VAPAJ IZ KIŠE

Već tri dana kako oblaci zastajkuju u hodu,
malo zeleni od šuma i malo sivi od brda.
Možda se previše toga skupilo gore na svodu
pa kiša evo kiši i kiši, nemilosna i tvrda.

Lako je nebesima. Ona, kad su sita svega ,
otvore sve ventile i sve pore rašire
pa laktom oslonjena na glavu kakva brijega
nehajno čekaju da se rasterete i smire.

A ja tu, za staklima, zelen od oblaka,
siv od kiše, i mračan od tjeskobe,
pun spriječenih pogleda i nesihodanih koraka,
mirno snosim da me kapi izjedaju i drobe.

I postajem sve manji, postajem sve nabitiji i ne mogu
da raširim pore, a i kako da to uradim?
Najbolje je leći i pokriti se po glavi, zgrčenih nogu,
jer nebo sigurno ima još mnogo pune buradi.

I kiša će padati još tri dana i tri noći,
i tko zna do kada, i neka pada, prokleta bila!
Samo da i mene pusti da mogu izaći i natrag doći,
da mogu do svog zraka ko ptica do svojih krila.

Da mogu do svog sunca negdje na mirnoj livadi,
da pojašem bar magarca i da ga lulom obodem,
pa kad jurnemo kroz jata preplašene živadi,
da kliknem: živio sunčani dan i ovo zrno slobode!

Nikola Milićević

Makarska