petak, 6. srpnja 2018.

POPODNEVNI INTERMEZZO

Dosadi tako u takvim tišinama
ta tupa obamrlost najbližih mojih
zaspalo popodne sa svojim zracima
to jedva čujno pomicanje sata
i ona po svemu nejasna nemoć dirke
da u rasporedu glasovira sama od sebe
                                                       izvuče
jedan makar nesiguran glas
ta nemoć koja je nad svime i koja priječi
da u nekoj cijevi voda slobodno poteče
da se razgrne težina zavjese nad danom
da se bar neki posve slučajni pokret
                                                    nasluti
u svemu ovome

Ništa
bonaca u čaši vode
cvijet u antičkoj vazi do daljnjega
izvan svoje moći i potpuno
odsječen od svoga rasta
Ah te blizine, blizine
gotovo da ih se rukom može doseći
gotovo da ih se sluhom može obuhvatiti
gotovo da i ne znaju kamo uzmiču

Ovdje
među ovim tišinama
koje po sebi i nisu toliko strašne
koliko je nesnosno ono što iza sebe
                                                 ostavljaju
opet smo puni praštanja, opet na samom početku
kao da se pitamo zbog i radi čega u ovom
                                                               času
sve stvari oko sebe u vlastitu nemoć
                                                     okupljamo
namjesto da se sami već jednom odlučimo
čitavo to prokleto ustrojstvo umočiti u
                                                     umivaonik
oživit ga s one strane svježine i drugdje
gdje se za to nađe dobra prilika
jer prokleto je mnogo važno upravo to:
učiniti konačno taj pokret nakon kojeg
drugim ćemo se očima gledati
i u prvu razmetljivost koja nam se poda
slobodno se moći uputiti

Jakša Fiamengo

Split

četvrtak, 21. lipnja 2018.

KORABLJICA

Domaćim je ognjem rastjerana zima,
Versima haruacchim Marula i družbe,
Gjore, Marin, Gjivo od iste su službe
- O sretan je jezik što ih takve ima!

Sve što sklad je svijeta tim se glasom rubi,
Korabljica morske utvrđuje pute;
Hanibal i Petar istu vjeru ćute
- O sretan je jezik što ih slovom ljubi!

K istoj luci jedra Kačićeva stižu,
Botić s vilom pjeva sred baštinskog plova
- O sretan je jezik što mu slavu nižu!

Sve od glagoljaša zemljom hode oni
Što jezikom svijetlim ispuniše slova
- O sretan je jezik što u njima zvoni!

Jakša Fiamengo

Split

utorak, 19. lipnja 2018.

USNULO MORE

to more što je panoramu čitave jedne
                                                   zvijezde usnulo
što se stalno premješta iz jednog mora u
                                                               drugo
iz jednog kraja šutnje u drugu vlast nad
                                                          sobom
udaljeno od sebe i preblizu glasu kojim se
                                                          dozivlje
to umorno more kad usne svoju izrečenost
što se stalno premješta iz vida svog mora
                                                          u neki viši vid
koje spava koje ni samo ne zna kako je
                                          dospjelo u svoj san
kad porijeklo svoje ispituje kad se o
                                          njemu još manje zna
to more što je panoramu čitave jedne
                                          zvijezde naselilo
što je čitavo jedno more čitavu jednu
                                          epohu prouzrokovalo
da bude da šuti da ima svoju zvijezdu
nebo i more se motre i sve stvari na
                                            svijetu se motre
i nikad neće biti dovoljno svijeta za
                                                  motrenje
i nikad neće biti dovoljno vida da se sve
                                                   uoči
ulazimo u oko i izlazimo iz oka
i nikad nam dosta oka nikada naše
                                                 radoznalosti
nebo i more se motre i jedno od drugog
posuđuju boju posuđuju oči
nebo i more uporno se motre

Jakša Fiamengo

Galešnjak

četvrtak, 7. lipnja 2018.

TRAG U PISMU

Neke manje, neke više
riječi ostavljaju trag u pismu
katkad je sasvim običan, katkad nejasno nov
ostavljaju velika i mala slova, znakove, zapise
neobično svagdašnje, obično izuzetne
pokrivene prahom da ih na miru gonetamo
teže od nemjerljivog, dublje od svih značenja
neke čak i nisu riječi već samo trag
izvorska voda, vrč kuhanog vina
prolazi se preko njih kao preko kućnog praga
izlizanog od tako česte uporabe
neke se raspadaju, neke su kosti govora
kitnjasti paunov rep, rastopljeno zlato
tihe kao galeb u visini, kao zora nekrunjena
pune glasova, otežale od umora
neke su kao zanavijek zaključana vrata
s nekima ne  znam što ću, neke me zbilja
ne podnose


Jakša Fiamengo

Arheološki muzej Narona - Vid

srijeda, 6. lipnja 2018.

USUSRET VODAMA

Recite zemlji i travama,
da sam siromah;
šapnite pticama rijeke:
Osamljen klati se netko.
Kažite jablanu bijelom:
Tih je
i tužan ko voće.
Viknite zvijezdama mojim:
Propast će,

skitnica jedan!

Josip Pupačić

Neretva


utorak, 5. lipnja 2018.

TRAŽIM

Tražim pjesmu u riječi i dan u čovjeku,
tišinu laganu i modru.
Reci mi, gdje pitome i jasne vode teku?
Gdje je ptica što pjeva na svom odru?
Tražim hlada, a sunce me peče
i ginem od svjetlosti i iskara.
Zna li netko gdje su krila koja donose veče,
ljubav što u ledu izgara?
Tražim drvored u kojem nitko ne šeta,
grad u kom se ne govori ni molim ni hvala. 
Tražim malo ludosti na kraju svijeta,
jer mi je pamet dodijala.

Nikola Milićević 

Neretva

  

utorak, 29. svibnja 2018.

ZABORAV

Što si to zaboravio, samotni čovječe?
Zastao si odjednom, ukipio se
i tupo gledaš u prazninu,
kao da si došao do ruba dana
i ne možeš dalje.

Hoćeš da se sjetiš nečega
zbog čega si pošao na put,
nečega što te grijalo iz dubine,
što te nosilo između bregova.
A ništa da ti padne na pamet,
da te pokrene tamo ili ovamo.

Samo vidiš da si došao
do polja pšenice
i da se lahor poigrava žutim klasjem.
Možda se netko i tobom poigrao?

Možda te šumor žita opio
i bacio te u zaborav
pred kojim si tako nemoćan zastao.

Nikola Milićević


Salona