PONIKNUH GLAVOM PONOSNOM

Poniknuh glavom ponosnom
I oborih je nice – –
A teške suze kanuše
Na moje trepavice.
I dršćuć skut dohvatih njen
I pritisnuh na usta!
O, moja krasna ljubavi,
O, moja željo pusta!

Gle, grozne suze plačem ja
Od prijegora i boli!
O, moja krasna ljubavi,
Pomiluj me i voli!
I daj mi podaj jakosti
Da živim crne dane,
I da se luda ne latim
I čaše otrovane.

Ti sve si mi oduzela,
I krasne sne i nadu,
A prepuštaš me uboga
I očaju i jadu!
Do srca si me raskrila
I ranila me tamo!
O, moja krasna ljubavi,
Ta gdje si mogla samo?!

Glej, grozne suze plačem ja –
O, sagni se do mene,
I utisni mi cjelov bar
Na rasplakane zjene!
I digni me i vodi me,
Gdje sinje nebo plavi,
Dok mine me taj gorki čas
I nađem zaboravi!

O, vodi me u divlji lug
I na široko polje,
I pokraj drevnog doma mog
Do crkve bogomolje –
Gdje sve me je ostavilo,
Da pokucam na vratih
Djetinjih iluzija
I prvih snova zlatih!

Vladimir Vidrić

Solin

MURVE

Dve ja murve rodne imam:
bela ta je mlajša,
ali črna blizu plota
ta je puno slajša.

K njim sad vnogo lepo dete
vu dvorišće zajde,
vsaku moje budno oko
tam vu kvaru najde.

Tak i danas ja sem vlovil
susedu gizdavu.
Rekel sem joj: Sad ja vidim,
gdo mi gazi travu!

Kaj mi daš? Ti znaš sigurno
Za pravicu staru:
da se ono sme zaplenit,
kaj se najde v kvaru?!

Branila se: “Zginulo je
najlepše mi pišće,
zato sem ga iskat išla
k tebi vu dvorišće.”

Zakaj nisi ti i mene
onda v pomoć zvala?
Kaj su tebi vusta črna?
– Ti si murve brala.

“No, pak jesem! Kaj bi tajit?
Sladke su i zrele.
Jesem, sused, al od danas
bum još samo – bele.

Dragutin Domjanić

Solin

JUTARNJA PJESMA THEI

Kraj samotnog mlina pojavio se dan,
Razigran vranac na travi.
Ko na lopoča list na pruženi dlan
Spustio se leptir plavi.

Dijete sunca noćobdija cvijeća
Zagleda u svačije oči,
Tebe se davne još dobro sjeća
Sa slike svibanjske noći.

Nosila si vrč napunjen rosom.
Mjesec Ti s usana jagode brao.
Sušila si suze zvijezda kosom,
Pjevajući slavuj krilu Ti pao.

Jutro je sviralo u vrbovu sviralu,
Za njim je trčalo bjelosvilo janje.
Sunce Te podiglo djevojčicu malu
Da vidiš anđele kako vezu sanje…

Ivan Goran Kovačić

Solin

SIROMASI

Siromasi nestalno lebde
između života i smrti
i svaki čas može da pretegne
nevidljivi uteg smrti.

Svaki čas mogu da prijeđu
među i odmah budu
u smrti: najbližoj blizini.

Antun Branko Šimić

Solin

BALADA

O, žari se, žari
roža kak oblak,
gda sunce zahaja
i vleče se mrak.

A vu groblju tiho
dremlje grob i križ:
“- Zakaj se ne žariš,
roža, ne svetliš?

“Črlen si je venec,
čisto črlen splel,
na glavu ga spustil,
na lasi ga del.

“Jenu rožu ftrgal,
meni ju je dal,
je glavu naslonil,
je stiha zaspal”.

Vlečeju se mraki,
stoji križek plah,
k mami se naheril,
morti ga je strah?!…

Zakaj mama prosi
drobni negov cvet,
ne bu se ražarel –
mrtev je i bled…

Ali ni se vmekla,
vetrek ju hladi.
Cvetek je zadrhtal:
da mu vmrla ni?!…

Ivan Goran Kovačić

Solin - Split

MOJE PJESME

Siromašne pjesme moje,
Što će iz vas jadnih biti:
Stalno već za ljeto koje
Vas i mene prah će kriti.

Nisam Dante, ni Petrarca,
Da vas složim, kako treba,
Al se u vam blista žarka
Divna ljubav južnog neba.

