MORA DA SU ANĐELI PROJEKTIRANI PO UZORU NA BILJE

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje; od vode i svjetlosti,
onih najmekših počela po sabiralištima
svijeta, bilje sažimlje živo sigurnim
kretom majstora, i prostire ga u prostrano;
doduše, anđeli češće rabe samo svjetlost;
ali zato na popisu sabirališta
drže i vlastito tijelo,
i kada se potroše zalihe svjetlosti
nisu u neprilici,
posuđuju od pucnja što im trajno sijeva
u plućima

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje

Ivan Rogić Nehajev

Solin

ŠETNJA

Hodamo nas dva po travi, 
Mokroj, visokoj;
Šumi od naših koraka trava 
U noćni pokoj.

Prijatelju, sklopio sam oči,
I mislim da mjesto tebe sa mnom 

Jedna vitka ljepotica kroči.

To ne šumi trava,
Nego ona — hodeći —
Šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći.

Dobriša Cesarić

Solin

PERUN

Na travnom brijegu, nad sedam vodâ

Gromovnik Perun vlada,

Lagano drijema i žezlo spušta

I sijeda mu glava pada.

Naoko njega vjetrovi lijeću,

Nestašna djeca neba,

Radnici božji što zemlju kite

I zemljici donose hljeba.

S njima on starac vodi zbore,

I pita što nose s vodâ,

Što nose s lugova, što nose s dola,

Od milog mu slavskog roda.

A oni lete i biju krili

Naoko starca Peruna,

I bacaju voće i zlatno klasje

Na podnožje njegova truna.

I leteć viču: Pomiluj, bože!

Kamene čaše kruže!

Odjekuju polja! Tvoj narod se gosti —

A goste djevojke služe.

Vladimir Vidrić

Perunika

PEJZAŽ

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; –
Pod bregom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito mirno spokojno –
I s huma s k humu vere ...

Vladimir Vidrić

Solin

NENADANA SVJETLOST

U svibnju za sunca jutarnjeg
nekoga ili nešto si čekao,
zagubljen kao što se to događa stvarima,
i učinilo ti se da svjetlost,
ta blaga poravnateljica pojedinosti,
gleda s neba, sa čitavog neba,
sve što možeš i ne možeš vidjeti.
Daleki i bez imena idu oblaci,
otkrivaš putove u dimovima, vidiš
kako se daljina (nebo možda) razlaže
u ovo ili ono: u šumu, sjenu, misao,
zaustavljeni glas ili nešto manje
i nevidljivo - i ti s naporom praviš
prvi korak, da poljuljaš taj izuzetan čas
u kojem čistoća treba da pređe u glad,
optika u besmislene mrvice nervoze.
Moraš k tome. I praviš drugi korak,
korak neprijateljstva kome odgovara
hladnoća, prašina i "još". To je buka
sna. I praviš treći, miješa se sjaj
i ništa u oblačnom duhu onoga oko nas -
svakodnevnom. Ti dodiruješ i ne. Ti
vidiš i ne. Ti si sretan. Ti si nesretan
čovjek. Dok hodaš znaš da je lijepo
što imaš torbu, u njoj neku ideju
koja može boraviti u tijelu (kruh:
u njemu se rascvjetava zemlja).
treba ispraviti nepravdu kojom smo
nijemim životinjama prepustili osjećanje tla,
treba vratiti astrologiju u razgovor.
Sadržaj i zaplet je to kada govoriš,
govor vraća mrtvi sjaj zvijezda u
sudbinu starice. Kaži lokomotiva,
zafućkaj i idi. Vrati se, tako se slabe
granice, reče putnik, šuma ulazi u hod,
hod u tamu, tama u ime, ime smiruje.
Iz daljine dopire zvono. Iz kojeg
to doba? Iz daljine dopire spokoj.
Iz koje to budućnosti? Kako su se to
pred tobom zavrtložila vremena:
raste biće drveta, drvo siromaha,
mirno gudalo vuče po jednoj žici
svemira i tu u tom zaseoku vrhunac je
svijeta. Ugasila se uspomena na strast
ali nije nestala, nije zaborav nego
tišina nad sutonom, nije plivač, to
klizi sama voda. Ptice nekog drugog lijeta.
A onda gradovi koje oblikuju dlanovi
s kojih je spala prošlost, ukus nevolje.
Bože, tako sam ti se molio za jedan otok,
a evo sada su tu svi otoci ispred tebe
u svjetlosti koja uništava dan.
Na koncu Korčula u oktobru postaje beskrajna.
Čedna stoji prozračna i bestjelesna.

