Prikazani su postovi s oznakom Nikica Petrak. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Nikica Petrak. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 23. listopada 2017.

VJEROJATNO NEGDJE U HRVATSKOJ

Vjerojatno negdje u Hrvatskoj, na otocima,
prebiva drevna baba, koja još uvijek čeka
da se netko vrati iz rudnika preko mora,
jer su kukci pojeli vinograd i jer je to
naša povijest. Toliko je čekala,
da ni ona više nije doma, tkala ne tkala.
Povijest voli ljeporječivost.

Nikica Petrak

Korčula

  

četvrtak, 19. listopada 2017.

STARI SELJAK NE BOJI SE GOVORITI

Stari seljak ne boji se govoriti,
ali mu riječ teško pada preko usana
Strah ga je, one premalo, one previše.

On zna kako se kolje janje, a ovca striže,
što god poslije bilo s tim nakitom.
Boji se opsjene, strah ga je čarolije
od koje poslije ne ostaje ništa.

Stroga i suha, kamen oko vrata,
riječ-zalog, časna riječ, riječ-nož.
Perje i pjena, vuna i paučina
nisu njegov kruh.

Pod noć, on kadšto šutke
razgovara sa svojim mrtvima.
Odasvud mu naviru riječi, ali on ih više ne izgovara.
Dok traju, svaka je nova: put u nepoznato.
Odjednom, on se osjeća vrlo svečano.

Nikica Petrak
Petrovo polje

srijeda, 18. listopada 2017.

KADA BIH SAMO MOGAO REĆI

Kada bih samo mogao reći koliko sam radostan.
Imam tu sreću da me sad svaki dan obuzima
tajna dubina za koju nisam znao, i ta pjeva.
Kao da otkupljujem
i sjene i sebe. A zbilo se u hipu,
kada sam odjednom shvatio da ne mogu
spasiti više ništa, ali da se moram
ponašati tako, kao da o mom ponašanju
ovisi sitni spas svake sitnice na svijetu. Tu i tamo,
noću, u zoru, dižu se moje ruke same od sebe,
sav sam ushit, možda molitva, pojma nemam
što se to zbiva. Dobio sam dar,
i za sve žive sjene stojim ganut i zahvalan.

Nikica Petrak

Visovac  

ponedjeljak, 26. lipnja 2017.

DOLAZAK LJETA U ZAGREB, II

Ne mogu oni mene.
Neće meni nitko ništa,
jer koliko ja ljubim svoju crnu zemljicu
trajat ćemo dovijeka

Ne činim ništa,
ne mogu ništa,
stojim samo naslonjen na dovratnik
u vruće podne,
i bože moj, tko ima takvu svoju sudbinu,
neka mi priđe

jer miriše trava
jer se oči sjaje
jer nam se sprema topla noć

Nikica Petrak

Zagreb -  Bogovićeva - Prizemljeno Sunce

  

DOLAZAK LJETA U ZAGREB

Dolazi ljeto,
vrijeme velike radosti.

Mozak mi se muti
od snage koja udara iz zemlje.

Divota zlata na knjigama,
zelenilo svjetlosti u vrtu:
u dubokoj travi
dolaze da pasu i piju jelenovi.

Iz otvorene daljine
dolazi nešto u sjaju i bjelini:
napustim li sebe,
meni uvijek, za trenutak,
svojim naglim dodirom
neuhvatljiv pjeva sam život.

Onih noći staklenih i plavih,
meni je šumila krv
kao od neke jake droge.

Nikica Petrak

Zagreb - Trg kralja Tomislava


nedjelja, 25. lipnja 2017.

JUŽNA PROMENADA

Mi nismo uspjeli spasiti san.
Mi smo samo živjeli
onako kako se živjelo,

gledajući rasipanje,
gledajući kako korov
kao u šali prekriva
zadnji zakutak srca.

U povijesti, doista,
ima trenutak
kad svi sanjaju san,
ne prežući od njegove stvarnosti.

