srijeda, 5. travnja 2023.

PRODUŽENI SVIJET

 Stvari su oko mene duboko sadržajne.

Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.

Vode šapću u noći neiskazane tajne,

i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.


Oči životinja krijese se s voljom izraza.

Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.

Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza

iz začarana kruga u pravilniku rima?


Java je, jošte jednom, preobražena snima

kao da ide u susret najdubljim jesenima,

ko da će Isukrste da sa raspela snima,

kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.


Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)

i ti su od tihih riječi potajno razdragani,

kao da misle: evo, već se polako dani,

sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani


Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

ali, svejedno: mogli bi biti pijani.

Ko da idu na doček vrlo starom otkriću

da su već bili, da žive u drugome biću,

i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.


Stara se zemlja buni što je ovako mala,

mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.

Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,

i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.


Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta

i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu

kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.


Tin Ujević


Solin