Komadi krajolika pogađaju žestinom tanadi.
Sve sad leti, voćnjaci, djevojka s kravama,
crkve, bunari.
Uzalud se pokušavaš uspeti na greben svijesti.
Sve više osjećaš: netko se drugi penje.
Ti ne možeš biti ovo strašilo od krpa
i razderana mesa.
Ili jesi, ili više nikad nećeš disati vedrim
plućima.
Govore poremećeni glasovi, stvari se gomilaju
u nasrtljive hrpe.
Vlakovi posrću u mučnim kružnicama.
Sada otići, sada sve ostaviti?
Šutlljivi si prosjak koji čuva nekoliko
zamašćenih fotografija.
Jednako sebično ponavljaš uskoću koraka.
I više nije bitno što se tebi događa,
što drugima.
Sjediš s istim prognanicima za beskonačnim
stolom.
Prinosiš žlicu, stišćeš komad zelenog
kruha.
Vani se utrkuju histerične sirene.
Netko odlazi iz tebe ali nitko ne dolazi.
Ostat ćeš naslikan s ostacima ruku
na ušima.
Slavko Mihalić
Sve sad leti, voćnjaci, djevojka s kravama,
crkve, bunari.
Uzalud se pokušavaš uspeti na greben svijesti.
Sve više osjećaš: netko se drugi penje.
Ti ne možeš biti ovo strašilo od krpa
i razderana mesa.
Ili jesi, ili više nikad nećeš disati vedrim
plućima.
Govore poremećeni glasovi, stvari se gomilaju
u nasrtljive hrpe.
Vlakovi posrću u mučnim kružnicama.
Sada otići, sada sve ostaviti?
Šutlljivi si prosjak koji čuva nekoliko
zamašćenih fotografija.
Jednako sebično ponavljaš uskoću koraka.
I više nije bitno što se tebi događa,
što drugima.
Sjediš s istim prognanicima za beskonačnim
stolom.
Prinosiš žlicu, stišćeš komad zelenog
kruha.
Vani se utrkuju histerične sirene.
Netko odlazi iz tebe ali nitko ne dolazi.
Ostat ćeš naslikan s ostacima ruku
na ušima.
Slavko Mihalić
 |
| Drniš |