Stara majko, stara kosti,
meni se ipak dugo živi,
a kad se pravi život prene,
za onaj moj nek bude kasno:

za onaj život nove ljubavi,
za onaj život što već navire,
od kojeg sam gluh poput tetrijeba

što mi šumi u ušima
dok iza stabla stojim kao da me
netko opalio po glavi
pa čujem samo jednu grlicu u krošnji
punu stida od svoje sretne istine

O Zagrebe, o Zagrebe,
kad budem star i nemoćan,
još uvijek ću moći sjesti na tvoj pločnik
i biti kod kuće.

Nikica Petrak
Zagreb

POVRATAK SA ZAPADA

U Svetom Petru na Mrežnici
jedan mi dio tijela trune.
Drugi na morskom dnu počiva,
ili još uvijek negdje pliva,
razapet među morima,
i ploveć tako dugo traje,
ni o čem već ne dvoji.

Za svakog živog što se znoji:
čitavu Hrvatsku što stoji,
ogorčenu i slijepu zemlju,
sabirem u djedovima,
znajuć da to ne vrijedi više,
da vrijeme staru nošnju briše,
da svijet pomalo jedan biva,
ja uvijek negdje kuću skrivam:
zvečajske muže što su pali,
doktore što su čitat znali
i jezik što su govorili
propet između kaj i ča.

Nikica Petrak

Bregana

petak, 9. lipnja 2017.

KAD SAM BIO POPUT SUNCOKRETA

U meni ti - topline nema.
Nitko se meni još nije sam privukao,
tako da se u meni grije.

Starom čovjeku, danas mi je žao.
Htio sam grijati, trebalo mi je da se grijem,
nešto kao na onome suncu što nas rađa.

Umjesto toga, natezao sam se s razumom,
stalno misleći: ako se pobijedi njegova nemilost,
rodit će se toplina.

Sad zna da sam imao krivo.
Ljudska toplina je neki nepoznati dar, mimo svega,
nešto što se ne može izmisliti,
to s našom pameti veze nema,
a tko poriče razum, izaziva samo
rasap i ludilo.

Što mogu sad, kad sam već unaprijed bio šepav.
Divio sam se Bogu i Povijesti, ručnom radu slikara,
klaustrima starih samostana, drvenim knjigama,
stablu i kamenu, moru i staklu, novim ljudskim kućama,
autu i zrakoplovu,
divio sam se ljuljanju žena u prolazu,
maloj djeci i malim psima,
jeftin do krajnosti, ah, tako sam htio
dogorjeti do pravog ljudskog stasa, nečeg tvrdog
što nas napokon neće izdati
pred nožem, pred plinskom komorom, pred izvršenjem
već propisane smrtne kazne koja se zbiva odjednom,
kad nemamo ni pojma,
ali, zapravo,
mene se mijene svijeta nisu doticale:
meni je sve bilo kako je oduvijek bilo.

Još nisu stigli reći ni A, a već odlaze.
Krasno se sad bavim čitanjem osmrtnica po novinama
i svaka mi je važna, to tako dođe svima,
samo još smrt čini nas ljudima.

Jednom, zapitao sam svoju staru majku:
a što sjediš kod kuće, što ne odeš u grad,
na ulicu, tamo ljudi žive i umiru, piju svoju kavu,
tamo se rađa i nestaje sva tvoja muzika,
a odgovor je bio vrlo jednostavan:
ne idem, tamo više nikog ne poznam,          
                               ni mene nitko ne zna,
što hoćeš, da im pričam kako je to sa mnom bilo,
a sve što je meni vrijedilo, ne vrijedi više ništa

Prozor, nebo, veliki vidik, grad. Moj svečani večernji prizor,
pred kojim sjedim radostan. Gore, visoko,
u sumraku se javlja usvijek ista zvijezda,
tamo se skuplja sav smisao koji još nije izgovoren
i taj me vuče. Ne znam što je on,
ali me vuče i odan sam mu kao ženskom tijelu,
čekam na njegov znak i znam:
dublji je od svih naših naprava,
ljepši od svega što možemo smisliti
i naposljetku, neće mi ni lagati,
jer je potpuno, čist i prebrisan.
Taj me je i onako uvijek k sebi vukao
u šuplje sate kada nisam znao
ni što ću s razumom, ni što je ta toplina
oko koje se toliko krvim; preostaje mi
još jedan njegov osmijeh, poput suncokreta.

