SAT KASNIH SPOZNAJA

Tko ima hrabrosti još danas da kaže: morat ćete se kajati kada doznate, da ste se varali i druge
varali, jer ste bili prevareni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu?
Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Propao je ugled propovjedničke nauke i isposničkoga
pepela. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset
godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u
njima je grozno što obično ne dolaze na vrijeme.
Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše
neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u
zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti za
čitav jedan život zabluda i propusta.
Ima kasnih spoznaja kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti.
Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne i zato
žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je
na vrijeme. Ja vas opominjem.
Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao
pjesnik koji je upozorio svoju draganu: "Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću..." Ura istine i kazne
će doći. Sve će bito golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević

Solin

NEŠTO I ZA MENE

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je
neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u
ponore ja hoću da ostanem sam.

Tin Ujević

Solin

PRODUŽENI SVIJET

 Stvari su oko mene duboko sadržajne.

Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.

Vode šapću u noći neiskazane tajne,

i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.

Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.

Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza

iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima

kao da ide u susret najdubljim jesenima,

ko da će Isukrste da sa raspela snima,

kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)

i ti su od tihih riječi potajno razdragani,

kao da misle: evo, već se polako dani,

sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

ali, svejedno: mogli bi biti pijani.

Ko da idu na doček vrlo starom otkriću

da su već bili, da žive u drugome biću,

i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,

mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.

Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,

i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta

i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu

kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Tin Ujević

Solin

DOGAĐAJI SA MNOM

Ja sam ćudljiv oblak što mijenja nebesa.

Ja sam grana sa kobi da raste,

da se lomi, da vene, da lišće stresa,

da bude nova i da je klice časte.

Ja sam vjetar bez oblika što daje oblik prahu.

Ruka iz koje jato ptica zrnje kupi.

Glagol riječi što steže u dahu.

Trijesak munje što u krošnju lupi.

Ja sam misao mučena u zraku.

Trzaj nogu što se trude svijesti,

Kret nogu što bude misli u koraku;

teglilac sam što nema kud sjesti.

U prostoru ja sam više slika.

Čekrci i lepet rupca o konopcu.

Munjovod sam i zvono sa zvonika,

strasni pelud razasut u škropcu.

Događaji sa mnom traže slične:

dobri hlad po žezi što se krugom širi,

vjetar što se među vrat'ma stvara i piri,

ja sam slika lica iz vode nepomične -

više vrata što se na odmor otvara,

mraz što lice bije iz hladna bunara.

crven šipak što u gnjev zrnja praska.

iz žive šume jedna kućna daska.

Ja sam najzad stvaralačka ruka.

Ruka s milovanjem majke nad kolijevkom

ruka sa dlijetom i ruka nad lijevkom

što sije sjeme, vjetar, munje, prašak muka.

Tin Ujević

Makarska

TI

Da, jer ti si meni kao mirna voda

kao list u zraku što ga lahor dira

ti si kao šuma puna sna i mira

ti si kao lane što nečujno hoda. 

Ti si srebro sanja, zlato zrelog ploda

ti si tajna vjetra što u granju svira

ti si svijetla radost modroga leptira

ti si izvor dana i bujna sloboda. 

Meka si na javi kao morska pjena

mirisna u tijelu poput prvog sijena

raduješ se suncu, sretna si u noći 

Smiješ se vjetru, pjevaš u samoći

i uvijek si ista i sva si od trena

i ludo te volim kad si tako žena.

Radovan Ivšić

Makarska

OH, SIĐI NOĆI

 O siđi slatka, tajanstvena noći.

U tvojoj svetoj, čarobnoj tihoći,

S drhćućim, vlažnim mjesečine trakom,

Što s blijedećim se ginuć grli mrakom,

Tihane vise trepećuć pokriva,

U snivajući dol se s visa sliva!

O dođi, noći, s lahorenjem bajnim,

Što cvijeće šaptom milo ljulja tajnim,

Te grleć grud mu ljubazno šaputa

I mirisne mu rječce stresa iz skuta.

O dođi, noći, s tvoje rose ljeskom,

Što svodu tiho ispada nebeskom,

Te dol i vis biserci sjajni kriju,

Ko anđeoske da se misli siju.

O dođi, noći, s tvog otajstva čarom,

O dođi sjajna s tvojih zvijezda žarom,

Nek štitom božjim dvoma dragih sjaje, 

Nek ljubavne im prve zagrljaje

Zvjezdovnim plaštem čuva i pokriva

I s cjelovima njihovim se sliva!

O dođi tiha, tajna, sveta noći,

O dođi, tad će i on, - i on doći.

Franjo Marković

Dubrovnik

MODRE LJEPOTICE

Sve se bubice
zaljubile u ljubice.

Smutile im glave
ljepotice plave.

A jedan mravac
i leptir plavac
ruže im kupovali
i pisma ljubavna
svaki dan slali.
I zaljubljivo
pri tom uzdisali.

A što su modrooke
na to učinile?
Jesu li i one
zaljubljene bile?

Ne zna se,
ali su i dalje
mirisale i cvale.

Vera Zemunić