srijeda, 18. travnja 2018.

LJESTVE JAKOVLJEVE

Ja ne brojim riječi. Moram samo pazit
Da me ne prerastu, da me ne povuku
Gdje mi više nitko neće pružit ruku,
Gdje ću i sam sebe prognat i izgazit.

Ja ne brojim riječi. Ja se samo plašim
Da one ne počnu brojit sve po redu
Da me preko ruba mene ne odvedu
U područje zmija, što ne sliče našim.

Ja ne brojim riječi. One broje mene.
I studen mi broje, i sve čine daljim.
spotiču mi misli i prevrću zjene...

Zar će me za vazda izdat i progutat,
A tako se plašim da ih ne zatajim
Dok se s njima spremam dragat i gugutat....

Jakša Fiamengo

Split

utorak, 17. travnja 2018.

HEL

Ponovono zvona
ponovno prah svjetlosti
u zbiru povijesti
uzmak zemlje pred lopatom
pocrnjele krhotine
rasuti blagoslov
u tri gusta slova

i kraljevski Jadro
upravitelj voda
čuvar podzemlja
teče podnebljem
kao metaforom

i zvona opet zvona
uokolo Gospina otoka
put skida kape
usta sarkofaga govore
očituje se mati sirota
zaštitnica udovica
očituje se molitva

a don Frane ushićeno
briše znoj sa čela
eto pomaknula se povijest

iz obližnjeg šipražja
gleda li ga to Kraljica
ili su to samo suze
Riječ razmazana
po svim hrvatskim ustima

Jakša Fiamengo

Solin


ponedjeljak, 16. travnja 2018.

VEČERNJA

Koji jesi
kad budeš isponova
raspoređivao rasuta blaga
uvrsti me među svoja zvona
da na svečani jezik ptica
prevedem visinu neba
i svoju notu u njemu prepoznam
da u veliko uho svemira
urežem jedan jedini pozdrav:
Ave Maria

Jakša Fiamengo

Solin


nedjelja, 15. travnja 2018.

ZABORAVLJENO DJETINJSTVO

U meni danas su, eto, iskrsli djetinji dani,
rođeno selo na rijeci, planina, vidici morski.
Ostani, pjesmo, ne teci, pupovi cvjetaju rani,
dolijeću pčele na badem, i vjetar zagorski.

Ostani pjesmo, ne teci, a ja ću u polje s djecom,
majka mi je rekla da idem, i ne ću gladan biti.
Na potoku su site i pravit ćemo mline,
pa ćemo na kruh u igri zaboraviti.

Na potoku su site. Ostavi lađe, nek plove.
Mrtva je mala žaba kraj vode na travi.
Križ ćemo sastavit bijeli od grane jablanove.
Ljubice uberi, i grob joj pozdravi.

Ljubice uberi, cvijeće radost nosi.
Na rijeci se diže zemljana centrala.
Ivica je ruši: on uvijek prkosi.
Kraj puta je prva trešnja procvjetala...


Josip Pupačić

Solin

subota, 14. travnja 2018.

ROĐENJE ZAVIČAJA

Neka nam je svakako toplo brdo iza leđa
neka nama tog čuvara od zlih vjetrova
taj materin zagrljaj, pouzdani obronak
i neka nam je kakva dubrava, skrovita
i za ogrijev, za hlad i zaštitu
i nek nam je nešto zdrave zemlje
(jutro u zemlji, jutro u nebu)
za blago, za pogled, za riječ
nek nam je sunce na prozorima
i zapis na pragu, stol i svete moći
objed u hrastovini, dijeljenje lovine
i nek nam je štogod vode u blizini
da i sami potečemo žiljem plemenskim
i kad iziđemo iz kuće da izađe
i sunce s nama, da nam ponese štit
i nek su nam vazda dobri susjedi
i nek su nam grobovi podno zidova
mirni i spokojni, jednostavni u snu
i tko dođe evo mu kruha i soli
za početak, nek nam je sklon
na imanju ponad mora, na ispaši
iza straža, u pejzažu isječenih putova
gdje smo primili knjigu, križ i zakon
gdje nas je sve više oko ognjišta
i nek smo tlu ovome sve što nas je
iznjedrilo, dok nismo stigli, dosegli
p r o  d u c e  T r e p i m e r o


Jakša Fiamengo 


Solin


petak, 13. travnja 2018.

