ponedjeljak, 3. prosinca 2018.

NASTANJEN UVIJEK

Opružen u noći, s pjesmama oko glave
u koštacu s trajanjem, s velikim prastarim vremenom koje prolazi
među potresima i brodolomima, negdje kraj prozorā otvorenih u mrak.
O, naviknut na odupiranje, smlavljen prostorima i tihim zubima, opružen.
Vječni mrak posut našim sijalicama
dok traju unutarnje pošasti i dok nastojimo stupiti u zemlju bratstva
pomiriti naš duh sa Svijetom, sasvim ispočetka.
Sam, tih i opružen u vremenu koje će proći, jer mora proći, i bit će zaboravljeno.
Pogledati u sebe i poći još dalje, pomaći još za koji stih
tu pravu istinu kojom smo opsjednuti, to nastojanje
da se nađemo, da pronađemo sebe, svaki od nas
dok se nismo izgubili u uzaludno opjevanim godišnjim dobima
i sistemima filozofija i nazorā. Da munja kroz naše srce stalno sja
među mašinama, metar-dva od praga pada.

Milivoj Slaviček

Split