MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u Tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

Antun Branko Šimić

Vepric - Makarska

  

AUTOPORTRET

Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.

No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...

Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme....

Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo--
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta....
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.

Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.--

Tin Ujević 

Makarska  

NA VRATIMA RAJA

Kad ga upitaše po čemu misli
da je zaslužio raj,
neznanac reče:

           - Priznajem, Gospode,
           samo sam katkada molio
           i samo katkada gledao
           u tvoje zvjezdano nebo.

Ali mnogo sam radio
i bijah umoran na zemlji.

           Hodao sam kao čovjek.
           Ljubio kao čovjek.
           Patio kao čovjek.

Nesreće i nepravde često su me stizale
i često sam čamio u beznađu.

           Ali sam opet ustajao.

I sad sam tu. Gledaj:

           Lice mi oronulo,
           Ruke mi izranjene.
           Tabani mi krvare.

Zar to nije dovoljno?

Nikola Milićević

Makarska - Sv Petar

SIZIF NA IZMAKU

Ja, Sizif tvrdoglavi, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da pakostim
Tim tim
I ne ostavljam ga da leži
Već valjam svoj kamen uz brdo uzbrdo uz brdo
Već valjam svoj kamen godine teške godine
A kamen
Zna se kakav je kamen
Nizbrdo niz brdo nizbrdo
Ja, Sizif umorni, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više
udaljuju se bozi
Pa pljujem
Ah u žuljave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa p'
I valjam svoj kamen
Uz brdo uzbrdo uz brdo

A kamen
Zna se kakav je kamen
Ja, Sizif iznemogli, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više sve više
Još više

Ja, Sizif na izmaku, uporno stvaram svoj mit
Pa pljujem p' u krvave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa derem sa sebe osušeno tkivo
I valjam svoj kamen
Još malojoš malo još malo
Još

Hahaha!
Tako me zabavlja misao
I pokoljenje će pričati
O čemu nego o djelu

Josip Pupačić 

Makarska

SIZIF

Ja Sizif neznani, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da stvorim kao i svi koji hoće u ovom
                                                             vremenu mita
Na ovoj mitskoj zemlji
U ovom mitskom
I tako dalje
Kao i svi koji hoće što hoće da ljube
Da piju ili psuju po krčmama
Ili da trpe, da slušaju
Što drugo nego glazbu
Onu dirljivu glazbu sviranu godinama
Ja, Sizif neznatni, hoću da stvorim svoj mit
kao ovaj puk što hoće
Bilo što, samo što hoće
Puk odvajkada pokoran i u ljubavi oran
Sam nikao iz zemlje

A ne zna zbog čega
Narod što jest i nije
Tko je vidio kako se ljubi taj zna što može da
                                                                    znači
Što znače njegove neizgovorene riječi
Ili riječi izgovorene kradom
Ili njegovi koraci po kaljužama
Kao i ja što znam kad rastvaram šake

I gledam
Kad gledam prsti mi drhte i hoće
Ja, Sizif uporni, hoću da stvorim svoj mit
Kao trava što hoće da izraste
Makar da umrem
Da izgorim kao agava pošto procvjeta
Da se pokliznem podno vrha kada na njega
                                                             pljucnem
Da kao magare lipsam
Ja, Sizif strpljivi, hoću da stvorim svoj mit
Da zablistam kao i Sizif u vlastitome činu

Da pripadam kao i Sizif nedovršenom djelu
Još ustrajnije i luđe
Ali zar ludost nije i jedina slava
Zar uzaludnost nije majka jedine moguće vjere
Misao bez koje se ne da da živi
Još luđe kažem



Jer sam izabrah svoj poso
I u tom je različit smiso našeg jednakog čina
Još luđe kažem
Jer Sizifa osudiše bozi
kad kažem bozi
Tu više nema uzdanja
Tu više nema nade ako me predviđanje ne vara
Ja, Sizif besmrtni, hoću da stvorim svoj mit

Josip Pupačić

Makarska

VAPAJ IZ KIŠE

Već tri dana kako oblaci zastajkuju u hodu,
malo zeleni od šuma i malo sivi od brda.
Možda se previše toga skupilo gore na svodu
pa kiša evo kiši i kiši, nemilosna i tvrda.

Lako je nebesima. Ona, kad su sita svega ,
otvore sve ventile i sve pore rašire
pa laktom oslonjena na glavu kakva brijega
nehajno čekaju da se rasterete i smire.

