OPAKOSTI STAROSTI

Evo nas stižu obećane špilje
I šum se vodopada čuje kako su govorili
Nago sunce viri iza svitanja
Iza poletjelih kapi iza magle iza raširenih grana
Te svak pomišlja: možda nismo posve stari
Što se može primjetiti na svijetu
Istom snagom stablo baca svoje pupove
Posvuda te zovu mile rasjekline
Tko može reći da je sada nešto drukčije
I tko zna bilo kakav odgovor
Pred ovim špiljama starim lukavim rakovima
Škljocaju nam svojim štipaljkama zovu nas
Da vidimo te vaše jake dokaze
Ja u sebi ne vidim promjenu

Tad je već i sunce zagazilo nebesima
Te se tiše čulo naše mrmljanje
Prekrio nas oblak prašine
Poletjele ptice crno grakćući

I svak krijući se pođe nekoj pećini
Nekoj staroj ženi zubobolnoj nekim sivim krpama
Nekim mirisima posve odvratnim
Ali smo ih počeli poznavati

I počeli smo drijemati i počeli smo tonuti
I počeli smo dugo mljeti bezukusnim desnima
Više nikoga ne gledati
Kada su nas tako složno izdali
I počeli smo grob svoj kopati
Prem je zbilja bilo prerano
Ali je lopata svakom sama radila
Ruka svaka sama se sagibala
I počeli smo kosti svoje vaditi
Svoje kašljucanje smo počeli i svoje bespomoćno
          mokrenje
I sve se više nadvijale stijene
Sve niže bješe pod sve vlažniji
I prohodale su među nama svijeće
Pohodili nas mnogi mrtvi znanci
Mrtvi znanci mnoge mrtve znanice
I to su sada naše zadnje stranice

Slavko Mihalić 

Plitvice - Veliki Prštavci

NE NADAJ SE

Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju.
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
          jednom biti pogođen -
tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati
          šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari
          izvan tebe.

Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
          ravno.
Ne boj se strelica ni metaka - ono će te
          svakako dokrajčiti -
ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
koje nećeš razdati za njihove grabežljive
          poglede, oči gavranova.

Slavko Mihalić

Plitvice

DOBA RASPOZNAVANJA MIRISA

Jer što je drugo djetinjstvo
nego čisto raspoznavanje mirisa.
Jasno razlučuješ kada dolazi kiša
a kad se vedrina igra s oblacima.
Kada je tmina prepuna smrti
a kad je dubina svjetlosti.
Kada je zemlja čvršća od kremena
a kad su stvari krotki mjehuri.
Pošto smo slijepi i vidimo samo ono
što se već dogodilo.
Pošto naš opip lako mijenja stranu
i vodi nas pod nož drugima.
Ali po mirisu, u djetinjstvu,
mogli smo točno odrediti stanje
svoje sudbine.
Ugiba li u dvorištu konj
ili su mrtve ribe po obalama.
Može li se do kraja otvoriti dan
ili se sunce guši u polutmini.
Po zadahu trave: kosci su blizu.
Po mirisu čelika: dolazi vlak.
I kako prašina ide ispred vojske,
a za njom miris pepela i smrti.

Slavko Mihalić

Solin - Divlja kruška

U NESTRPLJIVOSTI ILI NADAHNUĆU

Odrediš bilo koju točku,
u nestrpljivosti ili nadahnuću,
a mogla bi podjednako biti istina
da nam sve odluke šapće netko neprepoznat
dovodeći do ludila one koji pitaju,
koji će prevrnuti svaki kamen ne bi li doznali,
na kraju se mašiti i noža.

Žuna je puna do ruba, ladolež viši od sebe,
zašto samo čovjek jeca nad gnjecavom prazninom?
Pogledaj trk jelena, on vjeruje u svoje pse
i lako će ih prestići.

Odredih točku ne misleći o svrsi
i vidjeh da je zbilja najbolje mjesto.
U toj točki u prostoru, pritajenoj mrljici
da se sastaju i razilaze svi putovi,
da im iz nje pritječe sva snaga,
da sam napokon čitav, blistav po rubovima,
i da ću uskoro šiknuti.

