NETKO ME ZOVE

Ne nastoj me objasniti
Nemoj mojoj pjesmi dodavati riječi koje nikad
            ne bih izrekao
Ostavi mi moje čuđenje, svu moju izgubljenost,
            na kraju pristajanje
Ponekad me zbilja zove netko tko više
            ne bi mogao biti tu

Ali jest tu, kažem, i ne ususđujem se misliti
            na kakvo drugo značenje
Jest tu, ta vidio sam ga i čuo sam mu
            glas
A onda je nestao u gomili
Izblijedio, kao što i zbilja povremeno gubi
            obraz i ne može udahnuti

Ništa me ne pitaj jer o tome ne mogu reći
            više no što govorim
Na ulici, sred vreve, zazove me davno mrtvi
            prijatelj
Ili ga samo ugledam kako zamiče preko
            trga, ulice
S osmijehom na licu a ipak dosta
            zamišljen

Rekoh sve što se smjelo, a ti mi možeš
            jedino svjedočiti

Slavko Mihalić

Zagreb