ČOVJEK KOJ PJEVA

Promatram iz dalèka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju

nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi

uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku

namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov (?) glas

Luko Paljetak

Dubrovnik

PRVA STRANICA

Opisati bih htio strašne i lijepe čase
koji uslijedili su, iako znam da malo
shvaćamo u množini događaja što nisu
događaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo
kako će, kad sve prođe, izgledati, kad zna se
jedva i kako bješe; kao kad sâm na visu

stojiš i u dolìni, pod maglom koja leži,
pokušavaš prepoznat mjesto zlog čina, stranu
ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju
ruke niz tijelo, ili – zadatak još je teži! –
utvrdit mjesta slasti mògūće ili prijetnju
takva života; jedem prikladnu zato hranu,

nemrsnu, dosta zelja što pažljivo ga treba
očistiti od lišća slučajnog koje zapne
o srp, od lišća mnogih razloga, ništa ruka
ne smije drhtat, noge još manje, hljeba
svježeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka,
dapače i tišine: ono što uho šapne

zbunjuje dušu, čvrstu i spremnu, koja čase
strašne i lijepe želi opisat, čase koji
uslijedili su s onim lijepim i strašnim koji
prethodili su potom

Luko Paljetak

Dubrovnik

PROSTORI

Nema u tijelu tijela, 
postoji samo mjesto za tijelo gdje te čekam
i samujem u svome obliku koji nije ni tvoj ni moj, 
sve drugo dobivam prema strogoj potrebi da te često provjerim,
da se snađem u tebi usred trome te noći što se s kraja otvara. 
Ja te dugo ostavljam samu tako da budeš izvan mene
slobodna u svom tijelu koje je samo mjesto za tijelo gdje te čekam,
a ostalo su ptice i lijepo sastavljena stoljeća s puno pjene i mora
s točnim nebom i lađom koju često nitko od vode ne zna razlučiti.

Tvoje lice od beskrajnog se dana sastoji,
svaki pokret postaje iznenadna mogućnost da te cijelu dohvatim
tu na rubu svijetlosti što se vraća napokon u se, sebi prejaka.
U snu okret tvoj se u valovima kotrlja prema dijelu obale koje nema, 
a koje more shvaća,
cvijeće se tamo javlja slučajno poput znoja izbuzumljenog sunca i snijega.
Ti u mojim rukama cijelo vrijeme ostaješ samo svoja
dok čekam te da dođeš, 
u čijem tijelu stojim?

Luko Paljetak

Dubrovnik

SLOVO O SMIJEHU

(Kako ga je izgovorio Mravac
tisuću četiri sto pet desetog ljeta
dva na deseti dan februara u Dubrovniku)

Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah...

Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha o ne spavah od smijeha

Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah

Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh, Grešni smijeh

Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije

Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha

Opet sada ko nekada smijač mole da se smije
Smije smijehom smije grijehom

Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam

Od svih kvaka po najviše smijeh kvači
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači

Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem

I na kraju Možda ja to samo snijem
Kako smijem kako smijem

O tom grijehu
O tom smijehu?

Mak Dizdar

Dubrovnik

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula,
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla,
Što mi sa zjenâ pada.
— Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

Vladimir Vidrić

Dubrovnik

JUR NI JEDNA NA SVIT VILA

Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila ka mi srce travi.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.