Bilo koja točka, ali tebi bliska,
vodi li u propast ili iskupljenje.
Samo ako je odrediš, samo kao je izbaviš,
samo ako joj iščitaš ime.

Slavko Mihalić

Plitvice -jezero Kozjak

PITANJA U POVODU PTICA

Koliko još vjeruješ u pticu što se
slobodno preokreće u zraku? Postoji li
u ovom našem porušenom svijetu, ikakav
razlog za njezino postojanje? Gle čuda:
ona još uvijek cvrkuće; da nije negdje
sagradila gnijezdo? To je ono što se najteže
može podnijeti: višestrukost zbivanja.
Istodobno sve je opustjelo, ni na jednom
polju više ne raste nikakav smisao, ali ptice
lete, tu i tamo iza plastične pregrade
izviri nimalo zbunjena šumska divljač.
Tko ih hrani, pitaš. Ili su doista samo djeca
sjećanja, ili ih ovamo šalje neko buduće
vrijeme, u strahu da se ne prekine
povezanost zbivanja. A čije smo mi ptice:
prošlosti ili budućnosti koja se želi
dodvoriti sudbini? S prošlošću još bismo
mogli krenuti na kakav put, ali bi budućnost
morala znati da nitko od nas već dugo
nije pjevao. Odavno su nam iščupani jezici.

Slavko Mihalić
 

Split

NEODLUČNI ADAM

U mojem sluhu samo su još ptice,
zrikavci i šum mora što pljuska po otoku.
I ponekad vjetar, tamnoplav, maslinastosiv,
žut od ugriza sunca.
Koliki mrtvi šeću sa mnom po hodnicima,
sjede po stolicama, leže po ćelijama.
U tišini pomišljam da više i nema živih
a onda se s kopna javi pjesma djevojke.
Ipak, sve me manje tišti zemlja.
Razgovaram s Bogom kao što bih nekad
s mudrijim bratom koji nikad nije
otvorio knjigu. A ja sam sav od knjiga
i od pera i od crnila. Slaba mi se ruka
prometnula u pisaljku koja oblikuje
i kada ništa ne razumijem.
Bog je onaj koji zna i koji ništa ne čini
naprečac. Od njega mi stižu moja slova,
sitne crne pčele koje star i polagan
jedva okupljam u riječi, u rečenice.
Govori mi Bog, a ja čujem kako vjetar
prolazi kroz lišće. I onda posegnem za papirom.
Zapisujem: uskoro svi postadoše ratnici,
žene ponajviše, pa i jedva pokretni starci,
djeca izbacivahu strijele iz kolijevki,
a onda noću više nije bilo svijetla
na obali. Pitam Boga: zar si ih sve,
okrvavljene, odveo na svoje livade
da ih kišom milosrđa opereš
od ludosti? Vjetar-Bog mi odgovara:
svi su, odjednom složni, otišli onamo
gdje im ne mogu pomoći. Ja ih više
ne vidim. Ja: a djevojka koja sva
u slatkim mukama zapijeva na obali?
On, udarajući valovima uokolo po otoku:
mogla bi ponovno biti Eva. Zar bi htio
da se ponovi? Šutim, brišem prašinu
s knjiga, kušam stoljetno vino i ne mogu
reći ni da ni ne. Još sam previše u sjećanju.
Staro se srce izbezumi. Zbilja se
ne bih mogao odvažiti.

Slavko Mihalić 

Bol na Braču

PROLJEĆE BEZ NAMJERE

Pitko je ovo proljeće
Da je samo sunce, bilo bi zasitno
Da su sami oblaci, bilo bi bez okusa
Ovako pali grlo i blaži ga

Ipak je netko prošao s lukom i oštrim
            strijelama
...Još su dugo drhtali odrazi na vodi
Bojim se za one koji hoće i u tome
            nalaze smisao
Ne privikavaju li se na silne poraze

Ne kažem da se vrate porušenim svetištima
Ne savjetujem da se počnu opraštati
            s mrtvima i živima
Samo strepim za njih
...Koliko vjetar strpi za granu koju
            raščešljava

Ovo je proljeće bez namjere
Visibabe su izrasle a nitko se nije
            trudio
Niti su one nastojale - tako se
            dogodilo
Mogle bi visoko izrasti

Slavko Mihalić
 

Solin

Solin

PORTRET RATA 1992.