Nikica Petrak

Split

  

ponedjeljak, 15. svibnja 2017.

IMA U MENI STRAH

ima u meni strah da će pred tešku zimu
pasti na vrata vojnik i reći
uzimaj sivi pokrov, poljubi ženu i sina
(na čas okrenuvši leđa da opet ne gleda)

ima u meni strah da će u gladnom gradu
na tuđa vrata stati neka žena
"...gutljaj mlijeka"

ima u meni strah od mrtva obzora
ima u meni strah da nema izlaza
 - cvjetne livade nagnojene mozgovima,
što je meni moja rodna zemlja?

Ima u meni strah da je riječ nakazna
da svaka molitva koti nove nakaze
koje se vučjom krvlju škrope
na prevarenom kraju mrtva usuda

Nikica Petrak

Solin - Salona


srijeda, 10. svibnja 2017.

NAD SVIM VRHOVIMA

Svježa mlada jutra
što misle sama za sebe,
počelo svega, sve lako taknuto
lahorom neopisivim,
koji otpočinje ljubav po krošnjama

Sveža mlada jutra,
sva još nenačeta, izvan svijeta,
kada se glasa jasni glas nad krovovima

Gdje mi je grad, gdje mi je more,
kamo mi gora kanoti duša,
dok svemir iznad nas obilaze
mlada vilinska jutra
koja se stalno obnavljaju
ne poznajući vremena

Drevni eter, smiješak bogova,
divotno ravnodušan, sveznajući,
ništa mu ne treba razumijeti,
a jedan njegov ćuh
izbavlja zauvijek i ocean i čovjeka

Tko jednom čuo,
ne treba mu poduzimati:
on je - obavio svaki posao
Kreni, tako se nalazi o putniče,
tvoj vazda novi zavičaj.

Nikica Petrak
Split

srijeda, 3. svibnja 2017.

PSALMUS CROATICUS

Može li se biće
sakaćeno tako da žive rane u mesu
(čineći ono što su mu činili)
pamti dublje od grobova i od potomaka

pripremiti za sreću kad mu i prolazi kućom
tako da sve bude oprost, razriješeno, cjelovito i zrelo

ili će, htijući jedino dosegnuti sebe,
koliko god se napelo,
iz cijele svoje prikraćene nedovoljnosti,
na kraju zapjevati smrtonosni psalam,
zanosno glavinjajući u još dublji ponor
zbog same svoje satkanosti, jer je takvo,
te ostati ono što je vazda bilo:
biće za nesreću?

Nikica Petrak

Salona

utorak, 2. svibnja 2017.

JER SE VEĆ DOSTA DUGO ZNALO

Jer se već dosta dugo znalo da se život odvija normalno
a smrt mu je bila bezbolna,
znao je bačen u suhu vatru da se kreće samo među
                                                                     stvarima,
da su stvari samo ono što jesu. Tako je postao sluga.

Sluga služi za goli kruh, postoji da bi mogao jesti,
da bi sačuvao svoje mirno i mlako tijelo urednim.
Sluga služi strojevima, gradi ceste,
propinje u vis letjelice i bez dopuštenja
ne smije učiniti svog koraka, govori samo ono što je
                                                                     dopušteno
ili šuti, šutjeti, šutjeti.

Ali iako je umro bezbolno, znao je da je svojim
                                                                    gospodarima
samo stvar među stvarima,
prisjećao se glazbe kao mutnog sna,
išao je svijetom kao onaj koji se ničeg ne može sjetiti,
tako je ne znajući počeo tražiti a nije znao što traži,
sluteći neku muklu silu koja ga miče po svijetu,
koja ga diže čak protiv gospodareve volje.

Sluga sam, govorio je sebi sluga sam a što ću
tijelo mi je mirno, mlako i uredno.