Danijel Dragojević

Solin

NAJBOLJE JE BITI STABLO UZ RIJEKU

Takve ja ljude volim
koji svakodnevno gube svoje brodovlje
i svoj posao
te izmoždene svećenike rada
na koje se spustila mrkla noć
i koji se okreću na kraju ulice
s opšivenim obodom tuge
Nagluhi je njihov Bog
ispustio držak suncobrana
iznad njihove glave
te ih vuče na put
duboke zamišljenosti
Tako je zla kob htjela
smaknuti s glave
dječje lice mjeseca
a puzavi život
tu je, namiguje, iako je već otišao
zaklonjen sumornom tišinom
napipava put do tvoga pogleda
punog jada
Da, mnogi životi iskaču iz tijela
kao sićušne nemani
i prije nego što svaki od njih
zaboravi svoju nazočnost
došulja se starost kojoj je
najbolje biti stablo uz rijeku

Sead Begović

Solin

SAT KASNIH SPOZNAJA

Tko ima hrabrosti još danas da kaže: morat ćete se kajati kada doznate, da ste se varali i druge
varali, jer ste bili prevareni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu?
Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Propao je ugled propovjedničke nauke i isposničkoga
pepela. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset
godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u
njima je grozno što obično ne dolaze na vrijeme.
Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše
neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u
zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti za
čitav jedan život zabluda i propusta.
Ima kasnih spoznaja kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti.
Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne i zato
žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je
na vrijeme. Ja vas opominjem.
Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao
pjesnik koji je upozorio svoju draganu: "Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću..." Ura istine i kazne
će doći. Sve će bito golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević

Solin

NEŠTO I ZA MENE

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je
neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u
ponore ja hoću da ostanem sam.

Tin Ujević

Solin

PRODUŽENI SVIJET

 Stvari su oko mene duboko sadržajne.

Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.

Vode šapću u noći neiskazane tajne,

i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.

Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.

Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza

iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima

kao da ide u susret najdubljim jesenima,

ko da će Isukrste da sa raspela snima,

kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)

i ti su od tihih riječi potajno razdragani,

kao da misle: evo, već se polako dani,

sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

ali, svejedno: mogli bi biti pijani.

Ko da idu na doček vrlo starom otkriću

da su već bili, da žive u drugome biću,

i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,

mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.

Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,

i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta

i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu

kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Tin Ujević

Solin

OPOMENA

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

 

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

 

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

 

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

Antun Branko Šimić 

Solin

OPET ĆE PADATI SNIJEG

A što će biti s nama
Kao da smo godinama spavali
Čekamo novi snijeg

Kao da će mi donijeti spasenje

Možda ću se s novim snijegom probuditi

Ima li ljepšeg buđenja

I neka mi tada novi snijeg

Bude početak novog života

Opet će padati snijeg

I svaka će kuća

Imati novi dimnjak

Tišina bit će posvuda

Šume će prekinuti svoje disanje

Ljudi će stajati

Na zemetenim raskršćima

Kao da ne znaju kud bi sa sobom

A snijeg će padati padati

Možda će s novim snijegom

Neko dijete porasti

No nitko to neće primijetiti

A neko će djetešce

Prvi put vidjeti snijeg

I na saonicama

Njime će ga prvi put provozati

Opet će padati snijeg

I san će zapodjeti bitku s javom

Svaki moj korak

Po nedirnutom snijegu

Bit će nov

Tada neću smjeti zateturati

Hoću li znati tada

Koga ću za tebe pitati

Milan Matić

Solin

ZIMSKO JUTRO

Na oknu je procvao
ledeni cvijet,
pahulja nježnih
promatram let.

