U mojem sluhu samo su još ptice,
zrikavci i šum mora što pljuska po otoku.
I ponekad vjetar, tamnoplav, maslinastosiv,
žut od ugriza sunca.
Koliki mrtvi šeću sa mnom po hodnicima,
sjede po stolicama, leže po ćelijama.
U tišini pomišljam da više i nema živih
a onda se s kopna javi pjesma djevojke.
Ipak, sve me manje tišti zemlja.
Razgovaram s Bogom kao što bih nekad
s mudrijim bratom koji nikad nije
otvorio knjigu. A ja sam sav od knjiga
i od pera i od crnila. Slaba mi se ruka
prometnula u pisaljku koja oblikuje
i kada ništa ne razumijem.
Bog je onaj koji zna i koji ništa ne čini
naprečac. Od njega mi stižu moja slova,
sitne crne pčele koje star i polagan
jedva okupljam u riječi, u rečenice.
Govori mi Bog, a ja čujem kako vjetar
prolazi kroz lišće. I onda posegnem za papirom.
Zapisujem: uskoro svi postadoše ratnici,
žene ponajviše, pa i jedva pokretni starci,
djeca izbacivahu strijele iz kolijevki,
a onda noću više nije bilo svijetla
na obali. Pitam Boga: zar si ih sve,
okrvavljene, odveo na svoje livade
da ih kišom milosrđa opereš
od ludosti? Vjetar-Bog mi odgovara:
svi su, odjednom složni, otišli onamo
gdje im ne mogu pomoći. Ja ih više
ne vidim. Ja: a djevojka koja sva
u slatkim mukama zapijeva na obali?
On, udarajući valovima uokolo po otoku:
mogla bi ponovno biti Eva. Zar bi htio
da se ponovi? Šutim, brišem prašinu
s knjiga, kušam stoljetno vino i ne mogu
reći ni da ni ne. Još sam previše u sjećanju.
Staro se srce izbezumi. Zbilja se
ne bih mogao odvažiti.
Slavko Mihalić
zrikavci i šum mora što pljuska po otoku.
I ponekad vjetar, tamnoplav, maslinastosiv,
žut od ugriza sunca.
Koliki mrtvi šeću sa mnom po hodnicima,
sjede po stolicama, leže po ćelijama.
U tišini pomišljam da više i nema živih
a onda se s kopna javi pjesma djevojke.
Ipak, sve me manje tišti zemlja.
Razgovaram s Bogom kao što bih nekad
s mudrijim bratom koji nikad nije
otvorio knjigu. A ja sam sav od knjiga
i od pera i od crnila. Slaba mi se ruka
prometnula u pisaljku koja oblikuje
i kada ništa ne razumijem.
Bog je onaj koji zna i koji ništa ne čini
naprečac. Od njega mi stižu moja slova,
sitne crne pčele koje star i polagan
jedva okupljam u riječi, u rečenice.
Govori mi Bog, a ja čujem kako vjetar
prolazi kroz lišće. I onda posegnem za papirom.
Zapisujem: uskoro svi postadoše ratnici,
žene ponajviše, pa i jedva pokretni starci,
djeca izbacivahu strijele iz kolijevki,
a onda noću više nije bilo svijetla
na obali. Pitam Boga: zar si ih sve,
okrvavljene, odveo na svoje livade
da ih kišom milosrđa opereš
od ludosti? Vjetar-Bog mi odgovara:
svi su, odjednom složni, otišli onamo
gdje im ne mogu pomoći. Ja ih više
ne vidim. Ja: a djevojka koja sva
u slatkim mukama zapijeva na obali?
On, udarajući valovima uokolo po otoku:
mogla bi ponovno biti Eva. Zar bi htio
da se ponovi? Šutim, brišem prašinu
s knjiga, kušam stoljetno vino i ne mogu
reći ni da ni ne. Još sam previše u sjećanju.
Staro se srce izbezumi. Zbilja se
ne bih mogao odvažiti.
Slavko Mihalić
 |
| Bol na Braču |
