utorak, 15. ožujka 2016.

KAD PTICE NESTAJU

Više se ne sjećam što sam tolike godine čamio
pod zemljom, ostavljen, zaboravljen, pod travnom
livadom, pod vrbom, zalutao ili mrtav.
Više ne znam...
                         A ti, dijete golo, ti, dušo prozirna, gdje si ti?

Više ne slutim kako sam i kad sam izbio u ovu dolinu
svjetlosti gdje me nitko ne zna prepoznati, gdje nikoga
ne mogu vidjeti, slijep od upožarene vode ili od straha
ludoga. Više ne vidim...
                 
                          A ti, dijete golo, ti, dušo prozirna, pusti da
                          nestajem u jatu pjevica, u cvrkutu.


Jure Kaštelan
Solin

ponedjeljak, 14. ožujka 2016.

PITANJA U POVODU PTICA

Koliko još vjeruješ u pticu što se
slobodno preokreće u zraku? Postoji li
u ovom našem porušenom svijetu, ikakav
razlog za njezino postojanje? Gle čuda:
ona još uvijek cvrkuće; da nije negdje
sagradila gnijezdo? To je ono što se najteže
može podnijeti: višestrukost zbivanja.
Istodobno sve je opustjelo, ni na jednom
polju više ne raste nikakav smisao, ali ptice
lete, tu i tamo iza plastične pregrade
izviri nimalo zbunjena šumska divljač.
Tko ih hrani, pitaš. Ili su doista samo djeca
sjećanja, ili ih ovamo šalje neko buduće
vrijeme, u strahu da se ne prekine
povezanost zbivanja. A čije smo mi ptice:
prošlosti ili budućnosti koja se želi
dodvoriti sudbini? S prošlošću još bismo
mogli krenuti na kakav put, ali bi budućnost
morala znati da nitko od nas već dugo
nije pjevao. Odavno su nam iščupani jezici.

Slavko Mihalić
 
Split


nedjelja, 13. ožujka 2016.

NEODLUČNI ADAM

U mojem sluhu samo su još ptice,
zrikavci i šum mora što pljuska po otoku.
I ponekad vjetar, tamnoplav, maslinastosiv,
žut od ugriza sunca.
Koliki mrtvi šeću sa mnom po hodnicima,
sjede po stolicama, leže po ćelijama.
U tišini pomišljam da više i nema živih
a onda se s kopna javi pjesma djevojke.
Ipak, sve me manje tišti zemlja.
Razgovaram s Bogom kao što bih nekad
s mudrijim bratom koji nikad nije
otvorio knjigu. A ja sam sav od knjiga
i od pera i od crnila. Slaba mi se ruka
prometnula u pisaljku koja oblikuje
i kada ništa ne razumijem.
Bog je onaj koji zna i koji ništa ne čini
naprečac. Od njega mi stižu moja slova,
sitne crne pčele koje star i polagan
jedva okupljam u riječi, u rečenice.
Govori mi Bog, a ja čujem kako vjetar
prolazi kroz lišće. I onda posegnem za papirom.
Zapisujem: uskoro svi postadoše ratnici,
žene ponajviše, pa i jedva pokretni starci,
djeca izbacivahu strijele iz kolijevki,
a onda noću više nije bilo svijetla
na obali. Pitam Boga: zar si ih sve,
okrvavljene, odveo na svoje livade
da ih kišom milosrđa opereš
od ludosti? Vjetar-Bog mi odgovara:
svi su, odjednom složni, otišli onamo
gdje im ne mogu pomoći. Ja ih više
ne vidim. Ja: a djevojka koja sva
u slatkim mukama zapijeva na obali?
On, udarajući valovima uokolo po otoku:
mogla bi ponovno biti Eva. Zar bi htio
da se ponovi? Šutim, brišem prašinu
s knjiga, kušam stoljetno vino i ne mogu
reći ni da ni ne. Još sam previše u sjećanju.
Staro se srce izbezumi. Zbilja se
ne bih mogao odvažiti.

Slavko Mihalić 
Bol na Braču


petak, 11. ožujka 2016.

PROLJEĆE NA PLAKATIMA

Baš me zanima kako bi
odrasli narod shvatio
kad bih ja za dolazak proljeća
cijeli grad oplakatio.

Plakati bi bili
kao jaglaci žuti
tako da zima od bijesa pozeleni
i sve do slijedeće zime zašuti.

A mogli bi biti
i kao visibabe bijeli.
Još kad bi na zelenom plotu
visjeti htjeli!

Dobri bi bili i ljubičasti
ili boje ranog kukurijeka.
Tako da godina shvati
da za zimu više nema lijeka.

To bi za nas djecu
bio pravi hit stoljeća.
Uveče prije dolaska akademija
vrlo svečana u čast proljeća.

Kakav bi to bio
proljetno-reklamni domet!
Presijecanjem cica-mace
pustili bismo proljeće u promet!

Pajo Kanižaj
Split

četvrtak, 10. ožujka 2016.

PROLJEĆE BEZ NAMJERE

Pitko je ovo proljeće
Da je samo sunce, bilo bi zasitno
Da su sami oblaci, bilo bi bez okusa
Ovako pali grlo i blaži ga

Ipak je netko prošao s lukom i oštrim
            strijelama
...Još su dugo drhtali odrazi na vodi
Bojim se za one koji hoće i u tome
            nalaze smisao
Ne privikavaju li se na silne poraze

Ne kažem da se vrate porušenim svetištima
Ne savjetujem da se počnu opraštati
            s mrtvima i živima
Samo strepim za njih
...Koliko vjetar strpi za granu koju
            raščešljava

Ovo je proljeće bez namjere
Visibabe su izrasle a nitko se nije
            trudio
Niti su one nastojale - tako se
            dogodilo
Mogle bi visoko izrasti

Slavko Mihalić
 
Solin

Solin

srijeda, 9. ožujka 2016.

PTICE

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

Danijel Dragojević 
Solin

utorak, 8. ožujka 2016.

IZ KOJEG SI TI SVIJETA

iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prođu kao sjene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomiš na dijelove
i noći mi pretvaraš u dane

koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo što prebrzo ide
što su jeseni blize
što mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doći
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim

Željko Krznarić 
Split