O, Bože, zašto mi nisi dao
da slikar budem pa da
sve radosti i bolove svijetada slikar budem pa da
naslikam?
Da na platnima veličam
svetost žuljeva
naroda moga. (U svojim
skromnim rimama
tek odsjev svega osjećam.)
dok ovako ganut gledam
preda se,
živim bojama naslikati:
mekanim sjenama
okružene.
Pa onda uvalu zelenu kojom
rijeka srebrna među vrbicima
protiče tiha -
ko čežnja moja
za smirenjem...
Zatim seoca skromna
obroncima razasuta;
crvene krovove
skrivene među krošnjama
i vitke zvonike bijele
s kojih se u suton
brižnim molitvama angelusi
jave i zamru
Stjepan Jakševac
Brač |