A ja tu, za staklima, zelen od oblaka,
siv od kiše, i mračan od tjeskobe,
pun spriječenih pogleda i nesihodanih koraka,
mirno snosim da me kapi izjedaju i drobe.

I postajem sve manji, postajem sve nabitiji i ne mogu
da raširim pore, a i kako da to uradim?
Najbolje je leći i pokriti se po glavi, zgrčenih nogu,
jer nebo sigurno ima još mnogo pune buradi.

I kiša će padati još tri dana i tri noći,
i tko zna do kada, i neka pada, prokleta bila!
Samo da i mene pusti da mogu izaći i natrag doći,
da mogu do svog zraka ko ptica do svojih krila.

Da mogu do svog sunca negdje na mirnoj livadi,
da pojašem bar magarca i da ga lulom obodem,
pa kad jurnemo kroz jata preplašene živadi,
da kliknem: živio sunčani dan i ovo zrno slobode!

Nikola Milićević

Makarska

  

KAO NA POČETKU

Poslao si me iz svojih daljina ovamo, o Neznani!
Uputio si me s nekom svrhom i zacijelo si htio
da nešto obavim ovdje, da izvršim neku zadaću:
možda da uzorem njivu, da zasadim vinograd
ili da porinem brod u neko tamno more.
Ali ništa od svega toga nisam učinio.
Valjda sam zaboravio savjete koje si mi dao
kad si me s nadom otpremao od sebe.
Tako sam se neuk našao u ovim podnebljima,
neuk i gol i bos, bez igdje ičega.
Mučio sam se da dokučim što mi je činiti,
na koji način da izvršim poslanje
s kojim si me ovamo uputio,
a ničega se pametna nisam umio sjetiti.
Činilo mi se da ni za kakav ozbiljan zadatak
nisam pripravan. I tako mi ostade samo
da osluškujem tajanstvene razgovore
lišća i tišine, da čujem što spokojni cvjetovi
međusobno šapuću; da pokušam saznati
što se zbiva u bistrini voda, u dubokim
ogledalima neba. I vrijeme sam gubio
tražeći u priprostim stvarima visoka znamenja,
a posvuda sam nalazio samo zastrašujuće pojave.
Plašila me noć, plašili nesagledivi prostori.
Kako se mutni beskraj širio oko mene,
postojao sam sve manji, sve nemoćniji.
Obilje znakova i svakovrsnih upozorenja
stajalo je izazovno preda mnom.
Zurio sam u njih, odgonetavao ih i čitao
i ništa spasonosna nisam naučio.
A godine su u tvrdu kasu neumoljivo harale
i pustoš je bivala sve teža, sve zlokobnija.
Tako na kraju postadoh ponovno neuk i gol
kao što sam na početku bio.

Nikola Milićević

Makarska

TJESKOBNA NADA

Pun tjeskobne nade, odlaziš na svoja traganja
i neumorno kopaš, strpljivo pretražuješ
pod stablima, pod zidovima, pod oblacima.
Uklanjaš korijenje, pijesak, zemlju, maglu,
prste si iskrvario, leđa ti tvrdo povita,
a ništa valjano da nađeš, ništa konačno
da saznaš. Samo krhotine,posvud, sami goli
sitniš, predznaci nečega vrijednog, nečega
što uznosi maštu i što slutnjama grije
i ponovo navaljuješ, još upornije kopaš,
sve mahnitije roniš u izazovnu dubinu.
I ponavljaš u sebi: mora da je ovdje,
sigurno je ovdje Ono, ono, kako se zove,
ne znam kako se zove, ali nije ni važno.
Mora da je blizu, jer predznaci su tu.
I tako, sav obuzet predznacima i slutnjom,
svakodnevno se vraćaš sa svojih traganja
praznih ruku, a miran, kao da si našao
i sutra ćeš opet, tko zna pod kojim stablom,
ozaren nekim svjetlom, pun tjeskobne nade,
razgrtati zemlju i čupati korijenje.