Nikica Petrak

Split
 

ponedjeljak, 1. svibnja 2017.

R.I.P.

Ali tko će vas, skupiti po jamama i vapnu,
raznesene, bez očiju i pluća, nenalik čovjeku,
zato što ste se usudili
reći da ste ono što jeste
i zbog toga u ruke uzeli
zatorni kamen kojim se krši zapovijed,
kojim se ubija

Jer nas je dragi Bog uputio na to
da je obred ljudski,
da stvari samo po obredu budu stvari,
neću vas ja, sinovi,
ostaviti na ledini i na kamenu
ili pod stablom gdje ste se igrali kao mali.
Nismo mi to htjeli. Žudjeli smo samo
biti sami sa sobom, znati napokon
tko smo i što bismo
mi mogli biti, svoji s drugima

Neka se nama oprosti vaše lutanje,
mlada neukost, nezrelo vrijeme.
Svatko je od nas i duh i smrdljiv crv.
Za svako vaše počinjeno zlo,
negdje je već bio počinjen zločin.

Malo se tko nadao. Digli ste se bez riječi,
kao na piće ili na partiju karata,
u svoju pšenicu, po svoje janje,
svoju šumu u plamenu, mrtvu ribu i kruh;
plodovi utrobe i njeno ralo,
pričest zemlje, sve što mi je ostalo,
moji jedini, moji svijetli poludjeli sinovi,
vi ginete a nama sada lista
naš suhi križ

Pjesnik sam i dosta mi je hrvatskog mučilišta.
S tim uvijek netko nešto trži,
moli krunicu, grabi za crne dane.
Nema plača. Tko će oplakati.
Polažu vas u kovčege. Žele vam pokoj.
Odlikuju vas. Takav je red svijeta.

Ali vi,
ostanite bez sna:
neka vam mala djeca
i anđeli s krilima od svile
daju kušati crne dunje prekinutog vremena
za vječnu budnost,
tako da uvijek znate
kamo teče naše vrijeme;
i jer niste dobili poljubac oproštaja,
molim vas, primite našu dušu u svjetlosti:
kad mi dovršimo svoje posrtanje,
čekajte nas tamo

Nikica Petrak

Solin - Salona

subota, 29. travnja 2017.

NA ZAVJETNOJ PLOČI

Bude li bijede - s bijedom ću.
Bude li smrti - i s njom se ide;
a iznad svega, meni puta nema,
meni je domovina - s jezikom ću,
s kletvom i dva-tri upamćena stiha,
spomenom što se još uvijek predaje
između grube i čiste riječi,
                          samo sa životom
utihlih ljudi u svakom zavičaju;
meni bijega nema i ne bježi mi se,
tako nek bude.

Nikica Petrak 

Split - Spomenik poginulim braniteljima Domovinskog rata
na ploči piše:

SPAVAJTE SPOKOJNO DOMOVINSKOM GRUDOM POKRITI
SLOBODNA HRVATSKA ČUVA VAŠ SAN
A LJUBAV NAŠA ZAUVIJEK ŠTITI VAS OD MRAKA I ZABORAVA
OD VAŠIH ŽIVOTA I KRVI PROLIVENE
ZVIJEZDE SU NAD HRVATSKOM VEĆ UPALJENE

petak, 28. travnja 2017.

STATUS QUO

Što danas? Ništa.
Zavući se u neki kut labirinta
i slušati kako se negdje visoko osiplje vrijeme.
Svi su putovi zadani, staze regulirane,
pjesme su dopjevane i hvala bogu
nitko više ne zna ništa. Čekanje.

Što sutra? Trpjeti.
Povijest je prohujala i stala golema kao brana.
Iza nje gomilaju se ljudi, kuće, strojevi,
žice, noćne svjetiljke, podzemni hodnici, dizalice.
Rastu za sebe, ne znaju kud će.
Što govorimo nije ono što vjerujemo,
što činimo nije ono što slutimo.
Jedno drugo doba već zadano
priprema svoje buduće poraze.