Komadi krajolika pogađaju žestinom tanadi.
Sve sad leti, voćnjaci, djevojka s kravama,
             crkve, bunari.
Uzalud se pokušavaš uspeti na greben svijesti.
Sve više osjećaš: netko se drugi penje.
Ti  ne možeš biti ovo strašilo od krpa
             i razderana mesa.
Ili jesi, ili više nikad nećeš disati vedrim
             plućima.

Govore poremećeni glasovi, stvari se gomilaju
             u nasrtljive hrpe.
Vlakovi posrću u mučnim kružnicama.
Sada otići, sada sve ostaviti?
Šutlljivi si prosjak koji čuva nekoliko
            zamašćenih fotografija.
Jednako sebično ponavljaš uskoću koraka.

I više nije bitno što se tebi događa,
            što drugima.
Sjediš s istim prognanicima za beskonačnim
            stolom.
Prinosiš žlicu, stišćeš komad zelenog
            kruha.
Vani se utrkuju histerične sirene.
Netko odlazi iz tebe ali nitko ne dolazi.
Ostat ćeš naslikan s ostacima ruku
           na ušima.

Slavko Mihalić

Drniš

KRONIKA O ŠUTLJIVCIMA

Njihov knez im reče: "Više nema onog
koji vas upućuje i, kad ste kao djeca,
koji vam sa žalošću u srcu zapovijeda.
Dolaze oni s dlakavim ušima, na malim
konjima, koji neće pitati niti za vaša
imena, samo će odmah povaditi bičeve
i buditi strah viši od Svete planine".

Istina je da nikakve planine ne bijaše
u toj zemlji ribara, vinogradara i ratara.
Ali knez je baš tako govorio i oni su razumijeli.
Još su mogli vidjeti što je drugima nedostupno.

Na kraju prozbori: "Neka ovo bude moja
posljednja, ne samo zadnja. Kad jednom dođe
takvo vrijeme, netko drugi će vas zvati.
Od tada pa do kraja svojeg vremena ja ću šutjeti,
jer kad je trebalo, nisam znao pravu riječ."

"A i od vas tko ne zna pravu riječ, neka šuti.
I koga budu tukli, gazili, neka ne izusti.
Oni sa šiljatim i dlakavim ušima,
koji na malim konjima dolaze da vam ugrabe
slobodu, premda ne znamo što će im.
Koji su pjevali orući i podrezujući vinograd,
i koji su išli za ribom od dubine do dubine,
neka šute i kad pomisle da bi se mogli spasiti."

Siđe sa svog kamena i pomiješa se s drugima.
A već su poljima jurili osvajači podrugljivih
lica, metalnih kaciga i šiljatih ušesa.
I kako nisu znali pravu riječ, nitko se ne pomaknu.
Šutjeli su isprobavajući snagu svoje nemoći.

Sve čvršće su mučali. Ni kad bi za sobom
zaključali vrata, ne bi govorili jedno s drugim.
Tražili su po zakutcima svoje svijesti
pravu riječ, ali se ništa nije odazivalo.
Bijahu prazne brazde u koje više nitko
ne baca sjeme. Već se širio zadah močvare.

Godine su prolazile, a kad je novi naraštaj
preuzeo brigu o kruhu i vodi, to više nije bila
šutnja nemoći. Unuci zbilja nisu imali
što reći jedan drugomu. Puštali su osvajače
da vladaju, da ih jednoga po jednoga,
više po nekom neredu nego redu, ali nikoga
ne izostavljajući, bičuju u radne dane,
i vezuju za stup srama u svečane.
I dalje im nije padala na pamet bilo kakva riječ.
Osvajači su urlali pijani po krčmama,
i, da još više uvrijede podjarmljene, od jutra
do mraka su pjevali, dapače i noću, ma koliko
im glasovi bijahu ružni, pjesme odvratne.