Vrhu njeje vedra čela Vridna ti se kruna vidi Od kosice ku je splela Kojom zlatu ne zavidi, Svakomu je radost vela Kad ju dobro razuvidi. Vridna ti se kruna vidi Vrhu njeje vedra čela. Obrve su tanke i črne Nad črnima nad očima, Črne oči kada svrne, Človik tugu prem da ima, Tuga mu se sva odvrne Za veselje koje prima. Nad črnima nad očima Obrve su tanke i črne. Kako polje premaliti Lišca joj se ružom diče, Ruža nigdar pri na sviti Toli lipa ne izniče. Mladost će se pomamiti Kojano se za njom stiče. Lišca joj se ružom diče Kako polje premaliti. Pri rumenih njeje usti' Ostao bi kuralj zada, Zubići su drobni, gusti Kako biser ki se sklada, Slatku ričcu kad izusti, Bi reć' mana s neba pada. Ostao bi kuralj zada Pri rumenih njeje usti'. Blažen tko joj bude grlit Grlo i vrat bil i gladak, Srića ga će prem zagrlit', Živiti će život sladak, Žarko sunce neće hrlit' Da mu pojde na zapadak. Grlo i vrat bil i gladak Blažen tko joj bude garlit. Lipo ti joj ustrepeću Prsi bilji sniga i mlika Tere oči na nje meću Ki žalosti išću lika, Jer ne mogu slatkost veću Umisliti dovik vika. Prsi bilji sniga i mlika Lipo ti joj ustrepeću. Prsti joj su tanci, bili, Obli, duzi, pravni, prosti, Gdi bi zelen venčac vili Ali krunu od vridnosti, Koga ne bi prihinili Od lefanće da su kosti? Prsti joj su pravni, prosti, Obli, duzi, tanci, bili. Od svih gospoj ke su godi Gospodšćina njoj se prosi, Meju njimi jer kad hodi Toli lipo kip uznosi Bi reć' tančac da izvodi, Tim se ona ne ponosi. Gospodšćina njoj se prosi Od svih gospoj ke su godi. Grihota bi da se stara Ova lipost uzorita, Bože, ki si svim odzgara, Čin' da bude stanovita, Ne daj vrime da ju shara Do skončanja sega svita. Ova lipost uzorita Grihota bi da se stara.

Hanibal Lucić

Dubrovnik

TAPISERIJA

Stojim usred riječi kao da je to negdje

i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome

neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo

neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za

nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,

svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom

koju je stvorio, slijedim li put njegovog

kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!

A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički

vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,

duga rečenica za one koji umiru.

Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,

veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,

zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.

Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.

Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?

Nestalo je mjesto. Izgorilo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

TAMA

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu

pitala me Melita Roko jeste li primijetili

kako neki za vrijeme predstave ne gledaju

drugo nego mrak oko sebe.

Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća

što je sjedila daleko od mene,

inače bi doznala da sam jedan od tih.

Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,

kada se svjetla ugase i tišina pokaže

dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,

kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?

Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,

dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,

jezik prije govora, kao dječji strah

dolazi, moglo bi se reći plavi,

i mi ne znamo što hoće,

stajati na ramenu, ustima, razumu,

biti donji i gornji glas, slika,

priča prije i nakon priče,

ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,

svekoliki profil slijepog oka,

tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.

O, tama, tama. Približio bih je

da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,

udaljio bih je da me ne zaguši,

udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?

Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.

Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao

svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,

to nesretno mjesto gdje se bez

prestanka obnavljaju porazi.

Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,

tu časak budi svjetlo,

reci ja sam svjetlo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE

                                                Pour Bernadette

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.

Boris Maruna

Dubrovnik

RUĐER BOŠKOVIĆ STUDIRA PLIMU I OSEKU

Mrzovoljan i frustriran isusovac muževne dobi
(A što vi očekujete od njega?)
Gleda u prvi sumrak sa svog prozora
Ne bez svake metode
Neku ženu tridesetih godina
Već pomalo ukvasanu i obrađenu po rubovima
– Nešto kao Euklidova geometrija –
Očito majku dvoje ili troje djece
Najvjerojatnije srednji stalež
S laganim izazovnim njihanjem u bokovima
Iz čega naš Ruđer pravilno zaključuje da je gospodin suprug
Već stekao određena radne navike i društvenu potrebu
Da uz briškulu i trešetu petkom i subotom
Popije čašu više –
Kako izlazi iz supermarketa
S dvije plastične vrećice živežnih namirnica
I jednom vrećicom u kojoj se, sudeći po obliku
Nalazi velika kutija tampaxa
Super
I naš Ruđer mijenja temu i razmišlja o tome
Je li mjesečno čišćenje kod žena prirodno
Ili dolazi izravno iz spisa sv. Pavla kao potreba
Da žensko prekrije glavu, nosi pantyhose
I stanoviti make-up
I onda se zbog nekog tajanstvenog razloga
Ili pod utjecajem asocijativnih procesa iz svog djetinjstva
Sjeti mora pred Dubrovnikom i brodova što dovoze led i pamuk
S uzdahom pogleda na pun mjesec što se dizao nad krovovima
I u trenutku nadahnuća spozna da postoji stroga
Međusobna ovisnost između tijela na nebu i zemlje
Te da su plima i oseka vječne pojave kako u mora tako i u žene
I bje mu znatno lakše što nikad
Neće vidjeti Kaliforniju.

