da.
Bez priznanja barem sušta!
Djeca suzna oka šute,
Ko da nešto zloga slute;
A na vrata zirne sluga
Iznenađen s mira duga.
I pristupi k uči n’jemo –
Nije l’ s žege star zadr’jemo…
Za grudma mu plaho segne…
U njegvim ga nešto stegne…
Ajte samo mirno kući –
Reče dršćuć djeci muklo –
I kažite, da je uči
Dobro srce za vas puklo!

Đuro Arnold

Daruvar

četvrtak, 6. lipnja 2024.

POTRAŽI ME

Kad čuješ kako kriješte vrane
S one lude, sa sjeverne strane,
Kad vidiš kako ljubav potiho kaplje
Sa one suhe, slomljene borove grane,
Kad čuješ kako nešto u noći uzdiše i ječi
Kako ljubavi žica ko bolesno srce kuca,
Kad vidiš kako se je zatamnilo nebo
Dok ljubav naša počinje sve više da puca,
Kad čuješ kako – ko u dubòku puću
Tišinom tupo odjekuje tvoje ime,
Ne budi lijena, ne časi ni časa –
Potraži me, potraži me!
Zemniče, ti niknu iz zuba ljuta zmaja
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.


Vladimir Nazor


Makarska

ponedjeljak, 3. lipnja 2024.

BOG I GRADSKO POPODNE

                    Gustavu Krklecu


Cijelo popodne mladić u kavani
misli o Bogu
Konobar vječno kruži oko stolova
Piccolo – šepav – nudi cigarete
i kadšto rukom ladi užareno uho
Lica su siva dosadna i prazna

Unose smijeh dvije žene plavih obraza
(Valjda su dame iz varietea)
i nakon što grimasom prezru sve
sjednu
i zovnu: Cigarete, Cherry Cobler

Na stropu faun rutav frulu svira
i mami k sebi gole tuste nimfe
Dim se od duhana diže sve više u sfere
Kavana lebdi šareno fantastična i šumi i sanja

Za prozorima već i suton stoji
Kavana vlak je, putuje i skoro u noć će da stigne
(Noć je stanica “s onu stranu”)
Svjetla svjetla
Igrači šaha bude se iza sna
Mladića stid je mučnog znoja
On ustaje koraca blijed ko somnambul
Za leđima mu netko kriči: platiti!

Na ulici je vječna trka
Suton svjetla zvonca ljudi
Mladić stoji, misli
Mladiću mozak pršti u bezbroj komadića

Ulica leti i gdje zavine
noć je
konac.

Antun Branko Šimić


Zagreb