Nisam Byron ni s daleka,
Mickiewicz svome rodu,
Al vas mnoga nije l’ jeka
Zdvojna klika za slobodu?

Nisam Puškin divske snage,
Niti Shakespeare uma jaka,
Ali vi ste suze blage
Patnika i poštenjaka.

Ta ja nikad i ne smijem
K njihovome stić vrhuncu,
Al sam sretan, što se smijem
Na njihovu grijat suncu.

I kad mlada duša moja
Na njihovu žaru plane,
Možda ipak iskra koja
Samosvojna u svijet pane.

Možda ipak ljudi hladni
Ne će me po kalu vući,
Što sam sav svoj život jadni
Probavio pjevajući.

Možda ipak srce koje
Kadkada i nas spomene,
Siromašne pjesme moje,
Kad ne bude vas i mene.

August Harambašić

Solin

LASTAVICE

Došle su denes. Videl sem dve.
Iščo si gnezdo okraj hiže.

Lete polako.
I pitam sako:
“Kaj ste nam donesle, male, drage ftice?
Vi z vetrom letite
Čez široko morje, gde me nigdar ne bo,
Gde je navek sonca i leta pono nebo.
Kaj niš ne velite?”

Onkraj kleti lečo mlade lastavice
I gnezda glede.

Kaj so nam donesle? Sonce, srečo, mladost,
Žito, vino, cvetje, pesme i staro radost!

Dok išle su čez tuđi nekod svet,
Tu čakala je na nje stara klet.
I zato čkome,
Samo lete,
Pone sreče,
I sonce i nebo i brege glede!

Fran Galović

Solin

USPAVANKA

Večernja zvijezda mala
u dobok bunar je pala,
pa se od njena blijeska
voda srebrno lijeska.

Sumrak sve gušći pada
i selo u njemu tone.
Pastiri vraćaju stada,
i klepke brončane zvone.

Smiri se krijesta pijetla,
što nad bunjištem drijema.
Žmirkaju posljednja svjetla.
Svijet se na počinak sprema.

A negdje, sred tiha mraka,
smirena, sretna u duši,
dijete uspavljuje baka
i blagim mu glasom pjevuši:

- Puteljkom se seoskim vide
žute i plavkaste sjene.
To otac s rudarima ide
u povorci noćne smjene.

Gustav Krklec

Solin

KUHINJA U PREDGRAĐU

Kad iz bučnog stignem grada
nakon šetnje ili rada,
najljepše je tada za me
u kuhinji moje mame.

Bijelo suđe tu svjetluca,
stari sat na zidu kuca,
bakren kotlić na ormaru
u rumenom sja se žaru.

Pod njim, iza stabla čista,
niz se sjajnih čaša blista.
Vrč je zemljan među njima,
sa šarenim cvjetićima.

Na stolu je stolnjak bijeli
i jabuke tri u zdjeli,
a toploga hljeba pola
rumeni se nakraj stola.

Na prozoru, bez prestanka,
zavjesa treperi tanka.
Vjetrić pirka, pa se širi,
a kroz prozor nebo viri.

Pokraj peći moja mama
u starinskim papučama
nestrpljivo uvijek čeka
dok zavrije lončić mlijeka.

Ne pita me nikad ništa,
kada radi kraj ognjišta.
A čemu i  da me pita,
kad mi sve na licu čita.

Čita, da me život zove
na putove uvijek nove,
al' da nigdje naći neću
takav tihi mir i sreću.

Čita, da ću svijetom proći,
ali opet amo doći,
gdje svog sina čeka mama
u starinskim papučama.

Gustav Krklec

Solin

TI I JA

Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi.
Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.
Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću – Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.
Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruže
jer na istom putu imamo dva cilja .
Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.
Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.
Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak – a vječnost je siva !!!

Gustav Krklec

Solin

KAKVE JE BOJE POTOK

Potoku koji šumom teče 
Oprezno priđe jedan jelen 
I napivši se vode reče: 
– Potok je kao šuma zelen. 

Kraj stijena potok dalje teče 
O kamena se lomeć rebra, 
Skakutajući zeko reče: 
– Potok je ovaj sav od srebra. 

Kroz polje potok dalje teče 
Pod vedro nebo izašav, 
A lastavica ozgo reče: 
– Potok je kao nebo plav. 

I potok dalje teče, teče, 
Nad njim oblaci bijeli stoje, 
Lebdeći bijeli leptir reče: 
– Potok je ovaj bijele boje. 

S mnoštvom zvijezda dođe veče, 

Ugasi svoje boje dan, 
Plašljiva srna tiho reče: 
– Gle, sav je potok ozvjezdan!

