Svijet nam je jučer umro na rukama.
Ne zaustavi se niti jedan tramvaj.
Prelazeći u ništavilo, prodavači novina
vikali su još glasnije
naslove vijesti s posljednjih stranica.
A više nismo niti među sobom;
strmoglavo padamo slojevima stvarnosti
izgovarajući svoje prostačke pozdrave.
Ne ugasi se niti jedna svjetiljka,
premda nikakva svjetla više nije bilo,
ni svjetla ni stvari koje bi ga mogle
željeti.
Kako je bilo modro tijelo svijeta.
Vjetar obleti zemlju pa leže u
vlastiti prah.
Sve je bilo tu i više ničeg nije bilo.
Poput metaka vlakovi su pogađali
postaje.
Slavko Mihalić
Ne zaustavi se niti jedan tramvaj.
Prelazeći u ništavilo, prodavači novina
vikali su još glasnije
naslove vijesti s posljednjih stranica.
A više nismo niti među sobom;
strmoglavo padamo slojevima stvarnosti
izgovarajući svoje prostačke pozdrave.
Ne ugasi se niti jedna svjetiljka,
premda nikakva svjetla više nije bilo,
ni svjetla ni stvari koje bi ga mogle
željeti.
Kako je bilo modro tijelo svijeta.
Vjetar obleti zemlju pa leže u
vlastiti prah.
Sve je bilo tu i više ničeg nije bilo.
Poput metaka vlakovi su pogađali
postaje.
Slavko Mihalić
 |
| Split |