U krošnji staroj
vjetar je ljut,
u bijelo obučen
obližnji put.

Evo, i Snješko
pored puta,
otresa pahulje
s kaputa…

Stanislav Femenić

Solin

NAŠE KUĆE

Ove kuće, grúbe, síre,
sve u srićne náše dâne,
Pune smiha odjekuju
kroz ponistre rasplanzâne.

I čarčidu čárčki máli
po svih vártlih na grınámi
I činí se ko da lize
svítla rádost po stinámi.

Pere Ljubić

Solin

U PROVINCIJSKOM KINU

U provincijskom kinu

vrijeme kao da stoji

tamo su još na cijeni

jučerašnji heroji

i nikad neće stići
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala

U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju

Arsen Dedić

Solin

NESTANI, NAREĐUJEM ZBILJI

nestani, mrš,

naređujem zbilji, trebam drukčiji
nastavak na ono vrijeme čistoće,
kada je i nebo u hrvatsku dolazilo
učiti o sebi, onaj s više živih,
ako je preživjelih

još traješ,
kako to da si niotkuda, težinom
pričuvna zla polegla po svemu i zabranila
prolaze iz; kako to da si samo trgovcima
strahom i tatima živopisna podrijetla
priznala ovlasti prisutnih; kako to da si
ruku odvojila od alata i zgužvala je u paljak
azijske sućuti; kako to da nisi pričuva
slobodnih nego krijumčariš dodane iz
utopijskog odpada; kako to da se opireš biti
baštinom pobjednika u ratu za savjest i sram?

nestani smjesta, mrš,
trebam drukčiji nastavak
onaj s više živih,
ako je preživjelih

Ivan Rogić Nehajev

Solin

SAD

Sad kad je naše lišće obrubjeno
a mi bušijemo studenu rosu sna
i bilu pinu ča je truni škura tarmuntana
znamo da su pasale teple noći
u kojima su suze sjale kako svićice na vitru
kako radosne roze
I bilo bi kruto gorko da ni u sorcu još ostalo
živo jedno malo stablo
kojemu pružamo hladne ruke
ismeteni ko dica zatečena na tujen voću
Još čujemo žamor nikega sunca
i ćutimo u kostima još jedan svitli daž
a u prasima sarce ča posarće i šebeće i kuco
sve durije i muklije


Jure Franičević Pločar

Solin

SUPUTNIK

Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.

I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.

Dobriša Cesarić

Solin

LIŠĆE OLUJI

Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
I lišće oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
I prazna je ruka, ako nije njena.

Nož pripada rani, uže svome vratu,
Raširene ruke – kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

Zvonimir Golob

Solin

TUGA VIDIKA

Na humku iznad starog sela
U sjeni mir i vječni hlad,
Uz lipu drvena kapela
S vidikom čak na grad.

Ko materina prsa bijela
To brdo blažilo bi jad,
Da naokolo zemlja cijela
Ne čeka sraman pad.

Tišinâ ima, gdje se čuje
Što genij domovine snuje,
No nema više nas!

Gdje glasnije ti srce kuca,
Oj dome naš, tu naše puca
Tvoj razbirući glas!

Antun Gustav Matoš

Solin

SJEĆANJE

Toga popodneva
poslije škole
dugo su šetali
i trčali
i pričali
i pri tom se
i porječkali!
I učini im se
da su im dani
još ljepši bili
kad su uz riječni sprud
još posve mali
u pijesku dvorac
sagradili-
i zatim se
čak triput
bosi oženili!

Stjepan Jakševac

Solin