S vremenom šutljivcima zakržljaše, a onda
i otpadoše jezici. Sada skrušeno čekaju
da i oslijepe. Zna se, u nevolji
i oči nekad govore.

Slavko Mihalić

Zagreb - Ban Josip Jelačić

MANDUŠEVAC

Stoje uokrug, šute i  - vide.
Poneko siđe niza stube i baci kovanicu
u vodu ili na kamen u sredini,
onda se vrati ili ga nestane.
Stranac u gradu rado bi doznao
što se zapravo vidi, kad je toliko
vidljivo da se i ne mora vidjeti.
I on baci novčić, i samo osjeti
kako mu se ruka, bacajući,
hoće istrgnuti. Pita se u čudu:
kakvim me to slatkim ustima
dotaknula voda, kakvim me je  to
dubokim očima pogledao kamen?
A onaj bi mu dječak, što je naglo
osjetio žeđ, ali i snagu da joj odmah
ne popusti, lako mogao reći,
kad bi bio načistu s riječima:
ovdje je Prolaz. Na tomu skromnom
mjestu nedavno iskopanom za velikih
radova, Manduševcu, možeš vidjeti
kako je povijest samo veliko
šetalište. I nemoj se čuditi
kad začuješ šum vesala: mnogi su ovuda
ušli i još će mnogi izići. Ovdje su nam
mrtvi blizu poput košulje.

Slavko Mihalić

Zagreb - Manduševac

NETKO ME ZOVE

Ne nastoj me objasniti
Nemoj mojoj pjesmi dodavati riječi koje nikad
            ne bih izrekao
Ostavi mi moje čuđenje, svu moju izgubljenost,
            na kraju pristajanje
Ponekad me zbilja zove netko tko više
            ne bi mogao biti tu

Ali jest tu, kažem, i ne ususđujem se misliti
            na kakvo drugo značenje
Jest tu, ta vidio sam ga i čuo sam mu
            glas
A onda je nestao u gomili
Izblijedio, kao što i zbilja povremeno gubi
            obraz i ne može udahnuti

Ništa me ne pitaj jer o tome ne mogu reći
            više no što govorim
Na ulici, sred vreve, zazove me davno mrtvi
            prijatelj
Ili ga samo ugledam kako zamiče preko
            trga, ulice
S osmijehom na licu a ipak dosta
            zamišljen

Rekoh sve što se smjelo, a ti mi možeš
            jedino svjedočiti

Slavko Mihalić

Zagreb

VELJAČA

Ovo je najgora od svih zima: veljača.
Snjegovi se ispadali, bura leži probodena srca
među koljem, i sad smo sami sa hladnoćom.
Ljudi, stabla, niski do zemlje, a nebo razbijeni
prozor. Sipa zime pušta tamnosmeđu boju
i svi smo obeznanjeni oko ledišta ognja.
Duša mi kao siga visi sa usana.
Srce radi, radi, i njegov me štropot udara
po ušima. Tu još samo medvjed iz bajke
može opstati. O dobrodošlo njegovo krvoločno
tulenje. Samome bih sebi najradije rasporio
utrobu i legao u topli drob.
Veljača je, ni za koga nema milosti.
Zemlja - oglodana kost. Nitko više ne zna
zapaliti vatru. Sunce nas  zakartalo.


Slavko Mihalić

Split

PIJMO

Pogledaj ovaj opleteni stakleni sud
u kojemu počiva vino. Više je u  njemu
žara nego u tvoje dragane
koja sad gori pomamom, sad je mrzovoljna
kocka leda. O sebi se jedino pitaj,
strašljivče, može li tvoja ropska duša
podnijeti toliku vedrinu i koliko je
zbilja duboka bačva tvoje žeđi. Vino je
uvijek pred tvojim ustima,
kada ljubiš i kada spavaš, kada gubiš
vrijeme govoreći gluhima i kada moliš
Onoga što je s vinom toliko čvrsto
povezao spas. Traži li kakve žrtve
zauzvrat? Vino jedino moli da ga piješ,
da odbaciš sve što ti smeta
kako bi ga primao potpunije,
ne izvlači iz tvojih usta zakletve
već te nagovara da budeš svoj,
u carskoj odjeći ili prnjama
ugljenara, da ni za kakva obećanja
ne daš niti jedan dan,
da ne robuješ navikama, probicima,
sumnjivim slikama budućnosti u kojoj
tebe čeka jedino novi kavez u kavezu.
Pijanom, i drugi su ljepši, časniji,
manje misle na tvoj novčanik, a tvoja
dragana nabolje mijenja ćud
ili te zauvijek ispušta iz svojih
pandži. Stog vino nije kraj, ono je
vedriji početak na časnom putu
prolaznosti koja najviše daje ondje
gdje nam je sve oduzela trijezna vječnost.

