utorak, 4. lipnja 2019.

POSLJEDNJA VEČER

Prekriženih ruku ući ću
u novi prostor vremena.
Još uvijek na zemlji,
ali već daleko, daleko od nje, usmjeren
kao strijela u napetu luku.

Lahor, i stabla, cvrkut ptica
u jednom bljesku
spojit će me s tajnom: ja jesam
i nisam više.
A one prve zvijezde, svih boja,
(ah, ona tijela, nebeska, koja sam toliko puta
htio rukom taći)
bit će blizu mojih usana
kao sočno voće vatri smrtne žeđi.
Tako ćeš, živote moj, polagano zaći,
kad posljednja svjetlost
bude kopnila.

Viktor Vida


Split

ponedjeljak, 3. lipnja 2019.

IZA OKUKE

Tu odmah iza okuke plavi se grad
pitali smo za njega i sad je već tu

Poput iznenadne kiše poput ljetne večeri
na koju smo u jari poslijepodneva bili zaboravili

Prihvaćamo njegove zastave
upisuje nam se poput crta sudbine u dlan

I sve nam je razvidno
i sve je u vezi s gradom

Toliko se njime ispunimo da nam od toga
do iznemoglosti zasjaje riječi


Jakša Fiamengo

Split

nedjelja, 2. lipnja 2019.

ZAŠTO NISAM SLIKAR

O, Bože, zašto mi nisi dao 
da slikar budem pa da
sve radosti i bolove svijeta
naslikam?
Da na platnima veličam
svetost žuljeva
naroda moga. (U svojim
skromnim rimama
tek odsjev svega osjećam.)

O, Bože, da mi je sad,
dok ovako ganut gledam
preda se,
živim bojama naslikati:

U daljini planine plave,
mekanim sjenama
okružene. 
Pa onda uvalu zelenu kojom
rijeka srebrna među vrbicima
protiče tiha -
ko čežnja moja
za smirenjem...
Zatim seoca skromna
obroncima razasuta;
crvene krovove 
skrivene među krošnjama
i vitke zvonike bijele 
s kojih se u suton
brižnim molitvama angelusi
jave i zamru

Stjepan Jakševac 

Brač
 

petak, 31. svibnja 2019.

I SADA KAD ČUJEŠ TE PRELUDIJE

i sada, kada čuješ te preludije:

ovaj život ti se učini prpošan i strm,
lijepi život, u proplancima jutro,
tko je taj čudesni skladatelj?

a onda putuješ dugo uz te
morske simfonije i plivaš u tišini:
ti nemaš ušiju, samo mozak sluša,
čitaš jutarnje novine, piješ čaj u zadimljenome expressu...

ja sam sretan! govoriš samozadovoljno u sebi,
a sretna budi i ti, makar te pod lopaticom...
evo zajedničkih muka, nedalekih od same glazbe,
evo te neskladne sarabande...

i sada kada čuješ te preludije:
oštri vid otkriva ti toga genijalnog skladatelja

kako se previja i muči. i muči.

Stjepan Gulin

Bol na Braču


srijeda, 29. svibnja 2019.

KUTIJA GAJA UTIJA

Već dugo te gledam, mudri starče: rukopis
pregažena lica, potamnjeli sjaj ruku što ih
uspori vjetar ravnomjerno urlajući svime
što je čvrsto između mene i tvog biljega.

I što je od nas preostalo? I ja sam
morao morima, kopnio kopnima, htio i
                                                     nestajao.
I ja sam samotni onaj čovjek koji se
                                                     pretvara
u kamen. A kamen je ljuta jedna zvijer.
                                                     Ljuta.

Dogovorimo se: jednom kad budemo
                                                       sami
pokazat ćeš mi u tom velikom Lapidariju
kutiju u kojoj vrijeme ne teče, koju čuvaš
za bolje dane, koju se nikada nisi usudio
pred svjedocima otvoriti.
Trgovao si srećom, uzlao se uvijek
                                                      Nepoznatim.
A sada: prošećimo tim spremištima ulja, tim
naslagama amfora, krenimo u dućane
                                                      gdje svila
ima skupocjen miris nemira što se valja
s tihih pučina. I što je od svega preostalo?
Zrak koji nas uzgoni iznad čulnih
                                                    gradilišta?
Neponovljivi vjetra onkraj svega?
Pozivam na razgovor zvijezde prema
                                                    kojima si
ravnao svoj pramac, zovem mornare iz
                                                    nejasnih
onih stoljeća: odakle je doplovila ta
                                                    kutija,
koje je more izrezbareno vremenom tvoje
posljednje plovidbe, odakle ta glazba?

Odakle te ja to gledam, mudrosti moja?

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču




utorak, 28. svibnja 2019.

OSTAJE MI

Gle, prolazim kroz vrijeme,
a ni hoda nemam, ni tla za doskok
ni pijeska, ni lovorova vijenca
ni lastavice da iz mojih očiju krene
i potraži vinograd počinka

Ostaje mi da te dotičem dahom
da te neprestano spajam sa zemljom
da budem u značenjima slova
iz knjige koju čitaš i čiju toplinu
u svoju tjelesnost pretačeš

Ostaje mi da te pretvorim
u grozd, u pčelu, u glazbu
da ti listam po kosi i da budem
uvijek negdje tu

Jakša Fiamengo

Bol na Braču

ponedjeljak, 27. svibnja 2019.

PJESMA O RASTU I UVENUĆU

A nema tih dobrota kojih bi jeke do nas dopirale
          i žuborile opomenom
                   kako smo - i ne znajući - zaplovili
tolikim razbuktom
          istodobna rasta
                                  i uvenuća.
          Bog nad vodama
pruža nam ruke
                         tek kad nam zaprijeti potpunije potonuće
u zemaljskim barama.
                              U agregatima tjelesnosti
On blaži naše pomake
                                 prema rastrošnim dnima.
I ukazuje nam uzvisja
                                 s kojih nam se ozivlju zvjezdani virovi.

On znade da smo previše zahvaćeni Negdanama,
          da se mnogo naših zagleda zaplelo
u stelje morskih zamama.

On nam
          prohodeći stazama samih središta
                    pokazuje vrijeme primaknuća
                               dosuđenim nam razilascima.

Vinko Grubišić

Bol na Braču