Grigor Vitez

Solin

BOG JE UVIJEK NA MJESTU ZBIVANJA

Bog nikad ne oskudijeva
najnovijim vijestima,
jer je istodobno nazočan
na svim mjestima.

Za njega ne postoji neprohod,
prepreke, ni loša cesta.
Svuda stiže navrijeme,
uvijek je na licu mjesta.

On ne vjeruje u priče puke.
Ne zanimaju ga vijesti
iz druge ruke.

Bog je očevidac
svemu što se zbiva.
Zato i može znati kad tko laže,
mućka ili što prikriva.

Zvonimir Balog

Solin

BOG NIKAD NE SPAVA

Bog vidi i kad je noć,
kad je sve ispunjeno mracima,
zahvaljujući posebnim očima
s ugrađenim infracrvenim zracima.

Bog može vidjeti u jučer i u sutra.
Odjednom vidi naprijed i natrag,
potomstvo i pređe.
Jednako dobro vidi otvorenim očima
i kad zaklopi vjeđe.

Vidi tko kome u nevolji pomaže,
a tko je sklon izmotavanju
Boga se nikad ne može uloviti 
na spavanju.

Zvonimir Balog

Solin

VODA

Od čega se voda pravi,
gdje to voda vodu voda,
da li voda vodu pije,
u čemu se voda mije,
što to hoće kad klokoće,
kad klopoće,
može li voda razvodniti vodu, 

što je voda vodi u rodu,
da li se voda ljuti
kad joj druga voda vodu muti,
zašto voda omršavi
pa je plitko,
zna li na to odgovoriti itko?

Zvonimir Balog

Solin

ZVIJEZDA

Zašto je odjednom zvijezda pala
što je tisućama godina revno sjala?
Zbog čega je u mirnu zvijezdu nahrupio nemir?
Za čim je potrčala duboko u svemir?
Da li je to na njeno mjesto
neka tamna zvijezda stala?
Ili je to mala zvijezda
ugledala svoju zvijezdu
i u naručje joj pala?

Zvonimir Balog

Solin

BIBLIJSKI PSI JOŠ LAJU

odmaknite zvučnu sliku, odmaknite taj zid
dajte im piti zgrušanu vodu, dajte im led
biblijski psi još i još laju ga, laju ga
au au do mozga i natrag
u kristalnu čašu
u prozirni cvijet

oni koji prečuju, oni su jednina
oni koji se gase svaku večer
i ujutro se rasprostiru
po cijelu tijelu jednako
i uzaludno

taj stud psi netremice laju
razapeto je noćivo – platno
njihovo gorko atoničko
i svaka rana – novo buđenje
i svako buđenje – nova glad
laje na tebe golotinjski

šum vjetra nad pustinjom tar

Anka Žagar

Solin

SNOLIKO

odjednom kroz staklo vode, imala sam te
ljutila si se od sebe kao lukovica
u vlastitoj vitrini

pacolepsis, fosilna ribica iz brazila
kako si lijepa sva još zatočena u sebi
a dvjesta milijuna godina
trebalo je meni
da doplivam u tvoju tišinu
hej
jesam li stigla na vrijeme
taknuti te
prevesti u bijelo
tvojemoje okamenjene ljuske
da sve bude izmaglica
slika ustreptaloga
a koja svjetlucava sva
napetost između morskoga i
kopnenog dijela tvoje duše
a koja još hoda hoda
između sebe i sebe
                                  i čudi se
kako joj se unutra
odjednom mogla dogoditi
tako nježna zima
jer ti zaustaviš se
i dalje tečeš, pacolepsis

oči mi plaču, ali ja ne

nenačeta vodo, sanjaš li

Anka Žagar

Solin

DAN, KRAJ

Na kraju dana kad se zvijezde muče
da sklope noć za više vrsta snova
ostajem sam, u žili koja tuče
u mali doboš stapaju se slova
u riječi što na prikladna bi htjele
naići usta, ali samo ova
susreću, moja, koja radije žele
ljubiti nego biti crta rova
na prvoj crti smisla što ga brane
zubi i ptice koje grožđe zoblju
i prije nego sazri, zato prazne
ostaju čak i onda kada svane,
i nijeme, kao žene što u razne
sate ih možeš susresti na groblju.

Luko Paljetak

Solin

TVOJE POGLAVLJE

Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći

ostaje otvoreno, zatim red po red pada

čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća

po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag

Luko Paljetak

Solin

NEŠTO ČEMU JE IME BAŠ TO

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

Luko Paljetak

Solin