BOŽJI DOLAZAK

„Kad Bog dolazi na svijet, tada dolazi po nekom
čovjeku na svijet.“
(Herbert Fendrich)

Kad Bog dolazi na svijet,
on želi po tebi doći na ovaj svijet.
Ne dođe li po tebi, kako će doći na ovaj svijet?
Ne dođe li po tebi, u čemu je smisao tvojega života?
Ne dođe li po tebi, tko si ti?

Kad Bog dolazi na svijet, on ne pohađa uglednike.
Ne pohađa vladare.
Ne ističe se.
Ne zadržava se na glavnim gradskim trgovima.
Ne skreće pažnju na sebe.
Ne mari za sjaj.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on želi ući u tvoj dan.
Njemu je dostatna tvoja običnost.
Tvoja blizina.
Njemu je dovoljan prijazan osmijeh.
Toplina dlana.
Komad kruha.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on ima vremena.
On ima vječnost.

A ti, kad Bog dolazi na ovaj svijet,
imaš samo ovaj trenutak.
Samo ovaj susret.
Samo ovu uzdrhtalu ruku koja treba tvoju ruku.
Samo ovo skromno srce koje želi naći dom u tvojem srcu.
Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on ti se u njemu i po njemu želi darovati.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on je spreman proći mimo njega
samo da bi došao do tebe.

Ali tvoj put do Boga vodi samo kroz ovaj svijet.
Prođeš li mimo svijeta, prođeš li mimo čovjeka,
prošao si mimo Boga.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on bez oklijevanja napušta raj,
da bi raj zauvijek postao dio tvoga srca.
Da bi tvoje srce u živote mnogih donijelo raj.
Da se tvoj život, da se život ovoga svijeta,
nimalo ne bi razlikovao od njegova života.

Stjepan Lice 

Dubrovnik- Crkva Sv Spasa

  

VJEČITI RASTANAK

Ja sam oko
ti si jedna od mojih mnogih suza
rađaš se iz mog bola
i čim se rodiš, rastaješ se sa mnom
Zbogom suzo sretnija bih bila
kada bih mogla plakati za tobom
umjesto što tobom plačem

Vesna Krmpotić

Dubrovnik - Lokrum

USPAVANKA

Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
Ove noge zelenim sagom sna
Ove ruke nevične za tjelesna milovanja
Piratski greben iz zvjezdana dna
Pozna prkosna zapljuskivanja
Zaplovi među ribe, među koralje
Perajo mojih tmina
Neka nas struje i zvučne strelice nose
U svjetlosne zdence dubina
Neka poplave vode iz svih izvora
Iz svih vrutaka i vrela
Neka provale neka šiknu i neka prskaju
Jednakosti plavetnila
Zipko ovih njihanja
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega
Isto talasanje kolijevke i snivanja
Koliko sunaca i sva su unutarnja
I svako sunce sliku srca ima
U mrtvom moru sve je mrtvo
I sve je prozirna tišina
A san je sidro koje veže
Uz zemlju kamena i miris ružmarina.

Jure Kaštelan 

Dubrovnik

OČE

tu gdje živim
nevidljiv sam prah
ali ko ljiljan ili ptica
ne brinem za sutra

jer Tvoj sam dah

Antun Matošević

Crkva Sv Josipa - Dubrovnik

  

KRUH NA STOLU

Sve što mi želiš reći, kaži mi
pred njim, tamnim kruhom na stolu.
Oko njeg zidovi i zvijezde. I svi obruči
koji stežu moje srce.

Pred njim, trajnijim od svih zastava,
kaži mi, ako smiješ, svoju osudu.
On će znati. I sve će strahove
učiniti smiješno malim.

Pred njim, kruhom na stolu,
što se neprekidno obnavlja u nadi,
možeš mi život zamijeniti smrću.
S njim ću je veselo blagovati.

