Nikada još nismo ozbiljno razgovarali o tome
gdje završava otok i je li nam to dovoljno.
Doduše, najlakše je reći da sve završava s morem,
da s njime sve i počinje i sve prestaje, da je otok
zapravo neotuđivi dio kopna, okružen velikom vodom.
Naravno, takva tumačenja nisu nam dovoljna,
nešto što leti u vis sa svakim domaćim dimom
što nam odaje toplinu, zgušnjava vrijeme i privlači ptice.
Jesmo li se ikada zapitali što nam je zapravo brod, dakle
način na koji se spajaju otok i more, dva najbliža
stvora u povemašnjoj nevidjelici što je dublja
od svake protege koja nam je poznata.
Nešto mi u tumačenju otoka uvijek nedostaje, nešto
što boli od nedorečenog, od slutnje pustoši i pustoši same,
gdje je ponekad čovjek manji od svake svoje riječi,
uhićen u slatkoj nedoumici, sravnjen sa snom.
Ne, nikada još nismo govorili o koracima,
zakopanima u zemlji, izloženima hitrim vjetrovima,
o zvonima što riječi uzduha prenose s kraja na kraj otoka,
o ljudima što su se utisnuli u kamen i tako se
pred morem preslikali za trajnost koja se ukida
svakim novim napuštanjem otoka.
Jakša Fiamengo
 |
| Korčula |