U potrazi za komadom kruha
na mom balkonu jedna šugava ptica
izgovara slatke slovke
tri kratke note otvorenog prostora
sjećanje na zahvalnost razriješene muke:
svijete svijete, opet ćeš, u umiranje.

Nikica Petrak

Makarska

četvrtak, 27. travnja 2017.

DOMOVINA

Strašan je čovjek i vuk i brat,
i vuk i brat za bratsku i brat za vučju krv
i lud i bešćutan, ko drač za plač;

strašan je čovjek ni vuk ni brat
strašna je zemlja po kojoj gmiže,
led i glad;

u nepovrat jalov u bestrag sam,
sam sebi vuk, samo sebi brat
vukobrat;

na nožu mu rđa ruža,
na kožu mu znojno zlo izlazi.

Nikica Petrak

Klis
 

nedjelja, 12. lipnja 2016.

JA TE VOLIM

Ja te volim
vrlo jednostavno
poput stupa
uz koji se veže da ne padne
mlada grana

ja te volim
tako obično
ko što je onaj crni kruh
koji jutrom jedemo zajedno
dobar gladnome čovjeku

i posve potajno
da nitko ne zna
ja te volim negdje među zvijezdama
u visokoj plavoj svjetlosti
gdje vrijeme više nema svoje značenje
i svake noći dok ti spavaš
ja stojim tamo i već te dugo čekam

Nikica Petrak
Solin - Stara Salona


srijeda, 8. lipnja 2016.

I SAD TE GLEDAM

I sad te gledam.
Pomalo si tuđa,
a opet, posve moja.

I gledam gdje se prsti tvoje ruke
naglo pretvaraju u moje,
i kako tvoje noge idu kao moje.

I tvoje lice, i tvoje, moje bore
i tvoje zjenice, i sve što ikad kažeš,
i kako zapravo tek sad se znamo;

i gdje se znak jednakosti
uspostavlja uz ono što je bilo tuđe,

i kako se pripadanje
povećava, čim ono što drugi zovu ljubav
biva manje

pa treba ići, dugo skupa ići:

bit ćeš mi tu, i ja ću biti tu i nećemo se znati
sve dok nam jedne noći naša lica
obraz uz obraz tiho naslonjena
ne kažu nešto što kao glazba mami:
već tri put umrli mi smo tri put jači
i tvoja ruka zrači u mojoj šaci
i nema više pitanja - a što to znači
nećemo više znati ni mi sami.

Nikica Petrak
Rogoznica

nedjelja, 5. lipnja 2016.

ARKA

Započinje zvučanje:
zvučanje niotkuda,
iz prašine.
Započinje dobar dan: dan iz sna.
 
Nad blatom i nad zemljom, jer je
ostala bez glasa,
traje svjetlost koja je
i čovjekova i nije.

U starim dramama,
sred požara i na dnu ponora,
usred pomora, iza svih kraljeva,
ide luda i pjeva, ali pjeva.
Pred očima mu iskri i zvuči mu,
niotkuda.
 
Za njim se vuče paun,
kljuca neke blatne sjemenke,
i odjednom, s krikom, širi svoj rep.
Za kratki tren silazi naga Nike
šumeći krilima,
nitko ne zna što je tu spašeno:
svi umru, svjetlost je dalje ustrajna,
iskri i zvuči još jače, vedra zauvijek.


Nikica Petrak 

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija- Noina arka autor Vasko Lipovac
 

ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

ISPADANJE IZ POVIJESTI

Wer jetzt, irgendwo in der Welt...


Sve što se sad u svijetu zbiva
– bez mene biva,


i onaj, tko sad nekud krene,
lako mu: ide bez mene.


Cijeli mu svemir kao kod kuće:
sebe za sobom još ne vuče.


Na neki novi put će stati,
tko će ga znati.


Vid mu sve širi, kroz zavjese dimne
vjetar mu prši,


a ja, bez zloće, sad sin sljepoće,
ne vidim, slijep sam, lijep sam, hoće
samo još drevni slijepac,
samo još Goethe,
samo još dijete,
svijetu
pjevati himne.

Nikica Petrak 

Split