JESENSKO PISMO

Prošla je berba, milo moje srce,
I nema na trsju grozdova.
Na lozama se lišće trese kao ruke staraca.

Boje se u zemlju vraćaju.
Boje se tope, i nestaju.

Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnoga neba.

Jesen je kolibu sagradila u bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama

Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.

Jesen je pokopala svijetle boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnomu lišću.

Dragutin Tadijanović

Solin - Stara Salona

TUŽBALICA ZA VINOGRADOM

Vinograd je moj svenuo, neveseo.
Neveseo, i ja venem,
I ja za njim venem.

Za vinogradom svelim, neveselim,
Neopazice nestaje
Mladost moja, sjenka blistava.

U tišini iščezava sjenka mladosti,
U zaboravu,
U naborima žalosti.

O, zašto je vinograd moj uvenuo,
Neveseo,
Vinograd moj zeleni?

Dragutin Tadijanović 

Solin - Stara Salona

ČUDNA JE RAZVALINA

Čudna je razvalina koja, sura,
stoji u stablima na kraju grada!
Njom ovce pasu i trče djeca,
mudruju čudaci u razgovoru sa stoljećima.

Na jednom mjestu bi teatar,
na drugom groblje, (rastu stabla).
Što se mi razvalinom krvimo
i tražimo staru dušu mira?

Je li se čini da će iz dubine ruševine
progovorit biće i naš suhi prah?
Je li staro doba izgubljena prilika?
Tražimo li glupi bit izgubljenih sreća?

Tko bi znao što se s nama može zbiti!
I tko bi skupio sve mrvice naše ludosti!
Dobro je osjetiti let aviona
preko razvalina, u modrini obzora.

I ono sunce na razvalini, u misli
da su tu zbilja ljudi bili živi,
a sad ih nema, i nema, a sunce je čisto
i čiste su stvari, čak bez osmijeha ispred nas.

Šime Vučetić

Kaštel Stari

BITI ZEMLJA

Samo zemlja može reći svome čovjeku
njegovo pravo biće, ime mu, domovinu mu
i svu istinu vremena i svo ime stanja

Samo njen čovjek može opstati u svemu
i kad nestrpljivo živi, i kad divno sanja

Teško se oteti žilama riječi i krvotoku korijenja
svome bitku rođenja, svome zavičaju sudbine.
Samo čovjek zemlje ima srce ufanja

i onda kad ga peku rane i opekline
ili sumnja proganja.

Miroslav Slavko Mađer

Plitvice

RASTANAK U JESEN

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

           Jesen je, Lelijo, jesen:
           Kišna i siva jesen,
           I treba da se mladi rastanemo.

           Lišće u tvom vinogradu
           Požutjelo, osušeno,
           I većinom popadalo
           Po umornoj crnoj zemlji.

          Jesen je, Lelijo, jesen:
          Kišna i siva jesen,
          I treba da se tiho rastanemo.

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

Dragutin Tadijanović
 

Plitvice

ŠUMSKA ČAROLIJA

Kad jesen na

šumsku stazu zakorači,

šuma se u zlatno presvlači.

Svako je drvo,

svaka grana

zlatnim prahom posipana.

I svaki list prije nego je pao

u zlatno se presvukao.

I rep prepelica,

i ševina krila

od tolikog sjaja

zlaćana su bila.

A kad je zraka sunca

postelju

našla u sjeni paprati,

poviče šumi:

-Vrijeme je za spati!

I sutra je dan.

Listopad tad magleno dahne,

šarenom lepezom još jednom zamahne

i šuma utone u san.

Vera Zemunić 

Plitvice

BACAM SRCE POD TUĐA STOPALA

                           1

Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju,
Iznad tebe noć je krila raskrilila,
Tavna noć, u kojoj kosti odmaraš;
Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu
Da konjima baciš sijena u jasle.

Polako trune hrastov križ
I vjetar lijeće nad grobljem
Ne dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.
Rosa pada po djetelini kraj potoka;
U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.

Ne brinem se da porodicu osnujem,

Nit lice da mi sja od sreće domaće:

Očinska kuća, daleko od mene, propada.

                         2
Da me nisi, oče, u školu poslao
Davno bih se bio već oženio:
Imao bih dva, tri sinčića.
U proljeće bih kopao, plužio, kosio;
S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.

Najposlije bi me sinovi moji sahranili,
U predvečerje kasno, blatnjavo,
Kraj ograde groblja, uza te,
Od davnine gdje leže naši djedovi.
I otišli bi zatim stoku napajati.

Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:

Poznanici skreću glavom,

Govore da sam lud.

Dragutin Tadijanović

Muć Gornji - Crkva Sv Petra - zadužbina kneza Branimira