subota, 16. rujna 2017.

ARGONAUTI

Još uvijek sam među njima
sad već samo stoga da prihvatim njihovu sjenu
naučili su me da razaznajem znamenja na moru
izvještili me u gonetanju nadolazećih mijena
da mjerim udaljenosti već i meni poprilično nejasne
puštaju me da gdjegod namjesto njih veslam
da im pridržavam oružje pomažem u spravljanju obroka
noći su prohladne ali tu sam treba li stražariti
perem palubu svjetlam im štitove dotjerujem izgled
kad uhvatim vremena i nije mi stalo što je
pučina svakog trenutka sve dalja
zacijelo su me poveli sobom da ne ostanem sam
da mi bjelilo žala posve ne ispije vid
trebat će im netko da svjedoči da ih opjeva
onako složno u heksametru u korskom suzvučju
u pravilnim razmacima istinito i uvjerljivo
ne dopuštaju mi da se uplićem da i sam uđem u mit
slijepi putnici ionako uvijek ostaju po strani
plovimo kroz Stari vijek stariji od njega samoga
kuda idu zar je važno među najboljima sam


Jakša Fiamengo 

Split

petak, 15. rujna 2017.

POSLIJE OLUJE

Ako si u ponosnim olujama živio život,
nikad se nećeš pomiriti s biserjem tišine.
Srce ćeš nositi ubodena iglama muka,
uvijek prepuno tame, posvuda žedno radosti.
Samo je jedan dan i samo jedna svjetlost
i kad uminu, tada: umri skrušen u sebi.
Gledaj druge dane i gledaj druge svjetlosti,
ali ne pružaj ruke i ništa više ne traži.

Nikola Milićević 


Trogir

četvrtak, 14. rujna 2017.

SASTAVLJANJE MORA

Slijedeći more nisam li to
staru knjigu listao, tvrdo ukoričeni rukopis
što me neprestano zapljuskuje novim rečenicama
što me brazda ljepokrilim izgovorom
i savija jedra vjetrovima podatnih stranica
očekujući da njihova bijela mjesta ispunim
životom na koji se tek treba priviknuti
Slijedeći more neke sam stvari posve naučio
u pismu u kojem smo posve izjednačeni
Njemu na poklon donio sam mnoge dragocjenosti
papir, tintu, zlatnu škrinjicu, jezik prvorođeni
I ubuduće u svakoj ću svojoj riječi sastavljati
neku dobru mogućnost za njegov izrijek
neku uvezenu otmjenu pojedinost
ili, svjedeno, hrapavi papir razularenih nesanica
vrijeme obuzeto trajnom slanošću
moje i njegovo visoko pamćenje
Prepustit ću se svim njegovim strujanjima
za svojih jakih trenutaka ono će me i nadalje kušati
a ja ću pustiti neka me po volji obuzda
Toliko malo uvijek ću mu biti dužan uzvratiti

Jakša Fiamengo

Jadransko more




srijeda, 13. rujna 2017.

NATUKNICE O OTOKU

Nikada još nismo ozbiljno razgovarali o tome
gdje završava otok i je li nam to dovoljno.
Doduše, najlakše je reći da sve završava s morem,
da s njime sve i počinje i sve prestaje, da je otok
zapravo neotuđivi dio kopna, okružen velikom vodom.
Naravno, takva tumačenja nisu nam dovoljna,
nešto što leti u vis sa svakim domaćim dimom
što nam odaje toplinu, zgušnjava vrijeme i privlači ptice.
Jesmo li se ikada zapitali što nam je zapravo brod, dakle
način na koji se spajaju otok i more, dva najbliža
stvora u povemašnjoj nevidjelici što je dublja
od svake protege koja nam je poznata.
Nešto mi u tumačenju otoka uvijek nedostaje, nešto
što boli od nedorečenog, od slutnje pustoši i pustoši same,
gdje je ponekad čovjek manji od svake svoje riječi,
uhićen u slatkoj nedoumici, sravnjen sa snom.
Ne, nikada još nismo govorili o koracima,
zakopanima u zemlji, izloženima hitrim vjetrovima,
o zvonima što riječi uzduha prenose s kraja na kraj otoka,
o ljudima što su se utisnuli u kamen i tako se
pred morem preslikali za trajnost koja se ukida
svakim novim napuštanjem otoka.


Jakša Fiamengo

Korčula



ponedjeljak, 11. rujna 2017.

BOLSKI INTERMEZZO

Godinama već dolazim u grad i ne sluteći
koliko grad ulazi u mene, zoblje moje grožđe
uživa privilegije koje sam mu povjerio
koliko čuva svoje more jednako kao što more
na oku drži sve naše štetne korake
i ja sam se već njemu u čast izdužio
u plovidbama razdijeljeno more
i ja sam u njegovu mandraču okusio
kako vrijeme pere višak svojih prolazaka
koliko se čisti od nepotrebnih putovanja
dok me iz svoje bijele dvostrukosti
bifore u luci netremice motre
kao jednog od svojih koji sve tiše broje
koliko nas i ovdje ima zasjenjenih
koliko bracera, koliko visokih paluba
gledam u skrućene otiske klesarovih ruku
mnogi su me već prepoznali
kao što se u vjetru s pučine zna utvrditi kamen
kao što stari zid jače osjeća svoju hrapavost
kad ga takne neizbježno jugo
prikupljam upamćeni sjaj svjetionika na molu
dobri Bog sponzorira naše dobre naume

Jakša Fiamengo

Bol na Braču


nedjelja, 10. rujna 2017.

OD TVOJIH GODINA

Svjetlost je imala tvoje godine
i riječi su bile tvojih godina
i vjetar i rosa i ples pod trijemom

i cvijet je bio od tvojih 
i dvostrukost voska mnogostrukost sna
i ne mogu izgovoriti svu ljepotu
koja je imala tvoje godine

samo ti nisi imala godine
ja to možda neću moći prihvatiti
ali to te ne opravdava
ni pred čime što smo imali
i što od nas ostaje

Jakša Fiamengo

Šibenik


subota, 9. rujna 2017.

KAD SAM SVJETLOST TVOJU UNIO U KUĆU

Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću
Ko tajnovit plamen što se tek razgori,
Na osobit način zasjali su dvori  
Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću.

  Bili smo ko ptice u jasnom svanuću
Što sa neba slijeću da bi tiho sjele  
Na dlanove naše, hrapave i bijele  
Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću.

  Mijene svih vremena, vrijeme svake mijene,  
Što cijeli svijet dijele na svjetla i sjene,
 Bili su sa nama, bili su nam sveti.

  Što sad imam dobrog od tih proplamsaja,
 Jesam li još uvijek dio tvoga sjaja?
Tvoja me je svjetlost naučila bdjeti.


 Jakša Fiamengo

Split