Nikola Milićević

Makarska

TAJANSTVENI NEZNANAC

Bježao sam od tebe i skupljao se u samoću
jer mi je bila teška tvoja daljina
i tvoj me tamni beskraj plašio.
Ali nisam mogao ne tragati za tobom,
a ni sam ne znam što sam zapravo tražio.
Nisam ti želio doznati imena,
nisam te pokušao ni na koji način odrediti.
Ti si za mene bio i ostao veliki,
tajanstveni Neznanac, ni dobar ni zao,
ni crn ni bijel ni zelen.
I bio si mi potreban upravo takav,
neznan i neodređen, jer kad bih te
uobličio i spoznao,
ti više ne bi bio to što jesi.
Stupio bih s tobom u razgovor i svađu
i sva bi tvoja čarobnost nestala.
Jer nije za tobom stremila moja vjera
nego moja sumnja. Ona je rovarila
i prevrtala po tvojoj golemoj praznini,
jer sumnja ne može biti mirna
i nigdje se ne može upokojiti.
Ona, u svojoj mučnoj upornosti,
prodire i tamo gdje nikakva vjera
ne može prodrijeti.

Nikola Milićević

Vepric - Makarska

TREBA STRPLJIVO

Treba strpljivo prebirati šljunak
   prikupljati bilje,
iznositi ruke na jutarnju svjetlost,
   noge prepuštati putu,
beznadno udarati na tvrda vrata,
   bazati po tmini.
Treba strpljivo još mnogo toga
   uraditi i ponijeti
za ovaj divni, nepopravljivi svijet.
Od svega toga zacijelo neće biti
   osobite fajde.
Sve će ostati očajno nepopravljivo
   kao što bijaše bilo.
Ali svejedno treba, treba prebirati,
   skupljati, lupati, ići,
treba umirati da bi ovaj slavni svijet
   mogao i dalje živjeti
u svojoj divnoj (divljoj) nepopravljivosti.

Nikola Milićević

Makarska

PUTNIKOVA PJESMA

Putujem stalno nekom sjajnom gradu,
gradu čudesa, sna i zaborava,
gdje ima divnih ljekovitih trava
koje bi mogle da mi spokoj dadu.

Putujem, noseć nevidljivu nadu
koja u meni iznemogla spava
te me iznutra katkad obasjava,
kad čamim, slomljen, u jadu i padu.

Gazim kroz polja i prelazim brda,
snaga se gasi, a zemlja je tvrda,
rane me bole, bode trn i kamen.

I siguran sam: cilju neću stići,
ali svejedno moram naprijed ići,
jer znam: gotov sam, samo ako stanem.

Nikola Milićević

Makarska

OSTANI S NAMA

Sam
u sobi
u večer.
Pas umuknuo.
Svjetiljka šuti.
Pero jedini sugovornik.

Zar sam?
Učila me majka:
"Bog je svagdje
i na svakom mjestu".

Oblij obraze zemlje suzama!
Otari rupcem lice krvavo!
Sagni se nad izubijanim namjernikom!
Pridruži se predvečernjim putnicima.
Vidiš što se događa kod nas.
Otvori nam oči i Pisma.
Trebalo je da Sin čovječji pati.
Mrak je ne idi dalje!
Ostani s nama!

Ivan Golub

Makarska - Crkva Sv Marka

  

STATUS QUO

Što danas? Ništa.
Zavući se u neki kut labirinta
i slušati kako se negdje visoko osiplje vrijeme.
Svi su putovi zadani, staze regulirane,
pjesme su dopjevane i hvala bogu
nitko više ne zna ništa. Čekanje.

Što sutra? Trpjeti.
Povijest je prohujala i stala golema kao brana.
Iza nje gomilaju se ljudi, kuće, strojevi,
žice, noćne svjetiljke, podzemni hodnici, dizalice.
Rastu za sebe, ne znaju kud će.
Što govorimo nije ono što vjerujemo,
što činimo nije ono što slutimo.
Jedno drugo doba već zadano
priprema svoje buduće poraze.

U potrazi za komadom kruha
na mom balkonu jedna šugava ptica
izgovara slatke slovke
tri kratke note otvorenog prostora
sjećanje na zahvalnost razriješene muke:
svijete svijete, opet ćeš, u umiranje.

Nikica Petrak

Makarska

NAJLJEPŠA LAĐA

Došla je lađa izdaleka.
Kakva lađa? Koga čeka?

Najljepša lađa na svijetu!
Hajdemo brzo, na nas čeka!

U nepoznatu zemlju kreće,
Ali nespremne primit neće.

Zato se umij i presvuci
Dok na nas čeka lađa u luci,
Najljepša lađa u luci,
Najljepša lađa na svijetu,
Modra i zlatna, bijela joj jedra
Skidaju zvijezde sa neba vedra.