Slavko Mihalić 

Dubrovnik - Katedrala - Kip hrvatske blaženice Marije Propetog Isusa Petković, utemeljiteljice redovničke zajednice Kćeri Milosrđa svetog Franje

  

OKRENUT MORU

Umro je okrenut moru
Znalo ga je sve Primorje modro i zasjeci oko
Planine pa i dalje i još dalje
Umro je okrenut moru

Pjevač a i frulaš da bi i kamen zaigrao i guslar
je bio taj idol moje samoće. Nosio je za uhom
Stručak bosiljka i grančicu masline na
Glavi od gusala
- Što gledaš u more kad ne vidiš? Što vidiš
Kad uvijek gledaš? – pitali ga.
Ne vidim, slijep sam od rođenja. Ali u srcu,
Pod čelom svojim nosim dijete željno koje još
Nije vidjelo more,
kad progleda neka more gleda.

Umro je okrenut moru

Jure Kaštelan 

Dubrovnik

BLAŽENO JUTRO

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Tin Ujević

Dubrovnik

TVOJA PJESMA

Odnekud stiže, ne odjednom,
od nejasnih riječi i još bez rubova,
nejaka i šutljiva zauzima prostor
iza rešetaka.
Budi me, nagovara me da je čujem,
ne prepoznaje me, javlja se,
ali ne razlikuje ni drač,
ni korov.
Preskače ono što u meni sanja,
kuca u grlu između stihova,
odbija da upamti samu sebe,
svoje riječi uzima i odbacuje
stisnute šake, pa ipak,
moja je tamo gdje se ne odriče
svoje ruže i spremna je, tako je čujem,
da ponovno izraste iz kaplje krvi
i da me pokrije svojom košuljom,
tvoja pjesma.

Zvonimir Golob

Dubrovnik

ČOVIK I ŽENA

Čovik i žena
svića užežena
čovik i žena
svića izgašena
čovik i žena
dvi sviće užežene
jedna za čovika
druga za ženu
u snu
Čovik i žena
otac i mat
i did i nona
i dvi batude
martvega zvona


Jure Franičević Pločar

 

Dubrovnik

MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na ovoj zvijezdi što se zove Zemlja.
Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj)
stoji za nama dalek, gotovo beskrajan,
da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu.
Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kada se opet rastanemo i pođemo na naše
tajne puteve kroz beskraj,
na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati
u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi
koji su se nekada ljubili na nekoj zvijezdi
što se zove Zemlja?

Antun Branko Šimić 

Dubrovnik

SUNČANI GRAD

Moj veliki grade, sunčana šumo tornjeva i antena,
planirao sam te godinama i zamislio do sitnica:
zamislio sam široke bulevare s vijencima gustih krošanja,
trgove s vodoskocima i jatima golubova,
trgovine bez prodavača i blagajni, širom otvorene.
Zamislio sam stolove u sjeni stabala
spremljene za gozbu na koju su svi pozvani.
Bio sam zamislio prostrane zidove
na kojima svatko može
pisati riječi kakve hoće i izraziti svaku želju
pred svijetom i nebesima.
Sve sam bio predvidio, samo ne brave, katance i rešetke
stavio sam strogu zabranu: neka sve bude otvoreno!
Neka ljudi ulaze i izlaze gdje hoće, neka se vrata
pred njima sama otvaraju.

Sve sam bio predvidio, ali nijedna banka
ne htjede dati kredit za takav grad.
Ni jedan poduzetnik nije se htio latiti posla
da gradi kuće bez ključeva.

I tako eto moj veliki grad ostade dalek i nepoznat.

A ja se evo još uvijek, svake večeri, pognut i zabrinut,
vraćam kući ovom starom, prljavom ulicom
i zastajem pred izlozima staretinarnica i
strepim po mračnim stubištima
i posrćem, noseći u džepu, već pomalo otrcane,
planove moga velikog, sunčanog grada.


Nikola Miličević

Dubrovnik

  

SVE ČA JE PASALO

Sve ča je pasalo
u duši je ostalo
ko stina na dnu mora
U nas potone i zaroni
i kadikad iznenada izroni
ništo ča zaboli


Jure Franičević Pločar

Dubrovnik

SUSRET

O Bezimena, mi ćemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,
bjegunci bijedni, beskućnici, raja,
bez praga rodnog i bez zavičaja.
I naše oči, nekad žive vatre,
kružit će tuđim krajem ko da snatre.
Naš susret bit će samo ruku stisak.
Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
Krvavi vrisak, što su prošli dani
i što smo na tom strašnom putu strani.

