TVOJA PJESMA

Odnekud stiže, ne odjednom,
od nejasnih riječi i još bez rubova,
nejaka i šutljiva zauzima prostor
iza rešetaka.
Budi me, nagovara me da je čujem,
ne prepoznaje me, javlja se,
ali ne razlikuje ni drač,
ni korov.
Preskače ono što u meni sanja,
kuca u grlu između stihova,
odbija da upamti samu sebe,
svoje riječi uzima i odbacuje
stisnute šake, pa ipak,
moja je tamo gdje se ne odriče
svoje ruže i spremna je, tako je čujem,
da ponovno izraste iz kaplje krvi
i da me pokrije svojom košuljom,
tvoja pjesma.

Zvonimir Golob

Dubrovnik