Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more.
Čujem kliktaj neba, žamor golog mnoštva.
Brod upravo pristaje uz kavanu Splendid.
To ja možda more u svom srcu nosim
i ono zove drugo more po uskim ulicama.
Nedjelja je; maestral ore opustjele pločnike.
Pale se i gase svjetionici duha.
Radost nesputane misli nalazi mjesta
mrtvima i živima.
Napokon se našla zagubljena stoljeća.
Ribe izgovaraju svetu tišinu.
Pa i kad podivlja more,
ne utapa se smisao.
Nevera je očišćenje
od vječne hrvatske žalosti.
Dotiče me more i ja široko pružam
svoje grane.
Svaki korijen zatreperi
nekim srebrom lista.
Javlja se podne s tornja, plima se
diže do krovova.
Veliki smo milijunski brod
koji ne kani odustati.
Slavko Mihalić
Čujem kliktaj neba, žamor golog mnoštva.
Brod upravo pristaje uz kavanu Splendid.
To ja možda more u svom srcu nosim
i ono zove drugo more po uskim ulicama.
Nedjelja je; maestral ore opustjele pločnike.
Pale se i gase svjetionici duha.
Radost nesputane misli nalazi mjesta
mrtvima i živima.
Napokon se našla zagubljena stoljeća.
Ribe izgovaraju svetu tišinu.
Pa i kad podivlja more,
ne utapa se smisao.
Nevera je očišćenje
od vječne hrvatske žalosti.
Dotiče me more i ja široko pružam
svoje grane.
Svaki korijen zatreperi
nekim srebrom lista.
Javlja se podne s tornja, plima se
diže do krovova.
Veliki smo milijunski brod
koji ne kani odustati.
Slavko Mihalić
 |
| Zagreb |