Gustav Krklec

Dubrovnik


  

U ČEM SE TKO VIDI, U TOM JE MIŠLJENJU

U čem se tko vidi, u tom je mišljen'ju,
   i svaki besidi o svomu živjen'ju;
   još ki se čim ćuti, obrazom pokaže:
   trudni su jur puti da ličcem tko laže.

Gdi je moć očima tajat rane skrovno
   u sebi ke ima srdačce jadovno?
   ar srce sve neće održat tužice,
   nu ih dil odmeće na oči ter lice.

I svak što ki ljubi od srca s vesel'jem,
   jur kade izgubi, ostane s dresel'jem;
   i koga trg hrani, o trgu govori,
   a ranjen o rani ka ga većma mori.

Ovo jest naravom: ka gdi tko uživa,
   tuj mu sa svom slavom sva misal pribiva.
   Tač nima jur inu misal me srdačce
   ner vilu jedinu ka mi je sunačce.

Razgovor nje želim i ufam imiti,
   krostoj se veselim na saj svit živiti;
   i tim se ne stidim, mâ mlados nu slavi
   nje lipos gdi slidim i u san i javi.

Er drago prolitje i narav na saj svit
   od nje meu sve cvitje ne stvori lipši cvit.
   Ne hajem za zlato ni drago kamen'je,
   ni mi je još na to ni um ni mišljen'je.

Istom da uživam me srce ku obra,
   vam ludim darivam zemaljska sva dobra;
   ar veće ja žudim za sužna nje biti
   ner svemu da sudim, ostav kralj na sviti.

Krostoj ne govorim ni mislim rič inu
   ner vilu ku dvorim za ljubav jedinu.

Džore Držić 

Dubrovnik

BLAŽENI ČAS I HIP

Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja
    vidil tvoj obraz lip od koga slava sja.
Blažena sva mista kada te gdi vidih,
    dni, noći, godišta koja te ja slidih.
Blažen čas i vrime najprvo kada čuh
    ljeposti tve ime kojoj dah vas posluh.
Blažene boljezni ke patih noć i dan
    cić tvoje ljuvezni za koju gubljah san.
Blaženi jad i vaj ki stvorih do sade
    želeći obraz taj sve moje dni mlade.
Blaženo vapinje kad ime tve zovih
    i gorko trpinje u željah kad plovih.
Blažen trak od uze ljuvene u kojoj
    stvorih plač i suze, želeći da sam tvoj.
Blažena ljepos tva, blažena tva mlados,
    pokli se meni sva darova za rados.

Šiško Menčetić 

Dubrovnik

KA SE JE JUR VILA

Ka se je jur vila aj li još gospoja
   gizdavija vidila i lipša ner moja?
er kako sve vode iz mora izviru
   ter se svud rashode i opet u nj zbiru,
tač od nje izniču sve gizde zadosti5
   i opet sve stiču u njejzi liposti.
A to je svidočno jak zračna jur zora
   i sunce istočno kad sine vrh gora.

Džore Držić 

 

Dubrovnik

DI JE TO MORE

Di je to more
i brod sa bilin jidron
di je to more
i di su iskre
lipega sna
Sve škuriji vitri pušu
sva čarnija su dna


Jure Franičević Pločar 

Dubrovnik

ZADNJA VEČERA

Sazvao ih je Isus redom
u skroman zabit kvart.
“Večerat ćemo”, rekao im je
“možete a la carte

izabrat jelo, prema želji,
ima ga za nas svih.”
Petar će: “Ja ću kamenice,
najviše volim njih.”

Matej će za njim: “Ja bih malo
janjetine pod sač,
s mladim krumpirom i mladim lukom.
I like it very much.”

Konobarica Magdalena
u mali notes svoj
narudžbe im je zabilježila,
u kuhinji je znoj

oblijevao sestru Martu,
marljivu kao crv,
stajalo je na stolu vino
crveno kao krv.

Andrija reče: “Ja bih ribu,
ali da nije led
vidjela!” Jakov na to srdit
prenu se: “Nije red

govorit tako, naša riba
svježa je, svaki dan
lovimo je u Galileji!
što ti je, zar si pjan?”

