petak, 5. siječnja 2018.

TRI KRALJA

Do nas nisu stigli...
Carinici su im zaplijenili
smirnu i zlato.
Tamjan im nisu digli,
jer su ga za smolu zamijenili.
Izvjestitelji su njihovu pratnju
dugo snimali
na pograničnoj postaji.
Kraljevi su zato
ostali na granici,
a ni propusnice nisu imali
da bi do nas stigli.

Rajmund Kupareo




Neum

srijeda, 27. prosinca 2017.

NIZ BOŽIĆNU ULICU

Cjelodnevna kiša kao da se ruga
našem silasku do mora, niz vrijeme od kvarca.
Preostalima od blagdanskih ukrasa,
što nas u jutrima manje od svjetla još očekuje?
Dijeljenje darova, ispijanje zajedničkih likera,
iscijeđenih iz blagog rastvora svečarskih zvijezda?
Nastavljaju se naša stara čašćenja, napitci
u lokalnom kafiću, konobarice koje nam znaju
navike, društva po čijoj točnosti okupljanja
krojimo vrijeme, navijamo ručne satove
s pogledom na neograničenu količinu vode, sa
stražnjim prozorom u zametnuta dvorišta.
Nastavlja se ta prijetvorna potreba za
praznicima, smijeh koji nikoga ni na što ne obvezuje.
A kad se dnevna svjetla prepuste dotrajalosti,
kad sve pojača onaj svoj skroviti smisao,
izrastaju iz nas sveci za mjesne svečanosti,
dobri pastiri, raspjevani anđeli, gipsane ovčice.
I odmah, uvijek, pa i u vremenu dugih kiša,
s neponovljivim zrcaljenjima u spavaćoj sobi,
sa svakim našim suvislim pokretom izbija iz nas
ona mala filigranski čista radost, 
riječ koja nam je cijelog božjeg dana
tako mnogo nedostajala.


Jakša Fiamengo

Split

utorak, 26. prosinca 2017.

STARI SELJAK JOŠ NEŠTO RADI OKO KUĆE

Stari seljak još nešto radi oko kuće.
Dovlači drva, čisti snijeg pred vratima.
Ta zima, a sad se sva skupila oko Božića,
može trajati vječno.

Nad njim, svoj bijeli trag ostavljaju zrakoplovi.
Tu, nedaleko, prolazi nova cesta s autima iz kojih
snažno zvuče zvučnici, neki mladi ljudi i žene
ubijaju se i govore njegovim jezikom
koji on više ne razumije, a i svejedno mu je:
sav je tišina u koju nitko ne navraća.
Negdje oko njega, kažu, prskaju u svom sjaju
vatromet, veliki gradovi.

U sumrak, on još sjedi u toplini.
Iz donjih vratašca peći žari svjetlost,
koja se prosipa čak i po stropu.
On sad još samo moli,
ne više obrednim riječima ni kretnjom,
nego sve iz njeg moli,
disanje, krv i pluća, stara bolest, zrak nepoznatog.
Od prekinutih veza sve je sad nepoznato,
ali on se više ničeg ne boji,
jednak zimi, vatri i zaboravu.
Sve ide uvis, sad se sve zaokružilo.

Nikica Petrak 

Kupres



nedjelja, 24. prosinca 2017.

BOŽIĆNA USPAVANKA

Blaga svjetlost
rosi iz visina
Majka ziba
Božjeg Sina.

Nad štalicom
blista zvijezda,
svjetlom grije
snena gnijezda.

Do štalice
mjesec
stere
svilen sag.

Ninaj, nanaj,
sinak drag.

Tin Kolumbić 

Božićne jaslice

  

petak, 22. prosinca 2017.

KADA MI JE BILO PET

Kada mi je bilo pet
moj je bio svijet
jedna mi je lutka bila
mama i tata
i sve rase zemlje
Moje ruke gradovi
od kamena najljepše boje
i ulice lutaka
djeca ove lutke
i svi se vole.

Nije mi više pet
i začudo
svijet je manji.
I nema lutke
da me sjeća
I ja se igram lutke
i ne glumim
Ćutim da mi tijelo
nije više od mesa
i kreće se
               kao na žici
I svijet
da li stvarno takav ili ne
sav je u ulici.
Meni je više nego pet
A svijet je manji.
Čak umanjen krilima ptice.
I gradovi ne izrastaju iz dlana
I svijet se od lutki
                ne miče.

Stanislava Adamić

Split - knjižara Sv Dominika


četvrtak, 21. prosinca 2017.

FONTANA, OKO VODE

Voda je svjetlost koja se rasipa
na neki svoj drugi a isto prirodan način
kad bolje osmotriš mogao bi se zakleti
da su od istih kemijskih svojstava, iste snage
riječi od plavetne prozirnosti, brojevi istih formula
imaju zajedničke oči, mjere isti kamen, mirišu isti cvijet
uvježbavaju krilatost kapi, dah su lirskog zelenila
ptice su njihovi najradosniji stanovnici
kušači pitkog lepršanja, mjerači nevidljivih protoka
gužvaju se, opipljivi su, nestaju u počecima
poštuju nedjeljne rituale, procesije šetača
kljucaju dubinu prostornosti ulijeću u sjeme vode
istih su kristalnih prelijeva, istih dimnih pupanja
voda je oprostorena svjetlost, svjetlost se hrani vodom
tekući zrak se miješa s prozračnošću vode
razumiju se u potop svjetlom, nestajanje u valu
ako je svjetlost ono što je preostalo od voda
voda će jednom sasvim preuzeti ulogu svjetlosti
sve će na isti način obujmiti kamenu plastiku
proširit će se sjene, vrisnut ćemo kad ne treba
oko vode, oko zraka, oko blagdanskog
iza sve te lisnatosti, zrnatosti i sami ćemo postati
rasprskavanje u blaženom eteru vode


Jakša Fiamengo

Solin


srijeda, 20. prosinca 2017.

BOŽIĆ

Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!


Vladimir Nazor 

Solin