Boris Maruna

Dubrovnik

OH, SIĐI NOĆI

 O siđi slatka, tajanstvena noći.

U tvojoj svetoj, čarobnoj tihoći,

S drhćućim, vlažnim mjesečine trakom,

Što s blijedećim se ginuć grli mrakom,

Tihane vise trepećuć pokriva,

U snivajući dol se s visa sliva!

O dođi, noći, s lahorenjem bajnim,

Što cvijeće šaptom milo ljulja tajnim,

Te grleć grud mu ljubazno šaputa

I mirisne mu rječce stresa iz skuta.

O dođi, noći, s tvoje rose ljeskom,

Što svodu tiho ispada nebeskom,

Te dol i vis biserci sjajni kriju,

Ko anđeoske da se misli siju.

O dođi, noći, s tvog otajstva čarom,

O dođi sjajna s tvojih zvijezda žarom,

Nek štitom božjim dvoma dragih sjaje, 

Nek ljubavne im prve zagrljaje

Zvjezdovnim plaštem čuva i pokriva

I s cjelovima njihovim se sliva!

O dođi tiha, tajna, sveta noći,

O dođi, tad će i on, - i on doći.

Franjo Marković

Dubrovnik

IMAMO VELIKIH IZGLEDA

Naslonjen na prvu jutarnju vijest
Vjerujem u sve ono što ćemo ispraviti
Zamijeniti riječi i ostati tu gdje jesmo
Jer tebe imam jedinu
Tvoje usne šapuću najtiše i najrazgovjetnije
I vjerujem u jednu novu rijeć
I most od tvog trbuha do tvojih zjena
Vjerujem u tebe i hrabrost takvih žena
Koje su zagledane u daljinu hrabro disale
Počešljanih kosa
S tobom ću sporije stariti
Obećaješ mi to zaglavljena 
Neodvojiva od pogleda
Zvonike u magli po zvuku raspoznajemo
I imamo velikih izgleda
Da okrenemo svima leđa
Dok po nama pljušte nepovoljne vremenske prognoze

Željko Krznarić

Dubrovnik

NOKTURNO

To noću biva:

očajna mrena svijesti

ko velo prše

i stvari sve crne kao pocijepane strše, 

i kad se spomeni krše, 

kad predmeti lijeću ko fantomi, 

o, onda se sve lomi. 

O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune, 

i mumljanje se neko onda čuje, 

to zemlja sama u praznini kune, 

i njena kletva bolnu dušu truje. 

To noću biva kada zemlja kune, 

kada sve gine i sve kada trune, 

i kada se spomeni krše, 

a stvari kao pocijepane strše.

Miroslav Krleža

Dubrovnik

IZAŽETO

veljača

koliko tuge
iziđe
kroz mačja usta
kroz bijelo meso vijavice
u krzno noći inje inje
okrutno
uspinje se

a kako je različito ljeto
kao iz neke druge pjesme
kroz otvore muških sandala

izažimlje se
i samo prašina i vruć zrak
zaderu kožu unesu se
i bazglasno se nose
a hodači
sve zemljaniji bivaju
i sve niže prigiba se dan

i napetost se
stoljećima smanjuje
između jedan i dva

Anka Žagar

Dubrovnik

ULICE

Sve će ove ulice ostati za nama
kao mladi, svježi naraštaji.
Kad naša bude samo jedna jama,
prostranstvo ulica drugima će da sjaji.

Nitko neće znati, što smo im sve dali,
koraci naši ostat će izbrisani,
nitko ne će znati s kakvom su tugom pali,
ljepote žudni, dotrajali dani.

Zato ja upijam ulice, njinu svijetlu širinu,
pokrete njihove, jer one se miču i rastu,
sve izraze njine u zori i kroz večernju polutminu.
Ja silno volim ulice, što će da me prerastu.

Ja vidim ljude buduće, koji će se njima šetati,
mladost bezbrižnih očiju, zaborav nad našim grobom,
djevojke, što će se obijesno okretati.
Ja vidim nove ulice kao ravnodušnost nad sobom.

I ja se dajem ulicama, dugim redovima,
što me spajaju tužno s davno iščezlim licima.
One razvijaju zanos mojim snovima
i pritiskuju dušu beznadnim vidicima.

