1
Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju,Iznad tebe noć je krila raskrilila,
Tavna noć, u kojoj kosti odmaraš;
Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu
Da konjima baciš sijena u jasle.
Polako trune hrastov križ
I vjetar lijeće nad grobljem
Ne dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.
Rosa pada po djetelini kraj potoka;
U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.
Ne brinem se da porodicu osnujem,
Nit lice da mi sja od sreće domaće:
Očinska kuća, daleko od mene, propada.
2
Da me nisi, oče, u školu poslao
Davno bih se bio već oženio:
Imao bih dva, tri sinčića.
U proljeće bih kopao, plužio, kosio;
S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.
Najposlije bi me sinovi moji sahranili,
U predvečerje kasno, blatnjavo,
Kraj ograde groblja, uza te,
Od davnine gdje leže naši djedovi.
I otišli bi zatim stoku napajati.
Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:
Poznanici skreću glavom,
Govore da sam lud.
Dragutin Tadijanović
 |
| Muć Gornji - Crkva Sv Petra - zadužbina kneza Branimira |