Sad će krenuti! Brže na lađu!
Evo već plovi, plovi, plovi
U daleku zemlju gdje su snovi...

Grigor Vitez

Makarska

KAKO JE BITI PRETEČA

Krčiš put, ranjavaš si stopala,
zapinješ o trnje, izbijaš na čistinu.
A onda se povučeš u stranu,
da prođe, da dođe drugi.
Uspinješ se znojan, posrćeš na strmini, dižeš se.
Nadomak vrha staješ u stranu, nek stupi drugi.
Susrećeš ljude, kupiš učenike, stječeš prijatelje.
I kad se dlani spremili za pljesak, prolaziš kroz sredinu,
odlaziš, da stupi drugi.
I gledaš s kraja radostan kako raste Drugi.
Tako je to biti preteča.

Ivan Golub 

Makarska

HIMNA ZORI

Na kamenu sjedim. Rani vjetar dišem.
Na koljenu mome papir se rumeni.
Gle, ljubavno pismo!... Ja ga tebi pišem
Sa suzom ganuća ko najljepšoj ženi!

Ti skitnice draga, što se vazda skitaš
Preko sviju ravni, planina i gora,
Ljepotice laka, koja uvijek hitaš
Zrcalima svojim - od mora do mora.

Tvoj poljubac vječno po zemlji se kliže,
Je l' kopno il voda, je l' plodna il pusta;
Sve se zemsko tiho ispod tebe niže,
A ljube ga, ljube rumena ti usta!

Koliko plamena - s toliko imena
Tvoja čudna svjetlost po svijetu se lijeva,
Svud jednako čista, tajanstvena - ista
Ko u davne dane Ahilova gnjeva.

Gle, ja ti se smiješim... Ti odagana tminu
Iz ovoga srca i dade mu volju
Da se s pjesmom tebi digne u visinu -
Jedna nova ševa na zlatnom polju!

Dobriša Cesarić

Makarska

POZIV PROLJEĆA

Poslije duge hladne zime
proljeće nas opet zove:

"Iz ladica izvadite
one vaše lijepe snove
i krenite sada za mnom;
ja vam nudim carstvo cvijeća,
ja vam dajem svoje laste
i pupoljke sa drveća.

Pod mojim se suncem rađa
svud uokrug život novi;
pod mojim će suncem, znajte
procvjetati vaši snovi."

Ratko Zvrko

Makarska  -poluotok Sv Petar

RABBI

tražila Te

moja pjesma

s nijansama čežnje

pronašla Te

u plavičastim mislima

Genezaretskog jezera

upila Te

u vedrom spokoju

slojevite tišine

ponijela Te

u odjeku ljubavi

dušama koje su izgubile krila

Ivna Talaja 

Makarska

ČIJU JOŠ POTVRDU TRAŽIŠ

Čiju još
potvrdu tražiš, ako sam Ja potvrdio?
Čije dopuštenje, ako sam Ja
dopustio?
Čije objašnjenje, ako sam Ja objasnio?
Iako si od
neba, zemlju ne možeš zaobići.
Morao sam zemljanin postati, da bi ti
sišla,
i sa Mnom prišla svojoj zapečaćenoj kolibi od blata,
pobožno,
kao da je stan zlatni besmrtni.
Ako sam ušao s tobom u kolibu
pozemljušu,
u što se prometnuo njezin temelj i krov?
Kakvom je
vatrom planulo ognjište,
kojom se svjetlošću ozarile svjetiljke,
a
tronožac na koji sam sjeo,
u kakvo se prijestolje provrgao?
Čiji
se potpis još čeka,
i čija potvrda,
da je nebo svagdje, baš
svagdje kod Svoje kuće,
gdje sa Svojim ukućanima proslavlja vječiti
neodlazak od Sebe?

Vesna Krmpotić 

Makarska

BOŽJA RIJEČ

Tvoja Riječ, Bože, uvijek iznova
odzvanja i budi jutra.
Riječ visoka, iznad vremena,
utisnuta u čelo neba i lice zemlje.
Tvoja Riječ život je našim životima,
Tvoje oči što gledaju u nas
i gledaju iz nas…
Volimo Tvoju Riječ jer rascvjetava svjetlo,
jer nema mjesta kamo ne želi doći,
jer hoće svaku našu nit utkati u Vječnost.

Ivna Talaja 

 

Makarska - Sv Petar