HOMMAGE A J.S.BACH (1685-1985)

Na daski, na prozoru,
gdje je svjetlo savilo gnijezdo,
pa mu se i noću svjetluca put,
u kuhinji, gdje su mijene dana
najjasnije a točan je sat
lonac na ognjištu,
s mirisom još toplog kruha,
mlijeka, jabuka, sa šumom haljina
što na čistom podu iscrtavaju
male i velike krugove dobrote,
s vikom i smijehom sve svoje djece,

zavirujući ponekad u dvorište,
ma koliko bio kratkovidan,
gdje se strano rado miješa s domaćim,
ali po tihom redu svijeta
koji još trlja oči,
ne zna, doduše, čak i ne sluti,
pa ipak točno obavlja smisao,
žrtvuje se s ljubavlju
i blaženo nalazi spas u najmanjim
stvarima, nimalo slučajno
posijanim svijetom,

osjećajući u sebi kotač ravnoteže
kadre da istim okom mjeri
bitno i sporedno,
s bolom podnoseći žestoku
vidovitost koja niti razumu
ne oprašta zablude, previše zaljubljen
u svaki oblik postojanja,
i kad je vlat i kad je katedrala,
žalostan kao da nosi svaki mrtvački
sanduk i blažen kao da ništa
drugo ne radi nego rađa,

grickajući u naglim prazninama,
zajedno s mišem u skrivenom kutu,
kruh i sir i poneki orah,

pisao je Johann Sebastian Bach
svoje preludije, tokate i fuge
i druge skladbe što bi zatrebale
Bogu  iljudima i nekom vremenu
izvan svih vremena.

Slavko Mihalić

Plitvička jezera - predvorje hotela Plitvice

KANTATA O KAVI

Molim te, kavo, ti ostani
samo ono što jesi: prva jutarnja nježnost.
Tako ti nenadmašivosti tvoje boje
i plemenitosti otrova kojim me osvješćuješ,
ni ubuduće ne spominji mi svoje časno
podrijetlo, tegobe puta do mojih usana,
tajne namjere. Ionako sve što bi mogao
dokučiti razum, blijedi pred ravnotežom
koju, s jednim gutljajem, uspostavljaš
u mojoj sobi. Sve je u pokretu oko jednog
središta, i sve je središte, svjetlucavo, zvučno,
nepopustljivo. Nikada vrijeme ne bude toliko
poistovjećeno s voljom kao kad ti strugneš,
mala crna životinjice, preko ruba
moje utrobe. Iz vlastita sluha tada,
ja upravljam šumom krošanja pod
prozorima. Ali krošanja kojih više nema,
i to je ono što ne bih htio izgubiti stalnim
ponavaljanjem povijesti, obavljenih uzroka;
sposobnost da se bude tamo gdje se nije,
potpunu prevlast stvari bez značenja. S kavom
pred usnama ostarimo za svu ludost svijeta
i osjećamo kako slatko žežu korijeni.

Slavko Mihalić

Makarska

BOŽJE LICE

Opran spomenom i zažaren zorom
Slušam tišinu i hranim čežnje
Dozivam galeba i otvaram dlan
Rupčić bijeli u ruci iskupljen suzom
Obazirem se  na obzor
I obazriv hod me krijepi
Sutra će zvona zvati na put
I koraci će ostati nezapisani
Izvest će nas iz sjene zaboravi
I privesti na pašnjak zeleni
Želim gledati Božje lice u licima ljudi
Što dulje što dulje u licima
Kada će se užgati oči
I dlanovi oplaknuti obalu
Živi se od žudnji (čežnji)
I od njih se umire
Svako je lice Božje
I svaka je ruka njegova
A ovo je zora na dohvat mora
I pogovor razgovora
More tiče obalu tiho
I ja bih more obale

Ivan Golub

Makarska - spomenik Sv Petar

OTKRIVEN SVIJETLU I PODATLJIV SJENI

radostan s opiranja porivu
i sjetan s čuvanja spomena
raspjevan na domaku mora
i okićen mirtom
neispavan na dlanu
i  nošen čežnjom ružmarina
okađen kaduljom
i kušan u vatri
škropljen od zvijezda
i blagoslovljen od dlanova
otkriven svjetlu
i podatljiv sjeni
osunčan zrakom
i nepran morem
nadohvat tišina
i zapečaćen omamom

Ivan Golub

Makarska - poluotok Sv Petar

TRINAESTI UČENIK

Spava opušten u barci
Ribari njih dvanaest na broju
na prstima odmakli
i pustili valu
da njiše umorna učitelja

Ivan ga ima na oku
i slijedi Tomin prst

"Na tom brežuljku
izgovorio je blaženstva"
prepire se Toma s Petrom

Zna Ivan da je to brdo
i nikoje drugo
slušalo onih osam besjeda
Toma to  ne bi rekao
kad ne bi znao