Slavko Mihalić

Stobreč

ČAJ USRED PUSTINJE

Netko gubi svoj oblik, netko ga nalazi
u trenucima tako jednostavnim da znače
            skoro sve.
Izgubljen si ako te ne ubija ravnodušnost.
Nema mjesta za dvojicu tebe.

Kad bi se barem svakog stotog dana sjećao.
Kad bi prije naučio voljeti nego imati.
Netko se odmah rasproda na prvom trgu,
na drugom traži dva-tri gospodara,
na trećem, možda za sebe, podiže vješala.
A netko drugi je siromah i misli
da je oduvijek jedino to želio.
Stalno se vraća na ista mjesta
jer sve više osjeća njihovu svetost.
Pa i vlastiti mu se život čini čudesnim.

Dovoljno je samo jednom osjetiti slavlje.
Tada možeš vjerovati da ćeš na neko
od tih mjesta dolaziti i nakon smrti,
doduše nijem i skoro nevidljiv,
pa ipak će živi osjećati tvoju strast
i tako ćeš im pomoći da se u svojoj
silnoj neimaštini osjete sadržajnim,
u tom trenutku oko kojega se sve okreće.

Netko pokuša prevariti svijet pa ostane
           bez ičega.
Netko opet, ludeći, nalazi spas
u odricanju, mirisnom i pitkom poput čaja
što ga neka neobjašnjiva ruka nudi usred
           pustinje.

Slavko Mihalić
 

Plitvice

HOMMAGE A J.S.BACH (1685-1985)

Na daski, na prozoru,
gdje je svjetlo savilo gnijezdo,
pa mu se i noću svjetluca put,
u kuhinji, gdje su mijene dana
najjasnije a točan je sat
lonac na ognjištu,
s mirisom još toplog kruha,
mlijeka, jabuka, sa šumom haljina
što na čistom podu iscrtavaju
male i velike krugove dobrote,
s vikom i smijehom sve svoje djece,

zavirujući ponekad u dvorište,
ma koliko bio kratkovidan,
gdje se strano rado miješa s domaćim,
ali po tihom redu svijeta
koji još trlja oči,
ne zna, doduše, čak i ne sluti,
pa ipak točno obavlja smisao,
žrtvuje se s ljubavlju
i blaženo nalazi spas u najmanjim
stvarima, nimalo slučajno
posijanim svijetom,

osjećajući u sebi kotač ravnoteže
kadre da istim okom mjeri
bitno i sporedno,
s bolom podnoseći žestoku
vidovitost koja niti razumu
ne oprašta zablude, previše zaljubljen
u svaki oblik postojanja,
i kad je vlat i kad je katedrala,
žalostan kao da nosi svaki mrtvački
sanduk i blažen kao da ništa
drugo ne radi nego rađa,

grickajući u naglim prazninama,
zajedno s mišem u skrivenom kutu,
kruh i sir i poneki orah,

pisao je Johann Sebastian Bach
svoje preludije, tokate i fuge
i druge skladbe što bi zatrebale
Bogu  iljudima i nekom vremenu
izvan svih vremena.

