PORTRET RATA 1992.

Komadi krajolika pogađaju žestinom tanadi.
Sve sad leti, voćnjaci, djevojka s kravama,
             crkve, bunari.
Uzalud se pokušavaš uspeti na greben svijesti.
Sve više osjećaš: netko se drugi penje.
Ti  ne možeš biti ovo strašilo od krpa
             i razderana mesa.
Ili jesi, ili više nikad nećeš disati vedrim
             plućima.

Govore poremećeni glasovi, stvari se gomilaju
             u nasrtljive hrpe.
Vlakovi posrću u mučnim kružnicama.
Sada otići, sada sve ostaviti?
Šutlljivi si prosjak koji čuva nekoliko
            zamašćenih fotografija.
Jednako sebično ponavljaš uskoću koraka.

I više nije bitno što se tebi događa,
            što drugima.
Sjediš s istim prognanicima za beskonačnim
            stolom.
Prinosiš žlicu, stišćeš komad zelenog
            kruha.
Vani se utrkuju histerične sirene.
Netko odlazi iz tebe ali nitko ne dolazi.
Ostat ćeš naslikan s ostacima ruku
           na ušima.

Slavko Mihalić

Drniš