petak, 7. prosinca 2018.

MEMENTO

Moj se vidokrug širi
I modro nebo svoj odsjaj
U mojim očima stiže
To je trenutak jednom u stoljeću blizak
Kapetani spuštajte jedra
Jer sve smo bliže
U dušu mi udaraju zaspali sanjari
Moja nerođena djeca
Tuga prepolovljena mjesecom
Njene usne zarobljene mirisom voća
Iza mutnih stakala kuća na obali
Koje smo ostavljali na milost i nemilost sjeti
Koja se postupno i sigurno nastanila u nama


Željko Krznarić 

Split - Podstrana

četvrtak, 6. prosinca 2018.

BUDI MOJA NOĆ


Dođi, koja si moja
u moju noć.
Stvori, koja si moja
moju noć:
Utišaj ovu tišinu.
Umiri ovaj mir. Utopi
ovu smrt. Proširi ovu
sobu. Razori ovaj zid.
Podigni ovo nebo. Pomiri
ove sjene. Pokosi
ovu kišu. Uglazbi
ove suze. Rascvjetaj
ove ruke,
Sazidaj ove riječi. Izliječi
ove oči.
I postani moja noć.
Budi
moja noć.


Josip Pupačić

Split - Podstrana



srijeda, 5. prosinca 2018.

BOŽJI DOLAZAK

„Kad Bog dolazi na svijet, tada dolazi po nekom
čovjeku na svijet.“
(Herbert Fendrich)

Kad Bog dolazi na svijet,
on želi po tebi doći na ovaj svijet.
Ne dođe li po tebi, kako će doći na ovaj svijet?
Ne dođe li po tebi, u čemu je smisao tvojega života?
Ne dođe li po tebi, tko si ti?

Kad Bog dolazi na svijet, on ne pohađa uglednike.
Ne pohađa vladare.
Ne ističe se.
Ne zadržava se na glavnim gradskim trgovima.
Ne skreće pažnju na sebe.
Ne mari za sjaj.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on želi ući u tvoj dan.
Njemu je dostatna tvoja običnost.
Tvoja blizina.
Njemu je dovoljan prijazan osmijeh.
Toplina dlana.
Komad kruha.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on ima vremena.
On ima vječnost.

A ti, kad Bog dolazi na ovaj svijet,
imaš samo ovaj trenutak.
Samo ovaj susret.
Samo ovu uzdrhtalu ruku koja treba tvoju ruku.
Samo ovo skromno srce koje želi naći dom u tvojem srcu.
Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on ti se u njemu i po njemu želi darovati.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on je spreman proći mimo njega
samo da bi došao do tebe.

Ali tvoj put do Boga vodi samo kroz ovaj svijet.
Prođeš li mimo svijeta, prođeš li mimo čovjeka,
prošao si mimo Boga.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on bez oklijevanja napušta raj,
da bi raj zauvijek postao dio tvoga srca.
Da bi tvoje srce u živote mnogih donijelo raj.
Da se tvoj život, da se život ovoga svijeta,
nimalo ne bi razlikovao od njegova života.

Stjepan Lice 

Dubrovnik- Crkva Sv Spasa

  

utorak, 4. prosinca 2018.

MODRO VEČE

Ovo je veče slikano kroz modri filter šutnje.
Modra je planina modre ulice modri zidovi krovovi.
Na nebu modri oblaci s najvećim tamnomodrima.
I krošnje su modrozelene, tmaste i tihe,
i vjetar, pun i strastan, modar je.
Taj vjetar koji je daleko više
od onoga što se uči o njemu.
Taj vjetar koji je čitavo jedno hujanje raspeto:
rijeka daleka, modra, što šumi, gusta, niza slapove.
Modre su mi usne od tinte i od smrti.
Modre mi oči i lice s plavim leptirom pred sobom.


Milivoj Slaviček

Šibenik




ponedjeljak, 3. prosinca 2018.

NASTANJEN UVIJEK

Opružen u noći, s pjesmama oko glave
u koštacu s trajanjem, s velikim prastarim vremenom koje prolazi
među potresima i brodolomima, negdje kraj prozorā otvorenih u mrak.
O, naviknut na odupiranje, smlavljen prostorima i tihim zubima, opružen.
Vječni mrak posut našim sijalicama
dok traju unutarnje pošasti i dok nastojimo stupiti u zemlju bratstva
pomiriti naš duh sa Svijetom, sasvim ispočetka.
Sam, tih i opružen u vremenu koje će proći, jer mora proći, i bit će zaboravljeno.
Pogledati u sebe i poći još dalje, pomaći još za koji stih
tu pravu istinu kojom smo opsjednuti, to nastojanje
da se nađemo, da pronađemo sebe, svaki od nas
dok se nismo izgubili u uzaludno opjevanim godišnjim dobima
i sistemima filozofija i nazorā. Da munja kroz naše srce stalno sja
među mašinama, metar-dva od praga pada.

Milivoj Slaviček

Split

  

nedjelja, 2. prosinca 2018.

MOJ ISUS KRIST

(Uz šansonu Gesù Bambino)

Nije li dijete naših tjeskobâ, aspiracijâ, željâ
taj mali dečko što pade među tisućljeća?
Reče nam da smo vječni, da duša nam je besmrtna
i da smo, takvi kakvi smo, Božja djeca
Je li nam itko ikad rekao više
tražeć/donoseć odgovore na prastara naša pitanja?
Na tom području na kojem uz osnivače religija
pjesnici i filozofi ispisuju svoja čitanja
Čemu ne častit tog mališana, tog smirenog mladića
iz kojeg je zračila snaga, odanost (anti)sudbini?
Taj dječak jedna od najljepših naših je priča
što zasta nad milenijima u kojima smo bili




Milivoj Slaviček
Split - jaslice u crkvi Sv Frane

petak, 30. studenoga 2018.

PONAVLJANJE LJUBAVI

Matku Peiću


Mala zemljo iskašlji stoljeća i udahni zrak iz visine,
progrizi razbojišta na panju Gvozda ispredena,
zgrušana pjesmo do daha probodena, izbodena.
Ti si ona junica što su joj kosti polomljene,
ona topla bujica mlijeka niz lipe i omorike,
blaga blizina malenih.
Treba se razbočiti, zamukati do dúge tihim sumrakom.
Prisjati dragim kamenom u mreži paralela i granica,
na tom oklopu kornjače:
srcem svih paćenja, stolnom svjetiljkom savjesti.
Meku mi svoju njušku stavi na rame,
u oči da se gledamo: dvije dobrote.
Evo izgovaram tvoje ljupko, strasno ime: Hrvatska.


Milivoj Slaviček

Plitvice