Frano Alfirević 

Dubrovnik

 

BLAGODATI MANJINE

O da sam katolik u Oslu,
to bi mi pomoglo u poslu,
jer svi Talijani i Francuzi
bili bi ondje moji druzi.

O da sam gdje sam bar Musliman,
bio bih svugdje znan i štiman,
jer svi bi zagrebački Turci
svojemu stajali pri ruci.

Il da sam Žid ili ortodoksan,
ja ne bih bio lako zboksan.
Al ja sam svoj i među svojim,
sam sa samim, ja se bojim.

Ivan Slamnig 

Dubrovnik - pravoslavna Crkva sv. Blagovijesti

TREBALO BI SRUŠITI ZIDOVE

trebalo bi srušiti zidove
zidove koji šute
zidove koji drže uglove palača
zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove
zidove koji imaju uši
pune zidove
šuplje zidove
zidove laboratorija
zidove oko groblja
zidove između cvijeta i ploda
trebalo bi srušiti zidove
zemljane zidove
zidove od čerpića
armiranobetonske zidove
staklene zidove
zidove natopljene vodom
zidove s toplinskom izolacijom
važne zidove
lažne zidove
ruševne zidove
zidove maske
zidove umjetnička djela
zidove koji čuvaju poražene snove
trebalo bi srušiti zidove
ožbukane zidove
zidove kanala
zidove od benkovačkoga kamena
gipsane zidove
bočne zidove kokpita
zidove koji su duša prostora
zidove između neba i zemlje
pregradne zidove
zidove između biljaka životinja voda
glatke zidove
hrapave zidove
zidove spora
zidove mora
zidove tehničke škole
zidove koji presijecaju doline
trebalo bi srušiti zidove
vlažne zidove
suhozide
zidove koji dišu
zidove koji su nestali
zidove glasa
nevidljive zidove
zidove koji pišu romane
zidove s puškarnicama
zidove koji boga traže
zidove svjetlosti
zidove koji su nekad bili zeleni
zidove koji su se nazirali iznad uništenih gradova
žive zidove
zidove duše
zidove na kojima visi Picasso
zidove koji se šire po cijelom otoku
trebalo bi srušiti zidove
debele zidove
tanke zidove
zidove kupaonica obložene pločicama
zidove nosače lanaca
zidove šatora
bijele zidove
zidove koji se moraju sušiti
zidove iz dva dijela
izolirane zidove
hladne zidove
obrambene zidove
zidove koji nisu zidovi
trebalo bi ih srušiti
ili će oni srušiti nas

Krešimir Bagić 

Dubrovnik

 

SONET

Već na početku ne znam što ću reći,
a do kraja još dosta posla ima,
ipak na redu sada stih je treći,
a četvrtom još treba samo rima

da se u petom nađem, ako sreći
po volji bude, sedmom već je cima
bačena pa na osmi mogu preći
i već na posve sigurnim sam tlima,

jer malo dalje već je onaj rez
kao u žene, kad me volja mine
preskočit ću ga i već sam na kraju

to jest na startu zadane tercine,
ne uspijem li pit ću kuhan sljez:
prolazi pjesnik, stihovi na nj laju!

Luko Paljetak 

Sv Vlaho Dubrovnik

 

POVEDI ME U ANANTAPUR

Povedi me u Anantapur, Anantapur, Anantapur.
Kao da je važan Anantapur.
Povedi me bilo gdje, bilo gdje, bilo gdje.
Kao da je važno bilo gdje.
Povedi me kolima, pješke ili krilom,
Kao da je važno...
Naprosto, povedi me.
Ili me ne povedi.
(U Anantapur, Anantapur, Anantapur.
Bilo gdje, bilo gdje, bilo gdje).
To je Tebi isto.
Zašto da i meni ne bude?

Vesna Krmpotić

Dubrovnik

 

POSJET GALERIJI

Duh Božji lebdi nad vodama,
Krist krvlju krsti Adama,
U pozadini plovi brod.

Junona čupa centaura,
Juraj probada dinosaura,
U pozadini plovi brod.

U pozadini plovi brod
da proda robu a la mode
da kupi koji južni plod
da zaradi na čemu god
ni pomoz bog ni kome rod

nad njime sparan zelen svod.

Ivan Slamnig

Dubrovnik