ZRAKOPLOVI-UBOJICE

Zrakoplovi-ubojice kradu sirotinjski ručak. Provale u podrum
gdje se u tmini skrivaju užasnute glave i raznesu svaku treću, na
ostale uruše zid.
Uvlače svoje hladno metalno tijelo u postelje ljubavnika.
Majci koja rađa gađaju novorođenče među nogama.
Lete vrlo nisko da im kompjutori točno izračunaju što još ljudsko
svijetli u opustjelim Ćelijama.
Kako samo točno raketiraju zrnce pšenice.
Ovdje će biti nacionalni park smrti, govori onaj što ih šalje.
Raduje se vašoj bespomoćnosti. Trga vam sablasnim zrakoplovima
odijela s tijela. Trga meso s kostiju.
Sve se znade o njegovu pomračenom umu.
Sada je vrijeme da skinemo krinke onima u zrakoplovima.
Kad slete, iz njih izlaze štakori, crne udovice, ulaze u gostionice,
naručuju piće.
U čašama krv.

Slavko Mihalić
 

Split

STRIJELJANJE U ZORU

Cijevi pušaka su napunjene - samo da oficir
               dokrajči cigaretu
Njegovo zeleno čelo sja se u mraku prijezirom
Lijep posao ustajati prije zore
Barem da se plaća - no zna se tko će imati
               koristi

Osuđenik zatreperi poput suha lista
Jedan čovjek bez imena kojeg nitko neće
               tražiti
Neprilično mu sve to bavljenje
Samo da što prije svrši

A kažu, u obližnjem se grmu raspjevao slavuj
Pjevači su slijepi - ni slutio nije što se
               posve blizu zbiva
Zaljubljen u život on mu se požudno davao
Svojim pjevom; koji bje smrtonosan, razdirući;
               konačan


Slavko Mihalić

Split

 Spomeniko poginulim braniteljima Domovinskog rata-djelom kipara Joze Vrdoljaka, koji prikazuje zastavu, jedro, križ... 

Na Spomeniku piše:
SPAVAJTE SPOKOJNO DOMOVISKOM GRUDOM POKRITI
SLOBODNA HRVATSKA ČUVA VAŠ SAN
A LJUBAV NAŠA ZAUVIJEK ŠTITI VAS OD MRAKA I ZABORAVA
OD VAŠIH ŽIVOTA I KRVI PROLIVENE
ZVIJEZDE SU NAD HRVATSKOM VEĆ UPALJENE

IDEM PUT SVOJ UNATRAG

Uzalud se trudite
Jedan sam od onih koji stoje izvan
kruga
Ni za kakvu pobunu
Dobre volje da prepustim mjesto
drugome
Tek pustite mi moje snove
Raskidanu paučinu koju nastojim da
obnovim
Samo su mi prsti odveć odebljali
Vidjeh kroz pukotine i neću biti
onaj stari
Ostala je, dakle, samo volja da se
vjeruje
Lomna građa za tvoju sliku, svijete
Idem put svoj unatrag
Samo ljubav bit će znak da bijah ja
Težak teret stvoru kukavnom
Al ponijet ću ga – nije daleko


Slavko Mihalić

Split - Trstenik

SVE JE BILO TU I VIŠE NIČEG NIJE BILO

Svijet nam je jučer umro na rukama.
Ne zaustavi se niti jedan tramvaj.
Prelazeći u ništavilo, prodavači novina
vikali su još glasnije
naslove vijesti s posljednjih stranica.

A više nismo niti među sobom;
strmoglavo padamo slojevima stvarnosti
izgovarajući svoje prostačke pozdrave.

Ne ugasi se niti jedna svjetiljka,
premda nikakva svjetla više nije bilo,
ni svjetla ni stvari koje bi ga mogle
željeti.
Kako je bilo modro tijelo svijeta.

Vjetar obleti zemlju pa leže u
vlastiti prah.
Sve je bilo tu i više ničeg nije bilo.
Poput metaka vlakovi su pogađali
postaje.


Slavko Mihalić

Split

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.
Pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač
razara lice.

Slavko Mihalić 

Solin 

GRAĐANIN DRUGOGA REDA

Pomirio se s vječnošću,
i možda mu je samo zato
precrtano ime u svim popisima
ravnopravnih.

On noću
zapaljenih očiju
govori o praizvorima
s druge strane oceana svemira,
i možda samo zato
za njega nema mjesta
u dvoranama zemaljskog slavlja.

Uvijek pred zaključanim vratima
on pomalo zaboravlja ljudski govor,
a i što reći onima
koji su mudrost zamijenili vlašću,
ljubav nasiljem.

Raduju mu se ptice
i cvijeće u polju,
jednako kao što ga pozdravljaju zvijezde.
Tu je njegov dom: nigdje i svuda.
I možda će zbilja
jednom biti vodič
mrtvim vladarima svijeta;
sustezljiv i nasmijan
pokazivat će im njihova mjesta
u zasluženoj prolaznosti.

Slavko Mihalić

Zagreb

DJEČAK S LOPTOM

Gledaj samo svoju loptu
Ne krajičkom oka nego cijelim vidom
Sve drugo neka se ugasi
Kuće koje tonu ili lete u nebo
Jutarnja vika rasrđenih žena
Jurnjava muškaraca s trubama, zvoncima

Lopta je tvoja nova zemlja
I pažljivo je udaraj dlanom
Točno po sredini da se skupi sva u jedno
I poleti prema tlu točno po tvom nalogu
Zatim se osmjehne prepoznajući igru
I vrati prema ispruženoj ruci

Ne misli o udarcu, on je već u tebi
Čeka da ga probude dva upaljena oka
Da ga uzdigne iz krpa sluh
Pa da očvrsne u ruci i sleti loptu
Prividno uvijek okomito a ipak centimetar dalje
Odmotavajući srebrnkasti prostor

Ne slušaj glasove oko sebe
To u njima bruji tvoje kolebanje
Samo jedan pogrešan udarac: prejak ili preslab
Samo jedan udarac sa strane
I tvoj će se planet ugasiti
U nekoj mlaki, na nekom žalosnom gnojištu

Ova lopta to si ti sam, svoj svijet
Ovo ti odskačeš, ovo se ti vraćaš
Skidajući paukove niti granica
Ovo se ti produžuješ, ovo se ti množiš
U igri koja nema druge svrhe
Osim da sebe odigraš do kraja

Slavko Mihalić

Split - Spomenik Hajduku postavljen 2011. za 100. rođendan

PROLAZIM ZRINJEVCEM DOTIČE ME MORE

Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more.
Čujem kliktaj neba, žamor golog mnoštva.
Brod upravo pristaje uz kavanu Splendid.

To ja možda more u svom srcu nosim
i ono zove drugo more po uskim ulicama.
Nedjelja je; maestral ore opustjele pločnike.

Pale se i gase svjetionici duha.
Radost nesputane misli nalazi mjesta
mrtvima i živima.
Napokon se našla zagubljena stoljeća.

Ribe izgovaraju svetu tišinu.
Pa i kad podivlja more,
ne utapa se smisao.
Nevera je očišćenje
od vječne hrvatske žalosti.

Dotiče me more i ja široko pružam
svoje grane.
Svaki korijen zatreperi
nekim srebrom lista.
Javlja se podne s tornja, plima se
diže do krovova.

Veliki smo milijunski brod
koji ne kani odustati.

Slavko Mihalić

Zagreb