“I ja ću ribu”, Tadija reče,
“i malo blitve s njom.”
“Pridružujem se”, reče Šimun.
“Dajte mi”, reče Tom,

“da ipak vidim kakve su boje
škrge joj – što jest jest,
provjeri što se provjerit može,
salatu i pommes frites.”

“Ivane dragi”, reče Isus,
“a što ćeš jesti ti?”
Ivan će: “Učitelju, ja bih
isto to što i vi.”

Svi redom naručivali su
kako je htio tko,
jer im je zadnja zajednička
večera bila to.

Javi se Juda s kraja stola:
“Ne znam, dva jaja sad
na oko ja bih najradije, danas
ne muči baš me glad.”

“Zaista, zaista vam kažem,
jedan između vas
izdat će me”, tad reče Isus
spustivši malo glas.

Njegove riječi doprle su
do uha malo kom
jer je na drugom kraju stola
nastao neki lom.

Nekome tanjur pao je na pod,
zazveckao je lim.
“O, Juda”, reče Petar, “ništa
ne čusmo, stani s tim.”

“Svakome to se može dogodit”,
reče mu Juda ljut.
“Molim te, Učitelju, ponovi
to nam još jedan put.”

Ne reče Isus ništa nego
prelomi nato kruh
i vino, reče: “Ovo je tijelo
moje, i krv, i duh;

činite ovo u spomen na me”,
i komad kruha mek
Ivanu pruži: “Sve je na stolu.
Blagujte! Dobar tek!”

Jeli su kasno u noć, Petar
kamenica pun koš
pojeo je, a Juda jaja,
i palačinke još.

U uljanoj je svijeći polako
dogorijevao plam,
apostoli su pozaspalii,
Isus je bdio sam.

Luko Paljetak 

Dubrovnik - Crkva Sv Vlaha

DRAŽA JE OD ZLATA

Draža je od zlata, lipša ner prolitje,
   po poljih kad cvata razliko jur cvitje.

Ljubav ju s nebesi i narav s zvizdami
   najlipše uresi meu svim vilami.

Ima rusi kosi jakno zlate žice,
   hladak ih uznosi uz rajsko nje lice.

Oh, crna dva vlasa, vrh oči uzvita,
   lipa t' su ukrasa, tanko t' su povita!

Oči nje jak zvizde gore u svitlosti,
   u njih su sve gizde i rajske liposti.

Rumen cvit ružice tere džilj pribili
   jur cafti na lice gizdavoj toj vili.

Eto je prilike anđela smiljena
   u koj su sve dike i sva moć ljuvena!

Tanci su nje usti rumena uresa,
   slatku rič izusti jak romon s nebesa.

A vesel smih stvori, sramom bez priroka,
   čis biser otvori, ni lipši s Istoka.

Grlo nje pribilo bistro se prozire,
   prozre se jak vrilo gdi čisto izvire.

Gizde me nje smame, lipša je ner vila
   ka je svitle prame niz grlo razvila,

ter lovi jur zviri u lugu zelenom
   striljaje ke tiri po cvitju rumenom.

Tanka je, visoka, ništor joj ne lipše;
   k zapadu s istoka pod nebom nî lipše.

Oto ju Bog stvori svršene liposti,
   život moj da gori ljuvenom kriposti,

ter želim svaki dan sunčano nje lice,
   jak jelin prižedan kad želi vodice.

Džore Držić 

Dubrovnik

AKO TI JE STALO DO CRKVE

Ako ti je stalo do Crkve,
ne raspredaj odveć o njoj.
I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena.
Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori.
Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora
ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskog.
Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi.
Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju,
koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju.
Ne pitaj je li joj je bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta
ili zauzimati se za najmanje.
Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju.
Na pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti.
Na pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena.

Ako ti je stalo do Crkve,
budi ti Crkva koja ide ususret.
I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje.

Budi ti onaj po kojem će Evanđelje prolaziti svijetom.
Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta.
Budi ti svima poslužitelj.
Budi ti onaj koji će odražavati Božju prisutnost, Božju malenost.
Budi ti kruh koji se lomi i razdaje.
Budi ti žarke i postojane vjere.
Budi ti blaga i ponizna srca.

Ti, ti učini sve što je do tebe,
da Isus, kad ponovo dođe,
nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko,
na zemlji.
U Crkvi.

Stjepan Lice 

Dubrovnik