Ivan je slijedio Tomin prst
i pustio s oka lađu

U sretnu trenutku
prikrao sam se lađi
a nije bila daleko od obale
Sakriven u šaš prošaptah
"Učitelju
ne ljuti se što te budim"

Vjeđe su se podigle
kao zastor noći
pred izlazak sunca

Učitelju ja te ne molim
da mi ozdraviš oči
Moje oko je zdravo
s brijega te vidjeh u lađi

Daj  mi
da vidim čovjeka kraj sebe
Moje oko je nemirno
i vid se moj drži obzora
ne vidim onoga kraj sebe

Učitelj me gledao dugo
dugo
Njemu se nije žurilo
a mene je grijalo
njegovo oko
grijalo

Učitelju ne molim te
da iscijeliš moje ruke
i moje noge
Moje su ruke zdrave
Prsti su vitki i hitri
Moj hod je okretan
Kroz šaš provukoh tijelo

Moje su ruke grane
zalaze u druge grane
ali grana ne hvata granu
Daj ruku mojoj ruci

Moje noge ne znaju ići s drugim
Daj suputnika mojoj stazi
Učitelj je šutio dugo
Ta njemu se ne žuri
Rukom uhvati mi ruku
i oživje suhu granu
Dođi i vidi

Učitelj se uputi dvanaestorici
Govorili su o tome
tko je  najveći među njima

Podizali se
poravnali od sjedenja zgužvane oprave
zategli pojase
Ivan je zabacio svijetlu kosu

Dvojio sam da li
da iziđem iz svoga šaša
A oni su odmicali

I kad je već obzor
stao skrivati prilike
izvukoh nogu iz kala

Pošao sam za njim
- iz daleka

Ivan Golub

Makarska -poged na poluotok i spomenik Sv Petar

KAP

I dok izuvam cipele prije polaska na počinak:

     Moje su ovce na plandištu
     i miruju masline na obali.

     Zemlja je moj dom
     i vasiona moj svijet.

     Noga mi nije zakovana
     niti sam podigao ogradu na vrtu.

     Ne lajem u skupini
     niti se ogledam što ću reći.

     Tutnje siloviti zaprezi
     i ostavljaju me u prašini.

     Ljudima raste plima krvi u žilama
     i grč im muči mišićje.

     Upokojujem svoje oči
     i ne uskraćujem ruku.

     Stojim na rubu puta
     i sklanjam se sili.

     Ne postajem smjesa
     već ostajem kap.

Ivan Golub

Makarska

LICE ZEMLJE

Bog je primjetio zvijezdin trag
i rasporio svodu utrobu.
Ozakonio znakovlje vjere
i okrenuo stranicu povijesti.
Povoje stavio na otvorene rane
i ukinuo zabranu putovanja.
Snizio glasove prosvjednika
i okrunio klonule glave.
Otrpio prolaznike na pločniku
i razmrsio uzao na sandali.
Otkupio sužnjeve babilonske
i zakrpao poderanu mješinu.
Razapeo šator sred sinova ljudskih
i rijeku vratio u korito.
Dopunio knjigu proroštvom
i znamenjima snabdio svitak.
Razmotrio prispjele molbe
i odabrao zapadni vjetar.
Odjelio kukolj od pšenice
i rastavio jarce od ovaca.
Uhvatio vijaču na gumnu
i sjekiru položio na korijen.
Dozvao pastire s pašnjaka
i orlove pozvao s vrleti.
Sazdao zvijezdama sklonište
i suzama našao obraz.
Otkrio korake u kalu
i prihvatio ruke u zvijezdi.
Kruh s neba podao njima
i hranu koja svaku slast ima.
S pastirskih poljana dozvao kralja
i snizio zavidnog zvjezdara.
Putniku podario štap
i lutalici u usta stavio pjesmu.
Vjeđama poslao san
i suzama pružio rubac.
Mladencima na stol stavio vrč
i na trgovce digao bič.
Jagodicama prstiju ricao zvijezde
i stopalom dirao zemlju.
Kalom liječio oči
i prstom prijetio vjetru.
Suzom škropio razoren grad
i mač stjerao u korice.
Kruh stavio na stol
i vrč predao rukama.
Raširio ruke na drvu
i naklonio glavu na prsi.
Ustao iz zemlje
i posjetio prijatelje.
Potegao uže jutarnjeg zvona
i odabrao put zvijezda.
Oganj spustio na zemlju
i razvezao sapete jezike.
Na stopalima prah zemlje prenio u nebo
i začuđenim očima poslao anđele.
Proroku stavio pero u ruku
i vidiocu skinuo povez s očiju.
Obnovio lice zemlje
i poslao Dah svoj.
Nebu kao plaštu skupio skute
i zemlji prebrao bore.

A more, more?

Ivan Golub

Biograd na Moru