BROD S MOJIM IMENOM

Kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu

pa da nastavim one pruge
koje sam činio prije
po bezimenim uvalama
Srednje Dalmacije

Neka tuda vječno luta
i nikad sidro ne spušta
brod s mojim imenom
kao prokleta duša

Boljima dajte aleje
i dajte trgove njima
ja ne mogu zamisliti - više
nikada na Kornatima

Nek ima moje ime
trabakul, tender, bracera
važno mi je da plovim
važna mi je nevera

i da mi pokazuju pute
u beskraju i tmici
moji mrtvi prijatelji -
danas svjetionici

Arsen Dedić 

pored Zlarina

ZAPRTA NEBESA

A nebo sve gluše je, tiše,
Ko zaprta vrata daleka.
U vrtlogu zvjezdane kiše,
     Pred okom, što čeka,
     Zar nikad se više
Otvorit neće nebesa?
     Zar nikada više
Da gledamo davna čudesa?

     Zar nikad? - Al što će
Ta čuda, kad naše su oči
     Sad drukčije? Kada
U grudi nam dozrijeva voće,
Iz kojega melem se toči
     Na dušu, što jada?
     Tko, skrušen, još čeka,
Da gromko na stožeru škrinu
Nevidljiva vrata daleka?
     Tko čeka, s visoka
     Da zvijezde mu sinu?

Sveđ i svud: sred dječjega oka,
U dugi na kori vedraca,
     Na licu mrtvaca,
U borama sijede nam majke,
Pod koprenom djetinje bajke,
U suzi, u pupu, što lista,
U kapljici rose, kad blista,
U uzdahu srca duboka,
     Baš uvijek, i svuda:
     Gle tajne, gle čuda!
Gle vrata visoka, široka!

     Sa zida nebesa,
     Što cvijećem se osu
     Najčistijeg zlata
     Bog na zemlju prosu,
Na pregršti klice čudesa,
Pa zatvori sjajna ta vrata.
I mukom se nebo tad ovi,
I kao da nekamo plovi
     Kroz sunčeve kiše,
I biva još gluše, još tiše.
Ne silazi s čudom na pragu
     Ko negda, sve niže...
Al' zemlja sve lakše, sve više,
     Po zvjezdanom tragu
K nebesima onim se diže.

Vladimir Nazor

Solin - Crkva Gospe od Otoka

PJENI SE MORE

Uzdišu vali
– Pjeni se more –
Pred njim smo mali
– Pjeni se more –
Pljuskanjem bûdi
Čežnje i žudi
Godina ludih
– Pjeni se more.

Što me to boli?
– Pjeni se more –
Da l' me još voli?
– Pjeni se more –
Sve što imadoh
Ljubavi dadoh,
Poražen padoh
– Pjeni se more.

Dobriša Cesarić

Podstrana

OBIČNA PJESMA

Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.
Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.
Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
Ja više nisam isti, slušajuć’ glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.
Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.
Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Zvonimir Golob

Makarska

ČAROLIJE

Jelici za spomen

Sjedoh za uski stolić da pišem.

Preda mnom veliko ogledalo

I dvije zidne svjetiljke, sa strane.

Podigavši pogled

Bijah začuđen:

Gledalo me lice dvadeset godina mlađe!

Kakve li čarolije svjetla i sjene!

Ostao sam zagledan

Kao u davnu sliku.

A kad me sutra obasja dan

Vratit ću se, tiho, bez žaljenja,

U svoju budućnost.

Dragutin Tadijanović

Makarska

MOJA DOMOVINA

Domovina je na različku
kristalna jutarnja rosa,
domovina je vilin konjic
i neočešljana vilina kosa.

Domovina je gnijezdo
u krošnji drevnog drva,
domovina je gladnim vrapcima
u zimi šaka mrva!

Domovina je prva visibaba
i jesenje voće zrelo,
domovina je zlatno klasje
i pahuljasto jutro bijelo!

Domovina je velika rijeka
i u gori najmanji vrutak,
domovina je hidrocentrala
i bijeli riječni oblutak!

Domovina je nemirno more
u beskraj što se pruža,
domovina je tiha glazba
u napuštenoj školjci puža!

Domovina je pjesma
i žapca i cvrčka i ptice,
domovinu nosimo sobom
i preko granice!

Domovina se uvijek voli,
a nekad je ljubav sama,
domovina je sve oko nas
i najtopliji kutak u nama.

Pajo Kanižaj

HE Peruča - Peručko jezero

ZAUSTAVLJENI U SKOKU

mir s vama
zaustavljenim u skoku
predalekim od svijeta
strancima među živima
list pada za listom
pod brončanim križem
gdje vi počivate i vjetar
nosi vaše glasove u lišće
skuplja boje vaših lica
kada se lišće zavrtloži
netko nemiran hoda oblacima
i mi mislimo o nestalima
nije li to tužna pjesma
koja se može čuti u lugu
oko vojničkog groblja?
to nije tužna pjesma
o prolaznosti vremena,
sjećamo se onih koji su bili
život u našim životima
jer sa tri rane dolaze
oni u ratu nestali i
zauvijek odsutni
neka će djevojka uporno
ostavljati ružu samoće
po zakutcima svijeta
njihovim obiteljima
svaki će korak
biti težak
u snovima
mi ćemo ih sretati žive,
kao da će nam se svaki čas
pridružiti za stolom

Tomica Bajsić

Knin- gradski trg