FLOREALNI BIS

Sjećam se starog prijatelja

on je tako sjajno znao razgovarati s cvijećem

da je to svim njegovim biljakama bilo omililo

primao je poruke iz lončanica kao da sluša radio

znao je poštovati svaku riječ koja se javi s balkona

potvrđivao je da su svi štovatelji cvijeća

ujedno i najveći štovatelji poezije, oni koji su

proučili sve mogućnosti nijemog govora

odavno već znaju da je šutnja najrječitiji oblik

na koji nam se cvijeće raznobojnim jezikom obraća

podižući lepršave latice poput snenih kapaka

dobro jutro, kažem cvijeću, dobro jutro, kaže cvijeće

još uvijek se sjetim starog sad još starijeg prijatelja

on još uvijek, sada na svoj čudesni način,

razgovara sa svojim nježnim sugovornicima, sada

razgovorljivijima nego što bi se moglo očekivati

posjetim ga gdjegod, odnesem mu cvijet, zapalim svijeću

otkad je prešao u trajnu šutnju ni cvijeće nije isto

odšutim za njega kakvu dobru rečenicu

još uvijek se sjećam starog prijatelja

Jakša Fiamengo

Split

VIR

Sve češće se zatječem kako promatram ljude

na štekatima, u autobusu, na ulazu u kino

lica su im vrlo mlada, vrlo stara, vrlo prazna od gledanja

kao da lebde u nekom svom slabo vidljivom svijetu

natječu se da me ne opaze, pretječu se u hodu

igraju se raznobojnim svjetlostima, pričaju

o stvarima koje se ne umiju osloboditi beznačajnosti

ljubavi nedočekane, ljubavi promašene, izgubljene

sklapaju ruke samo zato što ne znaju što će s njima

sve češće odlaze u neke svoje tamne postaje

koji put to završi krikom, koji put doživotnom šutnjom

tjeraju sve oko sebe, čekaju da im se netko obrati

izlaze iz dućana, izlaze iz nevjerice, izlaze iz života

zalaze u slastičarne, u sjećanja, u tihu sjenu

vjeruju u neke druge ikone, u misli neizrecive

bez imena su, nemaju baš osobito što pokazati,

ne mogu se sjetiti kad su zadnji put bili ostrašćeni

izbjegavaju pozdrav, ne haju za moju pozornost

bez zanimanja, bez napora, tek onako

sve se češće zatječem kako promatram ljude

 Jakša Fiamengo 

Split

DOŠLO JE JOŠ JEDNO LITO

Došlo je još jedno lito
kako i svako ča je već pasalo
ma svako je novo lito
studenije za jedno lito
Zaludu se čejadin tezmo
čepiži i darpi
i rape po sebi, karpi
i svoje vrime prikopaje
razgarće i privarće
i išće teplije sunce
modrija neba
i ono vrime kad ni ni misli
da gre i gre i gre
put greba


Jure Franičević Pločar

Split - Sustipan  

FORMA VIVA

Koji put osjetim toliku snagu

kao da letim, kao da neometan mogu

svaki zvuk odjenuti pripadajućim predmetom

i svakom predmetu vratiti izgubljeni govor

kao da mogu riječima umnažati značenja

i od činjeničnog iskovati svaku moguću riječ

i svaku od njih udahnuti bilo kojem znaku

čak i oblacima i vatri naređivati oblike

i osnažiti sve što mi se čini nedovoljnim

koji put mi se stvarno učini 

da mogu postići sva stanja po volji

da mogu i povišenom govoru oduzeti riječ

i balansirati osjećajem za nijanse

razrijediti kovine, skrutiti paru

biti neodoljivo jak, rastopljen u jantaru

i da se mogu dodati i vosku i pijesku

da mogu jasno govoriti i kad ne govorim

i da mogu od šutnje napraviti zvučne kutije

i raspolagati nevjerojatnom energijom 

pomoću koje se sve može nazrijeti

na onaj svoj stvarni i onaj svoj drugi

(pa mislili što hoćete)

još stvarniji način

Jakša Fiamengo

Split - Trstenik

I ALOJ

I aloj na siki pati
i omendul stenje
i maslina dogod zaplače
i sve ča žive orca i darži se
i odupire dokli može
Samo je sunce uvik isto
samo je nebo uvik gor
a zemja uvik dol
Samo iz zemje sve živo niče
i u zemju utiče
a zemja izmučena tarpi
i muči
ma jedanput će i ona zagarmit
zajecat
i umrit


Jure Franičević Pločar

Split - Sustipan

SVAK MISLI

Svak misli da je njegova vira
jedina mira
i svita i vika
A onda vitri zapušu
iskidadu zelene grančice
otrunidu kice
i raznesu greštve zvizdice
I čovik dosegne samo
jedno suho drivo
izgrizeno izgarčeno
gropivo
i krivo

Jure Franičević Pločar 

Šibenik  

RUŽA VJETROVA

O ružo vjetrova, treptava pri svakom dahu, kad
bih mogao naučiti tvoju osjetljivost i tvoju tihu
mudrost, tvoj svaršen mir i dostojanstvenu strpljivost!
Kad bih mogao osjetiti sve vjetrove koji pušu
nepredvidivo, odasvud, iz svih zakutaka svijeta,
osjetiti ih, označiti i ostati miran.
Kad bih poslije jednog vjetra mogao spokojno
očekivati drugi, treći, bilo koji, bez brige s koje
će strane doći, sve ih primiti i propustiti, da dođu
i odu u nepovrat.
A ja da ostanem čist, nepomaknut, ni tamo ni
ovamo, da nijedan od njih ne može reći da sam mu
naklonjen više nego nekom drugom.
Kad bih mogao, ružo vjetrova, imati tvoj blaženi
mir i tvoju gorku ravnodušnost!

Nikola Milićević

Prugovo - Dalmatinska Zagora