DANIJELA

Danijela je umrla jedne obične noći.
Danijela je živjela obične duge dane
i nikada nije dospjela da se zagleda
u zrcalo vode.
Na samrti je zaželjela malo ogledalo
i dugo je promatrala svoje umorno lice.
Zatim je odložila ogledalo kao da odlaže život
i tiho je rekla bez srdžbe i žalosti:
To sam dakle, ja, Danijela!
Ali nitko nije potvrdio njezine riječi.
A ona nije bila dospjela da svoj lik upamti.
Smrt nije dopustila da se još jednom pogleda.
I tako nitko ne zna kakva je bila Danijela.
Zaista, kakva je bila Danijela?

Jure Franičević Pločar

Prugovo - Crkva Sv Ante

SAMO STABLA STOJE

Hodamo
hodaju
hodam
gore
dolje
lijevo
desno
naprijed
natrag
sa svijećom
bez svijeće
s riječi
bez riječi
između stabala
između grobova
Samo stabla stoje
(Vjetar dodnosi odnekud
miris pečenih kestena)

Ivan Golub

Mirlović Zagora

STARI SELJAK NE BOJI SE GOVORITI

Stari seljak ne boji se govoriti,
ali mu riječ teško pada preko usana
Strah ga je, one premalo, one previše.

On zna kako se kolje janje, a ovca striže,
što god poslije bilo s tim nakitom.
Boji se opsjene, strah ga je čarolije
od koje poslije ne ostaje ništa.

Stroga i suha, kamen oko vrata,
riječ-zalog, časna riječ, riječ-nož.
Perje i pjena, vuna i paučina
nisu njegov kruh.

Pod noć, on kadšto šutke
razgovara sa svojim mrtvima.
Odasvud mu naviru riječi, ali on ih više ne izgovara.
Dok traju, svaka je nova: put u nepoznato.
Odjednom, on se osjeća vrlo svečano.

Nikica Petrak

Petrovo polje

KADA BIH SAMO MOGAO REĆI

Kada bih samo mogao reći koliko sam radostan.
Imam tu sreću da me sad svaki dan obuzima
tajna dubina za koju nisam znao, i ta pjeva.
Kao da otkupljujem
i sjene i sebe. A zbilo se u hipu,
kada sam odjednom shvatio da ne mogu
spasiti više ništa, ali da se moram
ponašati tako, kao da o mom ponašanju
ovisi sitni spas svake sitnice na svijetu. Tu i tamo,
noću, u zoru, dižu se moje ruke same od sebe,
sav sam ushit, možda molitva, pojma nemam
što se to zbiva. Dobio sam dar,
i za sve žive sjene stojim ganut i zahvalan.

Nikica Petrak

Visovac  

VIRUS SJETE

Prolaze stari ljudi pored starih građevina

u lice im ulazi pijesak ne uvijek jasnog podrijetla

i u njemu složena sva naša poznata povijest

nesigurno hodaju, ne razabiru sasvim kud će

lica kao da im je oslikao neumoljivi virus sjete

i u prozore je upisan, i u stabla na pločniku

prozori se rasuli u nebo, stabla u nepoznatu vatru

kuće su bez utrobe, ljudi bez osmijeha

na štapu nemoćnih kao na vremenskom razboju

trepere ljudske godine, podrhtava domaće tlo

stari ljudi sve rjeđe govore, stare su građevine

već prije sve objavile, o svemu nas izvijestile

i sami smo već u opću slabost ulovljeni

zinuli u vrijeme, u sjene vlastite i još davnije

u sumrak, loše predznake, staklo, pepeo

vodimo brigu i o tome kako usporiti vjetar

vodimo psa na uzici

Jakša Fiamengo

Split - Riva

A ŠTO AKO

A što ake me nastane vlastite pjesme

kao što sam ja višekrat činio živeći u njima,

ako mi preuzmu pravo na disanje, uzimanje

kruha i vode, korištenje preostalog vremena;

ako mi uskrate umijeće govora i dodijele ga

sebi, popnu se na scenu i počnu biti nesuvisle.

Nekad je to imalo smisla, bio je to način

da se riječi svide, da ožive na našim rukama

i namjesto nas izvedu mirakul od života.

Ubuduće bih svakako trebao biti pažljiviji

i nikako ne pustiti riječima da budu jače;

presjeći valja već u početku svaki pokušaj

da se otmu i svojom nepodnošljivom samoćom

unesreće toliko na smijeh spravnih ljudi,

pozovu se na anđele, otpočnu podjelu mora.

A što ako se to ipak jednom dogodi,

ako sjednu za stol, ako me zakartaju?

A što ako me nastane moje vlastite pjesme?

Jakša Fiamengo

Split

GLAVON U VRIĆI

Čovik s glavon u vrići
govori obo srići
a nit vidi niti čuje
kako zemja pojekuje
i u jamu nebesih
pomalo putuje
A kad glavu izvuče iz vriće
već ne zno ni kud će ni di će
i počne sebe proklinjot
i parstima pipot po dnu
i po martvem snu
Ma drugi će doć i jepet glavu
u vriću stavit
i vrime istratit
i jepet će parstima pipot po dnu
i po martvemu snu


Jure Franičević Pločar 

Split