Slavko Mihalić

Plitvička jezera - predvorje hotela Plitvice

KANTATA O KAVI

Molim te, kavo, ti ostani
samo ono što jesi: prva jutarnja nježnost.
Tako ti nenadmašivosti tvoje boje
i plemenitosti otrova kojim me osvješćuješ,
ni ubuduće ne spominji mi svoje časno
podrijetlo, tegobe puta do mojih usana,
tajne namjere. Ionako sve što bi mogao
dokučiti razum, blijedi pred ravnotežom
koju, s jednim gutljajem, uspostavljaš
u mojoj sobi. Sve je u pokretu oko jednog
središta, i sve je središte, svjetlucavo, zvučno,
nepopustljivo. Nikada vrijeme ne bude toliko
poistovjećeno s voljom kao kad ti strugneš,
mala crna životinjice, preko ruba
moje utrobe. Iz vlastita sluha tada,
ja upravljam šumom krošanja pod
prozorima. Ali krošanja kojih više nema,
i to je ono što ne bih htio izgubiti stalnim
ponavaljanjem povijesti, obavljenih uzroka;
sposobnost da se bude tamo gdje se nije,
potpunu prevlast stvari bez značenja. S kavom
pred usnama ostarimo za svu ludost svijeta
i osjećamo kako slatko žežu korijeni.

Slavko Mihalić

Makarska

S TOBOM NAPOKON SAV

Sve će biti otpisano osim ljubavi. Od njezina
ognja zažare se lica bezbojnih. Tijela stižu svoje oblike.
Idu ruku o ruku, prepoznata, šire prostor svijeta.

Kamo ćeš me odvesti, moja ljubavi? Ali ne osjećam
strah od koraka koji mi idu ususret. Nisam niti
obijestan, ja samo mjerim svoju želju. Smijem. Svi
putovi sad mi jednako pripadaju. I oni trebaju moju smjelost.

Tebi govorim, ljubavi, koja si plodna poput kiše,
Plemenita poput večeri, raskošna poput sunca, koja si
uvijek sve sadržajnija poput mora.

Idem s tobom napokon sav.

Slavko Mihalić

Vodice

NE MOGU IZGOVORITI IME GRADA

Ne mogu izgovoriti ime grada
Možda već sutra padnem od ruke prijatelja
Možda u pijanstvu izdam njegove tajne prolaze
Možda me na sve strane vrebaju žbiri
Možda podmetnem požar u glavnoj ulici
Možda se pod nama lome temelji

Možda junaci izgube hrabrost u odsutnom času
Možda svi zaboravimo zašto smo krenuli

Vrti se pijani kotač usuda
Crni kovači svu noć kuju verige
Bludnice u tmini progone djecu
Iz grobova izviruju nespokojni mrtvi
Još malo i krenut će bijesni psi

Možda me u žurbi osude nedužnog
Možda sam zbilja nešto učinio
Možda ću noćas i ja vješati s drugima
Bez ijedne riječi, kako tko naiđe

Ne usuđujem se, ne mogu, ne smijem
Izgovoriti ime grada

Slavko Mihalić 

Šolta

SUZDRŽANA BALADA

To je ono: bezruk u samoći
Izmislio si bajku o ljubavi, plesu i
vinu
Ti si od onih što se vraćaju s potajnim
granatama
Pa se neočekivano dijele na otpatke

Ali budi tu više od jednog života
Budi kao zid - po strani, a stalno
prisutan
Kao prostor, napokon, koji se odrekao
izgleda
Da bi nadmudrio izdaju

U tome je veličina poraza - da čovjeka
posve oslobodi
Da više ne mora strepiti da više ne mora
skupljati
I budeš li otvoren kao vrata ruina
Svi će putovi voditi kroz tebe


Slavko Mihalić

Solin - Salona - Amfiteatar

ZA STOLOM SRED OCEANA

Izgubljen, za stolom, sred oceana
mislim o sebi kao o pustoj hridi
koja s ruba svijeta tone u dubinu,
u to more koje bijaše u početku
i nitko nije mogao ni htio iz njega,
stalno je u svemu tiho šumjelo
čineći neprekidno isti tajanstveni krug
kojim jure Zemlja, Sunce, Zvijezdje,
jedan svemir u srazu sa stotinu drugih,
još se ne zna oko čega ukoliko nije
ova pisaljka koja razgrće vremena,
smije se, ruga, otkrivajuci bolju sliku
koja leti istim putem, samo unatrag. 

Slavko Mihalić 

Makarska