ZAZIV PROTIV ZLODUHA

Molim ti se da budeš milostiv
ti koji imaš lice zloduha
i naređuješ trnje i čavle
koji si usuo noć u naše sandale
i ne razlikuješ dobre vijesti
od nečasnih, od nerazumnih

Koji si gradove obložio mrakom
koji si oranice kušao nerodicom
i otoke ostavio bez mora, more
bez brodova, sidra bez zavjetrine
koji si nas rasporedio u obruč šutnje
i odjenuo nam korizmene haljine
dao nas u podzemlje i riječima
zabranio sveta značenja

Zazivam te da ne budeš, da nisi
ti koji se uzalud upinješ biti
stariji od sreće, mudriji od spokoja
koji sve i da hoćeš ne možeš biti
viši od katedrala, snažniji od
jablanova, mekši od ženskog srca

Utječem se tvojoj slabosti, mirim
tvoje bičeve, zaklinjem te
zaboravi nas, učini da nas ne vidiš
da nas nisi zaslužio, da si iz
drugih stoljeća a ne iz naših
koja su nam namrla toliko svjetlosti:
svečanost jezika, pjesmu pletera
svijeću molitve - baštu baštinsku

Ne umiješ ti biti dragi kamen
ne znaš ti zemlju koja je riječ
nemaš ti toliko olova koliko je mora
nemaš ti toliko žice koliko je Hrvatske
iz tvoga zrna nikada ljubavi

Plemenita smokva, preplanuli ružmarin
darežljive rijeke, ulja iza sna
- ništa ti to ne znaš, ne bacaš ti
mreže u ovaj skladni krajolik
ne vučeš vrše iz ribnjaka zavjetnog
ne zanima te bucal naš povijesni
grb roda, trava naroda, ploča grobna

Nikada ti nisi bio cvrčak
nikada nisi dodirivao ovakvu mjesečinu
nikada mjerio kristal suze, vrč
zvijezda, blagost anđela
i nikada ti ovo sunce nije bilo
i nikada ti neće biti ni ime ni način

U ime ovih i u ime riječi
u kojima nisi a nisi ni zaslužio biti
pozivam te da odeš, da prestaneš biti
lišaj na blagoslovljenom hljebu
imela na palmi, zmija u gori maslinskoj
ilovača u bljesku riblje krljušti

Izvjetri da nam noć bude manja
da nam naravna bude poezija disanja
da ptica bez straha sleti u naš vrt
da smo vinogorje, da smo ludi pašnjaci
da smo ja i moja draga, da smo dar
vjere, prsten izobilja, da smo naprosto
svijetla djeca, lijepi tamni čempresi

Iziđi iz nas, odustani, odvrati se
ako si riba nemoj biti riba
ako si gomolj nemoj biti gomolj
ako si klas, ako si škrip, ako si sol
ništa nam nemoj biti, ništa ti nismo
ni kišnica ni suhodol, ni glas ni muk
ni postojani ovaj kamen pučka pjesmarica
ni bol ni bilo što na što sličiš

Učini da smo poredak svoje volje
da uživamo u nebu domaćih zvona
da smo voda svete rijeke naroda
da trajno možemo blagovati
stare jednostavne riječi:
kuću, zemlju, slobodu
čisto srce poštenja, dah oduvijek

Utječem ti se, molim te...Ma ništa te
ja zapravo ne molim! Ništa nemam s
                                                    tobom
jedino ti zapovijedam da se ukloniš
da poništiš čelik i zatvoriš vrata
da mi od riječi ne činiš sulice
i neka si proklet
neka je zauvijek proklet
svaki tvoj rat

Jakša Fiamengo 


Split

četvrtak, 12. travnja 2018.

JEKA

Mjesta što ih posjećujemo
još uvijek žive od onoga što su od nas
sačuvala, što nas razdvaja i mjeri
prema sveznačnom morskom vjetrokazu
Pamtimo i najmanje detalje, treptaje
                                                  okom, način
na koji otvaramo usta, pokrećemo prste,
                                               zalijevamo
cvijeće, vezujemo uzice na cipelama
i sve nam je po načelu neke uzajamne veze
isprepleteni onim što jest i onim što će biti
mjerimo se po nakupljenoj količini 
                                          sjećanja
A vrijeme je i nadalje samo jeka
onoga što je prošlo u onome što će biti
i onoga što će biti u onome što smo prošli
gubi se prema obzorju, ostavlja nas na 
                                         volju
mjestima koja pamte i ono što je bilo
i ono što sasvim sigurno nikada neće biti

Jakša Fiamengo

Split